Napišite svoje ime na papiru. Zatim ga ispišite ponovo. Pa još jednom, i tako desetak, dvadeset ili trideset puta zaredom, što brže možete. Negde na polovini pisanja velika je verovatnoća da će se dogoditi nešto neobično. Slova će početi da izgledaju čudno, a reč više nećete doživljavati kao reč, nego kao niz znakova. Na trenutak bi vam se moglo učiniti da vaše ime pripada nekom drugom. Taj osećaj nestvarnosti suprotnost je poznatijoj pojavi déjà vu – jezivom utisku da se potpuno novi trenutak već dogodio. Manje poznata zove se jamais vu, trenutak kada poznato lice, reč ili mesto ođednom postanu strani, iako znate da to nisu, piše Science Alert. Psiholozi taj fenomen, koji se doslovno prevodi kao „nikad viđeno”, opisuju kroz neobične, sitne primere. Muzičari se ponekad izgube u deonici koju su odsvirali stotine puta. Pojedini ljudi opisuju da su zurili u poznato lice sve dok im se nije učinilo da to nije osoba koju poznaju. Neuropsiholog Akira OʼKonor sa Univerziteta Sent Endrjus, jedan od vodećih istraživača, doživeo ga je tokom vožnje. Morao je da stane jer su mu pedale i volan nakratko postali potpuno strani.
Za razliku od već viđenog, koji većina ljudi doživi barem jednom, nikad viđeno je ređa pojava i manje se pominje. Akira OʼKonor i njegov dugogodišnji saradnik Kris Mulen sa Univerziteta Grenobl dobili su 2023. Ig Nobelovu nagradu. To je satirično priznanje za istraživanja koja „ljude najpre nasmeju, a zatim ih podstaknu na razmišljanje”. Otkrili su kako se u laboratoriji, samo pomoću olovke i papira, izaziva osećaj nikad viđenog. Postupak je jednostavan. Devedeset i četvero studenata dobilo je zadatak da neprestano prepisuju istu reč, od uobičajenih poput vrata do ređih, i da stanu čim im postane čudna. Oko 70 posto učesnika prestalo je da piše, obično nakon jednog minuta i otprilike 33 ponavljanja. U drugoj verziji eksperimenta, gde se koristila samo engleska reč the, 55 odsto ispitanika stalo je nakon 27 ponavljanja. Opisi tog trenutka najbolje ilustruju fenomen. „Što ih duže gledaš, gube smisao”, rekao je jedan. „Imao sam osećaj da gubim kontrolu nad rukom”, dodao je drugi. Treći je dočarao: „Ne izgleda ispravno, kao da to uopšte nije reč, nego me neko uverio da jeste”. Jedan ispitanik prepoznao je osećaj van laboratorije: „Na ispitima tačno napišem neku reč, ali je onda stalno gledam jer počnem sumnjati da je ipak pogrešna”.
Trenutno objašnjenje temelji se na onome što psiholozi nazivaju zasićenje. Ideja je da se u reč, lice ili predmet može gledati toliko intenzivno i učestalo da se moždani prikaz toga privremeno preoptereti i prestane imati smisla. Iako se čini kao nova spoznaja, radi se o staroj zamisli. Dvojica rečenih naučnika proveli su gotovo 15 godina smišljajući eksperiment za koji su mislili da je originalan. Kasnije su otkrili da je psihološkinja Margaret Floj Vošbern, jedna od nepravedno zanemarenih istraživačica u povesti psihologije, objavila gotovo identičan naučni rad još 1907. godine sa studentlonjom Elizabet Severans. Opisale su pojavu kao „gubitak asocijativne moći reči nakon dugotrajnog fiksiranja” i utvrdile da se napisana reč nakon tri minuta zurenja počinje raspadati. Dugo se pretpostavljalo da zasićenje dolazi odozgo nadole, da je u pitanju kvar u moždanim područjima za jezik i značenje.
Međutim, studija iz 2024. objavljena u časopisu Communcations Biology znatno je zakomplikovala tu sliku. Istraživači su izradili model dubokog učenja koji oponaša vidni korteks, deo mozga koji obrađuje osnovne oblike znatno pre nego što se pojavi značenje. Zatim su mu prikazivali vizuelne obrasce koji se ponavljaju i pratili njegovu sposobnost klasifikacije. Tačnost modela je rasla, dosegla vrhunac, a zatim je, bez ikakvih drugih promena, počela da opada. Sam čin gledanja bio je dovoljan. Autori zaključuju da bi zasićenje moglo biti proces koji ide odozdo nagore i da je ukorijenjeno u osnovnoj vizuelnoj obradi. Ako se to pokaže tačnim i za ljudski mozak, nikad viđeno možda ne započinje gubitkom vere mozga u značenje reči. Moguće je da počinje tako što vizuelni sistem jednostavno odustaje od prepoznavanja onoga što ta reč jeste. Poznato je da nisu svi podjednako skloni ovom fenomenu. Studija iz 2023. pokazala je da su starije osobe znatno manje osetljive na zasićenje od mlađih. Nikad viđeno ima i svoju mračniju stranu. Kod osoba sa epilepsijom temporalnog režnja može se pojaviti kao aura prije napada – nevoljni talas nepoznatosti u poznatoj prostoriji ili pred poznatim licem, što je često praćeno strahom. Zasićenje bi moglo igrati ulogu i u opsesivno-kompulzivnom poremećaju (OKP). Učestalo proveravanje, primerice jesu li vrata zaključana, može izazvati isti učinak zasićenja. Vrata više ne izgledaju zaključano, pa ih osoba proverava ponono, a upravo to neprestano proveravanje sprečava da ona ikada izgledaju dovoljno zaključana.
Istraživanja su tek na početku. Tačno povezivanje zasićenja, efekta verbalne transformacije i nikad viđenog ostaje otvoreno pitanje. Takođe nije jasno menja li otkriće o vidnom korteksu način na koji bi ti fenomeni trebalo da se tretiraju kod ljudi kojima su oni simptom, a ne samo zanimljivost. To znači da sledeći put kada vam se učini da je vaše vlastito ime napisao neko nepoznat, ne umišljajte. Samo smatrajte da vaš mozak radi nešto što naučnici još pokušavaju da objasne.
(Ilustracija Pixabay)
(Indeks)
