MENTALNA LOZINKA

LOVAC NA POTEZU

1.292 pregleda

Sveti papa Jovan Pavle II ostaće upamćen po dvopotezu objavljenom 1987. godine u britanskom dvomesečnom časopisu The Problemist, specijalizovanom za šahovsku problematiku. Iako pritisnuti dokazima radoznalih zaljubljenika, i još nekih usputnih nezavisnih istraživača”, da se najverovatnije radi o smišljenoj prevari, u časopisu nikada nisu ništa demantovali, bar koliko ja znam. A koji je lovac na potezu – crni ili beli?


Miodrag Ivanišević

Nije neophodno da ste iskusan šahista ili vrhunski enigmata, jer će sve biti ispričano na najjednostavniji način, a pokušaću da koliko-toliko privučem vašu pažnju pa idemo dokle stignemo. Na samom početku valja znati da se svi rebusi mogu podeliti u tri osnovne grupe: slikovne (samo sa slikama ili crtežima), slovne (samo sa slovima) i kombinovane, koji su najzastupljeniji u našim enigmatskim revijama i dnevnoj štampi, a u njima se nalaze i slike, odnosno crteži, i slova.

Prilikom rešavanja slikovnih i kombinovanih rebusa možemo tu i tamo naići i na neke šahovske pojmove pa ne bi bilo loše da prozborimo koju reč i o njima. Naime, svaka strana u šahu, bela ili crna, odnosno svetla ili tamna, ima na raspolaganju po osam pešaka ili piona, po dva topa (T) ili dve kule, dva konja ili skakača (S), dva lovca (L) ili laufera, kraljicu ili damu (D) i kralja (K). Iz svega nabrojanog lako se zapaža da neke šahovske figure imaju dva naziva, i to nije nikakva velika mudrost, ali vredi napomenuti da to ne vredi za kralja! On je samo kralj, i to mu je valjda dovoljno. U zagradama je navedena naša standardna šahovska notacija, ali na velikim turnirima se uglavnom koristi ona na engleskom jeziku, zvana i internacionalna, jer je danas kao svi razumeju, pa ću dodati i nju, za svaki slučaj. Sve figure, osim pešaka, imaju svoju oznaku nastalu od početnog slova naziva same figure, i pišu se velikim slovom, pa je tako skraćenica K nastala od reči king (kralj), Q je od queen (kraljica), R od rook (kula), B od reči bishop (biskup), ali i ovde postoji jedan izuzetak od pravila. U pitanju je skakač, odnosno konj, ali o tome malo posle.

Neki poznati šahisti znaju reći da je šahovska ploča svet sam za sebe, ali poznata su mi i razmišljanja pojedinih mislilaca, kako je ceo naš život jedna velika partija šaha, gde smo mi samo male beznačajne figure, odnosno jeftina i lako zamenjiva pešadija, grašak i boranija. Moglo bi se o tome i prodiskutovati, ali ne vredi ulaziti u neravnopravnu borbu s onima koji sve znaju mnogo bolje od nas – u teoriji, ali i u praksi. Naziv pion (engl. pawn od špan. peón – kmet ili nadničar), govori nam da je u ratovima pešadija bila sastavljena uglavnom od siromašnih ljudi sa sela, koji ni slučajno nisu imali konje.

Na pravilno postavljenoj tabli u desnom donjem uglu uvek se nalazi belo polje, a bela dama je, takođe, obavezno na belom polju d1, dok je crna na d8. Ovako izgleda početna pozicija šahovskih figura pre početka igre, odnosno partije, i to je opštepoznata stvar, ali ne znaju svi da onaj koji rešava šahovske zadatke, uobičajeno je reći probleme, uvek vodi bele figure i uvek je prvi na potezu, osim ako to nije drugačije naznačeno.

Dole, levo, nalazi se šahovska figura kralja, pronađena negde u Skandinaviji – navodno stara oko hiljadu godina. Figura belog kralja izrezbarena je od roga narvala, vrste kita koja živi u severnim morima, a procenjuje se da je nastala u dvanaestom veku – šah je po svoj prilici u Skandinaviju stigao početkom devetog. Pored figure kralja nalazi se i jedina pronađena figurina velikog Keopsa ili Kufua, faraona iz IV dinastije, koji je po predanju iza sebe ostavio jednu od najvećih građevina na našoj planeti! Figurica od slonovače (tako se bar navodi u katalozima) visoka je oko 7,5 santimetara. I kako mi znamo da je to veliki faraon lično? Pa, na dnu figurice, u kartušu, nalazi se nešto što je protumačeno kao faraonovo ime!? Neki egiptolozi tvrde da je to u stvari kraljevski pečat kojim se potpisivao Keops lično.

Čovek je napravio piramidu visoku oko 146 metara i nigde u njoj ili na njoj,nije ostavio svoje ime, ali je zato potpisao” ovu smešno malu figuricu i bacio je u pesak nadajući se da će je neko nekada pronaći. Nisu me ubedili, ali možda su s vama imali više sreće? Uostalom, i njeno nalaženje posebna je priča, krajnje neverovatna kao i sve ostalo što je povezano s drevnim Egiptom! Kada je Flinders Pitri, prilikom iskopavanja u Abidosu 1903. godine, pronašao nekakvu obezglavljenu figuricu nije se preterano obradovao, ali čim je na njenoj donjoj površi prepoznao Keopsovo ime shvatio je šta ima u rukama. U nastupu sulude euforije, ili kako to već nazvati a da ne preteram, naredio je svojim sirotim radnicima da sitima različitih profila prosejavaju pustinjski pesak sve dok ne pronađu faraonovu glavu veličine klikera. Kao što pretpostavljate, imao je neverovatnu sreću, i danas se ta figurica, s vešto zalepljenom glavom, nalazi u Egipatskom muzeju u Kairu. Za živo čudo nije otišla negde daleko, ali ko zna šta je istina i koliko ih ima.

Primećujete li i vi, ili sam to ja samo umislio, zaista neverovatnu sličnost između ove dve sedeće (šahovske?) figure? Kao da su prikazana dva kralja, beli i crni, iz iste šahovske garniture. Da li je desna figurica sasvim slučajno upala u pesak? Kada se to desilo?

U poslednje vreme sve češće u rebusima nailazim na šahovske elemente. Recimo, nacrtana je šahovska tabla (deo table) sa crnim kraljem u matnoj poziciji i logično objašnjenje tog dela postavke je mat, kao što je pat logično razumevanje crteža patne pozicije. Ali, kako možemo rešavati šahovske” rebuse ako ne znamo igrati šah? Veoma teško, ali nije neizvodljivo i uglavnom je dovoljno da raspoznajemo figure, a to valjda danas svi znaju – kao što od malih nogu razlikujemo znakove u kartama za igranje, bez obzira na to da li smo ikada ovladali tablićem, remijem ili pokerom – govorim o one četiri boje” odštampane crveno i crno.

Na ilustraciji pred nama lako razaznajemo osam pešaka, u prvoj borbenoj liniji, a iza njih su kralj i kraljica, par lovaca, par skakača i par topova. Najvrednije figure, dame i topovi, spadaju u teške”, dok se lovci i skakači smatraju lakim” figurama, a njihova prava vrednost zavisi pre svega od pozicije na tabli i od znanja šahiste. Šahovski protivnici u partiji mogu vući crne ili bele figure, smeđe ili bledosmeđe, crvene ili plave, zlatne ili srebrne… Bitno je da su figure iz iste šahovske garniture, a da se boje dovoljno razlikuju. Biskupi (lovci, lauferi) sa lako prepoznatljivim mitrama, biskupskim kapama sa trakama, nalaze se odmah uz kralja i kraljicu, što bi trebalo da nam dovoljno govori o bliskosti klera sa vladarskim parom. Na mitrama i na kraljevoj kruni lako su uočljivi krstovi, ali postoje i šahovske garniture bez hrišćanskih obeležja.

Jednom smo u hladovini Ade Ciganlije, dok je trajalo iscrpljujuće skoro pa celodnevno odmeravanje snaga, mi zagriženi šahisti i neizbežni besposleni prolaznici, mudrovali o istim ili donekle sličnim nazivima figura na raznim jezicima, o logičnim korenima i nastalim razlikama. Kada se povela priča o tome da li je pravilnije reći za lovca da je laufer ili lojfer, ja sam se, kao kroz maglu, prisetio da se ta figura svojevremeno mogla nazvati i oficirom. Začulo se mumljanje, koje se moglo lako razumeti kao izraz iskrene neverice.

„Znate, sećam se da su nekada stari šahisti u trenucima nadahnuća znali reći da je mnogo bolje dati damu za oficira nego za konja, ali vodeći računa o tome da ga protivnik, inače kao po pravilu otac ćerke jedinice, ne shvati pogrešno. A možda mu je baš to i bio krajnji cilj, da ga iznervira ne bi li brže pogrešio?”, zaključio sam na kraju, zadovoljan svojim malim doprinosom nedeljnom naklapanju.

„Pa vi se onda morate sećati i Prvog svetskog rata, zar ne?”, dobacio mi je onako en passantjedan proćelavi kibicer u fensi trenerci, trzajući glavom da bi zabacio poduži tanki repić. Eh, mladosti, mladosti.

Da bih izbegao sve moguće slične komentare u bliskoj budućnosti odmah po povratku kući bacio sam se na internet, pokušavajući da što pre pronađem validan materijal kojim ću dokazati da sam apsolutno bio u pravu, a moja potraga me na kraju dovela do cilja – do Rečnika srpskohrvatskog književno i narodnog jezika”, (knjiga 2, autor: Institut za srpskohrvatski jezik, Beograd, Srbija, Srpska akademija nauka i umetnosti, 1962), gde je navedeno – v. pešak, šahovska figura najmanje vrednosti – U šahu… imamo figure koje se zovu oficir, vojnik, konj, top itd. (Lalević, Naš jezik 2, 211).

Oficir, vojnik, konj, top – kao da je bilo pre stotinu godina, a reč je o našem vlastitom jeziku i tadašnjim nazivima šahovskih figura. Hm, kad malo bolje razmislim u to vreme je i Pluton bio planeta. Razumem da su promene sastavni deo života, ali da ne zaboravim, oficir je uvek uobičajeni naziv za šahovsku figuru lovca na albanskom i bugarskom jeziku. Nemačka reč läufer, sa značenjem kurir, poštar ili trkač, reč koju koriste i Mađari, govori nam da su nekada za kurire birani najizdržljiviji mladići, koji su mogli i znali da s porukom pretrče velike udaljenosti najkraćim mogućim putem, ne samo po dijagonali.

Idealno pozicionirana dama pokriva čak 27 polja, top 14, lovac 13, skakač 8, a pešak samo dva. Prikazan je idealno pozicioniran beli lovački par, a ilustracija može poslužiti samo kao uputstvo mladim budućim šahistima o teoretskim sposobnostima pojedinih figura, jer je verovatnoća da se dva lovca, bela ili crna, nađu sama u središtu table više nego minimalna. Lepo se vidi da ovaj par lovaca pokriva ukupno 26 polja, svaki lovac po 13, a par topova, neki ih vole nazvati i baterijom, ako su idealno postavljeni, takođe mogu tući ukupno 26… Da li sva crvena polja koja tuku dva lovca sasvim slučajno formiraju Andrejin krst ili je to sastavni deo igre?

Jedan skakač može doskočiti na 8 polja, a dva samo u izuzetnim situacijama čak na 16, mada je to već zalaženje u fantastiku i veoma se retko sreće! Dva skakača mogu da kontrolišu čak 16 polja, a pomeranjem bilo kojeg skakača za samo jedno polje dolazi do preklapanja i pokrivna moć se smanjuje za dva polja! Bilo kako bilo krajnji domet skakačkog para je pokrivanje 16 šahovskih polja, s tim da skakač na crnom polju uvek udara po belim poljima, a onaj na belom pokriva crna polja.

I ovo dole je, verovali ili ne, samo običan lovac. Znači, iako ih je dvoje na slonu nije u pitanju lovački par.

Stare garniture u kojima se nalaze i slonovi s korpama na leđima često znaju da nas zbune… Pored Rusa, i Arapi i Turci još i danas za šahovsku figuru lovca koriste izraz slon, što je sećanje na drevnu persijsku igru šatrandž u kojoj su postojala četiri roda vojske: borna kola, konjica, slonovi i tradicionalna pešadija. Rod vojske kojem su nekada pripadala borna kola danas je prerastao u oklopne i inženjerijske jedinice, a ne u artiljeriju – kako bi to neko brzopleto pomislio zbog topova.

Ako je pred nama crtež figure konja možemo je slobodno nazvati i skakačem, kao što to možemo učiniti i s lipicanerom koji se nalazi na filmskom plakatu pred nama, ali je nipošto ne možemo nazvati lovcem, kao što je to uradio prevodilac filma Knight Moves”, prevodeći naslov kao Lovac na potezu”. Mogući prevodi su mogli biti: Potez skakačem”, Skakač na potezu”, Skakač igra”, a da ne pominjem opcije s konjem. Na plakatu je, ali i na omotu video-kasete i DVD-a, ostavljena slika belog konja, odnosno skakača. Zašto? Pa jednostavno zato jer je njoj tu i jedino pravo mesto, jer je prevod naslova potpuno pogrešan bez obzira na to koliko vam je prevodilac blizak. A zašto je končanica navučena na oko belog konja to nikome ne može biti jasno, čak ni nakon višestrukog gledanja filma – lovac Luka je krenuo sa snajperom u lov na konja? Da, da, u pravu ste – baš ponekad znam da preteram.

 

      

„Lovac na potezu” je američki triler iz 1992. godine, sa Kristoferom Lamberom u glavnoj ulozi, a režirao ga je Karl Šenkel. Mračni vitez” (The Dark Knight), američki je triler iz 2008, iz serijala o Betmenu, u režiji Kristofera Nolana, a naslov tog filma nudi nam i lepu homonimnu igru reči: The Dark Knight– Mračni vitez, Tamni vitez, Vitez tame, može zvučati isto kao A Dark NightA – Tamna noć! U šahovskoj notaciji na engleskom jeziku skakač (knight) se obeležava slovom N – jer je slovo K rezervisano za kralja (king)! Film o konjskom potezu” i dalje se uporno vrti na svim našim televizijama pod ovim krajnje neprimereno prevedenim naslovom. Kakav crni lovac, gde ga nađe? Naš grešni prevodilac očito nije šahista, jer bi inače sve ovo znao i ne bi napravio prevodilački promašaj veka.

Logika je čudan sport, ali nemam ni reči razumevanja za prevodioca i njegovu veliku rokadu.

Pred nama su dve lepe, srednjovekovne, šahovske figure od slonovače, konjanici u punoj ratnoj spremi, vitezovi na svojim konjima, dabome. Sirotinja je gutala prašinu iza gospode” na konjima ili u kolima. Pogrdan naziv za pešadiju – prašinari”, sačuvao se sve do danas. Vremenom su vitezovi sjahali i negde otišli, ostavivši nam svoje neosedlane konje.

Mislim da se u kombinovanim rebusima od svih šahovskih figura najčešće koristi top ili kula, pre svega zahvaljujući malom broju slova. Nije ga teško nacrtati i uvek je lako prepoznatljiv. U rebusu koji sledi imamo tri elementa i za početak je neophodno da ih prepoznamo i imenujemo, da bi zatim od pronađenih sinonima odabrali one prave, koji će nas dovesti do rešenja. Pred nama su: top ili kula, lav, Pežo, mačka ili znak, i roda, odnosno ptica, s tim da nam od krajnje desne sličice valja oduzeti prvo slovo, jer nam to tako nalaže zarez u visini rodine glave. Broj crtica ispod rebusa govori nam da rešenje ima dve reči, prva pet, a druga četiri slova. Top, lav i oda daju nam konačno rešenje Topla voda”.

REBUS T1

                    ————— ————

Titula velemajstora (engl. Grandmaster) može se dobiti na više načina, ali to najveće šahovsko zvanje najčešće se stiče osvajanjem trećeg bala! Bal je uobičajeni naziv za ispunjenje velemajstorske norme na nekom međunarodnom turniru visoke kategorije, koja direktno zavisi od broja učesnika i prosečnog rejtinga. Veseli medved iz Diznijeve Knjige o Džungli” (The Jungle Book) pleše s belom kraljicom, za koju svi znamo da je prava dama. Pa imamo redom: Balu, dama sa slovom Q. Rešenje ima tri reči kojim nas obaveštavaju da se u glavnom gradu Sirije održao veliki bal, s viđenijim zvanicama, ali ako niste znali bal je i uobičajeni šahovski izraz koji se odnosi na ispunjavanje velemajstorske norme. Šahista Ivanišević osvojio je na izuzetno jakom turniru u Damasku svoj prvi bal! Više o tome možete saznati na kraju večerašnjeg Dnevnika.”

Knjigu o džungli” je napisao engleski nobelovac Radjard Kipling (1865-1936), ali danas to malo koje dete zna – za njih je tu knjigu napisao Volt Dizni i tačka. A, onda je napravio i crtani film.

REBUS D1

        ——— — ———————

Ako volite filmove Klinta Istvuda sledeća postavka neće vam oduzeti mnogo vremena. Da li ste prepoznali šahovsku figuru? Naravno, beli lovac. Rešenje rebusa je naziv filma koji je Klint režirao i u njemu, po dobrom starom običaju, na maestralan način odigrao i glavnu ulogu. Povedite računa o bojama koje se pojavljuju u ovom rebusu, one su sastavni deo krajnjeg rešenja! Da li su i vas, kao i mene, učili da se bela” svetlost sastoji od svih boja, a da crna boja uopšte ne postoji, već da je ona, u stvari, odsustvo svetlosti? Batalite tu priču jer svi vidimo da se beli lovac beli poput snega, dok je srce crno da crnje ne može biti! Nema mesta velikom mudrovanju, dovoljno je prepoznati elemente i pročitati postavku – ova vrsta rebusa se ne zove čitaljka” bez debelog razloga. Prvo prepoznate sve elemente, a potom ih redom pročitate.

REBUS L1
         

———— ————— ———— ————

Pogledajte kako izgledaju dva najčešće korišćena simbola za šahovsku figuru lovca ili laufera, odnosno biskupa, u skoro svim knjigama o šahu, na demonstracionim tablama, ali i u neizbežnim šahovskim problemima. Za te prilike napravljeni su specijalni šahovski fontovi od kojih je najpoznatiji font Chess Cases, koji sam i ja koristio. Ako vas ove kape” slučajno podsećaju na nešto već viđeno to znači da još nismo potpuno skrenuli s teme. Mitra je kruna pravoslavnih episkopa, ali i kapa katoličkih biskupa koji se nose prilikom bogosluženja. To je i kruna orijentalnih vladara, vrsta turbana, povez, ili traka, koji se nose kao znak dostojanstva. Kod pravoslavnih episkopa mitra je kruna, ili pokrivalo za glavu, koju nose tokom crkvenih obreda, a kod katoličkih biskupa, opata, kardinala i pape, visoka kupasta kapa sa dugim trakama, koju nose tokom bogosluženja.

Detaljno sam pretraživao arhivu tražeći slične ilustracije i sasvim slučajno naleteo na jednu gde se nalaze dve krune jako slične ovim dvema nacrtanim kapama”, odnosno simbolima figure lovca. Na crnoj bazaltnoj steli, koju sam samo za ovu priliku grafički transformisao da bi se svi detalji bolje videli, bog-soko Horus drži za ruku faraona Gornjeg Egipta, prepoznatljivog po beloj kruni. Zaštitnik blagosilja mladog vladara, koji na tankoj uzici, poput damske tašnice, nosi tau krst. Krst u obliku grčkog slova tau bio je poznat i drugim narodima. Na njemu je razapet Sin Božji, a na takvim krstovima su 71. g.p.n.e. od Kapue do Rima razapeli gladijatora Spartaka i njegove saborce. Tau (T) je devetnaesto slovo grčkog alfabeta, pa je i krst u tom obliku dobio ime tau-krst. Vrhovni gospodar Egipta nosi na uzici to slovo i pokazuje nam od čega je kasnije nastao ank. Tau je bilo poslednje slovo nekoliko poznatih alfabeta, a slovo tav, poslednje slovo starohebrejskog alefbeta, kojeg mnogi pogrešno izgovaraju kao tau, poznato je i kao znak.

Vredi napomenuti da je feničansko slovo tau još starije. To slovo je poznato kao znak” i nema potrebe da vam ga crtam jer ste se dosad već sretali s njim – upisujete ga svakog utorka i petka u vaše loto listiće ili kada od vas zatraže da označite” izabranu opciju. Feničansko slovo tau koristite i kada igrate igru krstić-kružić, da ne kažem iks-oks. Poput alefa i ovo su slovo od Feničana preuzeli stari Grci, pa prosledili dalje Rimljanima.

Na latinskom jeziku ank je poznat kao crux ansata, odnosno krst (lat. crux, crucis, f) sa ručkom ili drškom (lat. ansa, ae, f ), što nam doslovno govori da je reč o (tau) krstu kojem je dodata drška” da bi se mogao lakše nositi. Kod nas je običajeno da se taj hijeroglif izgovara kao ank, ali uvek sve zavisi od trenutne situacije u svetu i preporučene literature, a uglavnom je reč o najnovijim naslovima vezanim za egiptologiju, na engleskom ili nemačkom jeziku.

Ank je drevni egipatski simbol koji se najčešće koristio u pisanju i u egipatskoj umjetnosti za predstavljanje riječi za život” i, produžetak, kao simbol samog života. Korišćen kao hijeroglif sam ank predstavlja život, odnosno večni život, tako da postavljen uz faraonovo ime ima dodatno značenje koje odgovara onom našem: Živ nam i zdrav bio sto godina, dabogda!” Da živi večno, ako bude zdravlja! Po nekima je ank bio simbol sunca, života, vode, vazduha, ali postoje i teorije u kojima se pominju i kojekakve papuče natikače, kašike, ogledala i šta sve ne.

Ne mogu a da ne pomenem poznatu rečenicu iz Jovanovog otkrivenja: Ja sam alfa i omega, početak i svršetak”. Svaki vladar koji bi sa sobom na uzici nosio tau, poslednje slovo alfabeta, pokazivao bi time svojim podanicima da je on gospodar života i smrti i da je sve u njegovim rukama, pa su tako i Egipćani predstavljali svoje bogove. Problem je nastao kada su to slovo sa ručkom počeli klesati u krečnjačkoj steni! Tanka omča je lako pucala pa su je majstori počeli podebljavali. Vremenom je postajala sve deblja i deblja da bi se na kraju izborila za svoje mesto pod suncem i postala sastavni deo danas jednog od najpoznatijih simbola, kojeg možemo pronaći širom sveta, a ne samo u Egiptu.

Kada sam, pre par godina, na aleksandrijskoj pijaci poželeo da kćerki kupim prelep srebreni ank, samo na prvi pogled naivni prodavac nije me najbolje razumeo sve dok mu, na kraju, nisam huknuo” i to slovo koje sam sve vreme izostavljao jer su me tako naučili tokom dugogodišnjeg školovanja. Ankhh…”

Postoji veliki broj tumačenja izgleda i značenja anka, odnosno samog nastanka egipatskog ili koptskog krsta, tau-krsta sa omčom, ključa Nila” ili ključa života”. Baš kao kineski simbol taiđitu i ank predstavlja krajnje suprotnosti, ali najčešće se pominje kombinacija muško-ženskog principa predstavljena polnim organima Izide i Ozirisa, spojenih u jedan znak. Po svemu sudeći Izida je gornja, to je valjda jasno? Neko u anku vidi sunce kako se kreće nisko iznad horizonta, a ja kada sam baš dobro raspoložen vidim u njemu Kolumbovo jaje na čaroban način uravnoteženo na jednonogom stolu.

Čitajući knjigu Hiramov ključ” (The Hiram Key), Kristofera Najta i Roberta Lomasa, naišao sam na retko viđani hijeroglif koji navodno prikazuje egipatskog boga Amona. Ime Amon, bez napisanih samoglasnika, može se izgovarati kao Amin i kao Amen, a danas hrišćanski vernici njegovo ime spontano izgovaraju kao završetak svoje molitve. Nikako ne mogu da objasnim neverovatan podatak da mi je na evidentnu vezu između boga Amona i šahovske figure lovca ukazao čovek s prezimenom Najt (Knight – vitez), rečju koju je već pominjani brzopleti prevodilac pogrešno preveo kao lovac, odnosno biskup, iako je njeno šahovsko” značenje skakač, da ne kažem konj.

Gledajući u stilizovano božanstvo asocijacija mi se javila u trenutku. Sa ispruženim ankom u rukama, odnosno koptskim krstom, kapom i lentom podsetio me na… Voleo bih da znam koja je bila vaša prva pomisao kada ste ugledali ovaj hijeroglif.

Po svoj prilici mitra, visoka biskupska kapa s trakom koja pada niz leđa, vuče direktno poreklo od kruna staroegipatskih vladara i sveštenih lica. Da li i bogova ili polubogova? Jedno je izvesno – današnje kape crkvenih velikodostojnika, sa ukrasnim trakama otpozadi, nošene su i pre više hiljada godina. Ili, što bi rekli naši stari: Ne postoji više ništa što već nije izmišljeno!” A, možda su hteli reći: Sve je to deco moja već viđeno!”

Johan Volfang fon Gete (1749-1832), veliki nemački književnik i mislilac, rekao je: Čovek zaista zna samo ako malo zna. Sa povećanjem znanja raste i sumnja.” Kraći i mnogo poznatiji oblik ove sentencije glasi: Sa znanjem raste i sumnja!” Znam, dakle sumnjam!

Na fotografiji je Rimski biskup, Papa Benedikt XVI (svetovno ime Jozef Racinger), bivši poglavar Katoličke crkve i prvi vladar u šeststogodišnjoj istoriji Vatikana koji je navodno zbog prevelike iscrpljenosti podneo ostavku. Pretpostavljam da se slažete sa mnom kada kažem da je sličnost sa crno-belom sličicom više nego frapantna, ali možda sam ja to samo umislio ili nisam znao naći odgovarajuće reči. Njegov prethodnik, Sveti papa Jovan Pavle II (Karol Jozef Vojtila), ostaće upamćen po mnogobrojnim delima, ali ono što ga povezuje s našom pričom su njegovi šahovski problemi o kojima se pisalo i pisaće se još dugo.

Mislim pre svega na dvopotez objavljen 1987. godine u britanskom dvomesečnom časopisu The Problemist, specijalizovanom za šahovsku problematiku, za koji je navedeno da ga je sastavio sam Sveti otac papa Jovan Pavle II. Problematičar” je namenjen i amaterima i vrhunskim profesionalcima, odnosno u njemu se nalazi za svakoga po nešto, po vlastitom izboru, ali objavljeni papin rebus bio je zanimljiv svim kategorijama čitalaca. Bila je to poslastica namenjena i najmlađim i najstarijim, pa je za veoma kratko vreme privukao ogromnu pažnju diljem sveta. Problem se može pronaći u brojnim šahovskim udžbenicima, pa čak i u nekim enciklopedijama, a u intervjuima ga pominju i najpoznatiji velemajstori, poput slavnog Migela Najdorfa, koji je čvrsto verovao da je reč o originalnoj papinoj kreaciji. Do sada su vođene brojne polemike i iskazane su osnovane sumnje u autentičnost ovog, ali i još nekih drugih papinih šahovskih problema, pa čak i u jednu studiju šahovske partije koju je kao mladi semeništarac navodno odigrao 1946. godine u Krakovu, sa Vandom Zartoblivi, suprugom ambasadora Malte.

Papa Jovan Pavle II (Karol Jozef Vojtila), Problemist, 1987


Mat u drugom potezu

Nisam u potpunosti ubeđen da je priča o najpoznatijem papinom šahovskom problemu samo jedna velika izmišljotina, da ne upotrebim neku mnogo grublju reč, jer ako danas u bilo koji pretraživač ukucate pojmove papa” i šahovski problem”, odnosno pope i chess problems, svaki će vas uvek nepogrešivo odvesti do problema objavljenog u Problemistu” 1987. godine, ali i u još nekim poznatim šahovskim revijama, pa i do već pomenute partije skoro pa ravnopravnih protivnika, koju je na kraju gospa Vanda zasluženo izgubila od mlađanog Karola. Na volšeban način sačuvan je originalni” zapisnik te partije i lako ga možete pronaći na internetu, ako vas to baš puno zanima.

Naravno, odmah se otvaraju veze i sa preostalim manje poznatim papinim šahovskim problemima, za koje ne postoji čvrsti dokazi o autentičnosti i sve se uglavnom još uvek svodi na princip rekla-kazala. Svesni smo saznanja da najpoznatiji Papin šahovski problem” nastavlja svoj život pod tim imenom, bez obzira na to što još niko pouzdano ne zna ko ga je i zašto nekada smislio pa potom dostavio poznatom časopisu, koji ga je objavio čim je to dobio. Postoje istine i istine, baš kao u onom svima znanom Rašomonu”, ali izgleda da je put do jedine prave istine još neprohodan. Nisam mogao ni sanjati da ćemo jednoga dana u dugo hvaljenim papinim šahovskim problemima prepoznati apokrifne spise”, u najgorem značenju te reči.

Iako pritisnuti dokazima od strane radoznalih zaljubljenika u šahovsku problematiku, i još nekih usputnih nezavisnih istraživača”, da se najverovatnije radi o smišljenoj prevari, u Problemistu” nikada nisu ništa demantovali, bar koliko ja znam, mada je moguće da je izvinjenje vernim čitaocima nekada i objavljeno, i to najsitnijim mogućim slovima negde pri dnu parne stranice, tako da ga niko nije ni primetio. Mudri Ivo Andrić je svojevremeno rekao: Za prosutim perjem ne vredi trčati!”, jer ga nikada ne možemo sakupiti, misleći pri tome upravo na uzaludnost davanja demantija i očekivanja da se na taj način donekle ispravi, ili bar umanji nanesena šteta.

Ljubiteljima drevne igre koji su se uhvatili u koštac sa šahovskim problemom sa slike nudim pomoć – lovac je na potezu! I to belopoljni.

Knjigu „Rebusi i kako ih se rešiti”, Miodraga Ivaniševića, možete naručiti pouzećem natelefon 066/240 499 ilie-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com

 

Rešenje problema: Bb5!

 

 

O autoru

administrator

1 komentar

  • Odličan članak, nekada davno sam se i sam bavio komponovanjem šahovskih problema (i publikovao oko 100) i baš zato sam ga sa velikim interesovanjem pročitao. Iz tog perioda u mojoj arhivi našao se i tropotez pape Jovana Pavla II (bez citiranja izvora). Kasnije sam više puta video isti problem (opet bez izvora). Ovaj slučaj je dosta sličan navodno „Napoleonovim zanimljivim geometrijskim problemima“. Za one zainteresovane rešavače, evo rasporeda figura pomenutog tropoteza:

    Beli: Kc3, Ta6, Lc4, P: a5, b4, c7, d6

    Crni: Ka4, a7

    Beli na potezu promoviše svog c-pešaka u skakača (!) i matira crnog u trećem potezu.

Ostavite komentar