Dok Sunčev sistem kruži oko središta Mlečnog puta, on se periodično kreće iznad i ispod galaktičke ravnine, a vreme tih prolazaka podudara se s najvećim geološkim previranjima na Zemlji. Pojedini istraživači pretpostavljaju da ti prolasci gravitaciono remete putanje kometa u dalekom Ortovom oblaku, što povećava verovatnoću udara velikih svemirskih tela.
Masovna izumiranja, ogromne vulkanske erupcije i okeani koji naglo ostaju bez kiseonika na prvi pogled nemaju mnogo zajedničkog, osim katastrofalnih razmera. Ipak, naučnici se desetlećima pitaju slede li ti naizgled nepovezani događaji skriveni ritam koji se proteže stotinama miliona godina, piše Science Alert. Ideja o dugoročnom ritmu u geološkoj povesti Zemlje nije nova, predmet je rasprave još od osamdesetih prošlog veka. Tada su istraživanja prvi put ukazala na mogućnost da se masovna izumiranja i drugi ključni geološki događaji ponavljaju u pravilnim razmacima. Iako su i kasnije studije uočavale slične obrasce, zamisao je ostala kontroverzna.
Nova analiza ponovo vrednuje te dokaze na temelju savremenih geoloških vremenskih skala i statističkih metoda. Autori zaključuju da su dokazi o geološkom ciklusu od otprilike 27,5 miliona godina sve čvršći. To upućuje na zaključak da mnogi od najvećih preokreta na Zemlji možda nisu izolovane katastrofe, već deo povezanih, dugotrajnih procesa. Geolog Majkl Rampino sa Univerziteta u Njujorku analizirao je 89 ključnih geoloških događaja u poslednjih 260 miliona godina. U svojem naučnom radu se oslonio na ranije objavljene podatke, koje je obradio pomoću ažuriranih procena starosti stena i novih statističkih analiza.
Taj skup podataka obuhvata masovna izumiranja u morima, razdoblja anoksije u okeanima, erupcije kontinentalnih bazalta, promene visine mora, izumiranja kopnenih kičmenjaka, mene u brzini širenja morskog dna i talase vulkanske aktivnosti. Svi ti zapisi zajedno otkrivaju dominantnu periodičnost od otprilike 27,5 miliona godina, uz slabiji ciklus od oko 8,9 miliona godina. Nova analiza ne tvrdi da jedna geološka katastrofa neposredno uzrokuje drugu. Umesto toga, ona ukazuje da više sistema na Zemlji periodično reaguje na iste temeljne procese koji traju desecima miliona godina, a još nisu u potpunosti razjašnjeni.
Jedan od mogućih pokretača ovog ritma mogao bi se nalaziti duboko u unutrašnjosti planete. Zemljin plašt se neprestano kreće, iako izuzetno sporo. Periodične promene u tom kretanju ili pojava takozvanih perjanica plašta mogle bi uticati na vulkanizam, tektoniku ploča i druge geološke procese. Budući da su ti sistemi povezani, poremećaji iz dubine vremenom bi se mogli proširiti na površinu, okeane, klimu i biosferu. Čini se da se najbolje određene starosti geoloških događaja, ekoloških kriza i masovnih izumiranja tokom poslednjih 260 miliona godina poklapaju s prelaskom Zemlje preko srednje galaktičke ravnine otprilike svakih 32 miliona godina. (Rampino, Evolving Earth, 2026).
Druga hipoteza usmerena je na interakciju površine i unutrašnjosti Zemlje. Dugoročne mene u Zemljinoj orbiti utiču na klimu i visinu mora, što dovodi do preraspodele golemih masa vode, leda i sedimenata. Rampino smatra da te promene opterećenja na površini mogu suptilno menjati naprezanja u kori i gornjem plaštu i tako delovati na tektonsku i vulkansku aktivnost. On, takođe, razmatra i moguće uplive van Zemlje, o čemu razmišlja još od osamdesetih. Dok Sunčev sistem kruži oko središta Mlečnog puta, on se periodično kreće iznad i ispod galaktičke ravnine, a vreme tih prolazaka podudara se s najvećim geološkim previranjima na Zemlji. Pojedini istraživači pretpostavljaju da ti prolasci gravitaciono remete putanje kometa u dalekom Ortovom oblaku, što povećava verovatnoću udara velikih svemirskih tela.
Još spekulativnija jeste ideja da bi Zemlja mogla povremeno privući čestice tamne materije, ako je ona koncentrisana u blizini galaktičke ravnine. Tokom miliona godina taj process bi mogao stvarati unutrašnju toplotu i tako delovati na geološku aktivnost. Trenutno, međutim, nema dokaza koji bi poduprli bilo koji od ovih mehanizama. U navedenom naučnom radu zasebno se analiziraju i udari velikih asteroida. Iako nisu bili deo statističke analize 89 geoloških događaja, čini se da se vreme nastanka nekoliko najvećih poznatih kratera podudara s predloženim ritmom od 27,5 miliona godina. Rampino navodi da ta podudarnost zaslužuje dalje istraživanje, ali ne tvrdi da postoji direktna uzročna veza.
Ostaje otvoreno pitanje odražava li ovaj prividni ciklus stvarnu odliku Zemljine istorije. Prepoznavanje periodičnih obrazaca kroz stotine miliona godina veoma je izazovno. Geološki zapisi su nepotpuni, procene starosti drevnih događaja sve su nesigurnije što se ide dalje u prošlost, a statističke analize ponekad mogu otkriti prividne cikluse koji nestanu s novim podacima. Rampino, ipak, zaključuje da se predložena periodičnost održala uprkos decenijama preciznijih merenja i sve većem broju podataka. Budući da se ova zamisao protivi dugo prihvaćenim tumačenjima geoloških zapisa, verovatno će i dalje biti predmet osporavanja.
Ako buduća istraživanja potvrde opisani obrazac, to bi značilo da najveća geološka previranja nisu samo izolovane katastrofe razbacane kroz prošlost. Ona bi mogla biti odraz procesa koji se ponavljaju i oblikuju našu planetu stotinama miliona godina. „Iako se ove pretpostavke u geologiji još smatraju marginalnim, mogle bi biti prvi koraci ka važnom konceptualnom proboju u nauci o Zemlji. Taj prodor prepoznaje globalnu povezanost velikih geoloških događaja, periodičnu prirodu geoloških zapisa i astronomske veze koje bi našu planetu mogle jasnije smestiti u njegov stvarni kosmički okvir”, zaključuje Majkl Rampino. Nalazi su objavljeni u časopisu Evolving Earth.
(Ilustracija NASA)
(Indeks)
