ATINSKI TRG

ČIJI SU BOLJI UNIVERZITETI

245 pregleda

„Privatno preduzeće bolje je, efikasnije i kvalitetnije nego isto to u državnom vlasništvu. Pa tako i fakulteti.”

Prof. dr Aleksandar Stević

Tako bar tvrdi anonimni kolumnista „Danasa”, doduše bez ikakvih dokaza i argumenata, ali ko će se baviti argumentima i činjenicama kad na svojoj strani ima nepobitnu istinu koju aksiomatski iznosi na početku teksta i posle koje je svaka dalja rasprava nepotrebna.

Taj stil argumentacije, doduše, neodoljivo podseća na autoru mrski dogmatski marksizam u kojem se prvo uspostavlja nepobitna „naučna“ istina, pa se onda činjenice uklapaju u unapred smišljen obrazac. A ako se činjenice ne uklapaju u matricu, zna se – promenićemo činjenice.

No, osnovi problem ovog teksta nije ni dogmatizam, nisu ni nesuvisle uvrede na račun državnih univerziteta (poput one da se ne može diplomirati bez pružanja seksualnih usluga), već nepoznavanje – kapitalizma.

Privatni univerzitet kakvim ga zamišlja kolumnista Danasa – dakle kao firma čiji preduzimljivi vlasnik nastoji da ostvari profit pružajući usluge na otvorenom tržištu, isto onako kako to čini vlasnik kladionice ili pekare – u kapitalizmu ne postoji. Barem ne ukoliko se pod kapitalizmom podrazumeva ekonomski sistem kakav vlada u Britaniji, Francuskoj, Nemačkoj ili Kanadi.

Znam da će se anonimni kolumnista „Danasa” jako iznenaditi, ali u većini razvijenih kapitalističkih zemalja privatnih univerziteta ima malo više nego što ima jednoroga. U Velikoj Britaniji privatni univerziteti mogu se izbrojati na prste jedne ruke – nema ih više od dva ili tri.

U Francuskoj ih ima nešto više, ali su skoncentrisani u svega nekoliko akademskih oblasti, poput biznisa i finansija. U Kanadi postoji desetak privatnih univerziteta, ali je mahom reč o verskim institucijama. Ukupan broj studenata na tim kanadskim privatnim univerzitetima iznosi oko deset hiljada. Sa druge strane, na kanadskim državnim univerzitetima studira oko milion i četiristo hiljada studenata. Slično je i u drugim razvijenim kapitalističkim zemljama: učešće studenata privatnih fakulteta u ukupnoj studentskoj populaciji meri se promilima.

Stvar je još gora kada se pozabavimo pitanjem kvaliteta. Na famoznoj Šangajskoj listi u prvih sto univerziteta osamdeset posto čine državne institucije. Doslovno svi vrhunski evropski univerziteti na toj listi su takođe državni, uključujući Kembridž, Oksford, Edinburg, Kopenhagen, Sorbonu, Hajdelberg, Minhen, i tako redom. Gde bi se na toj listi mogao naći neki privatni evropski univerzitet (ne računajući poneki koji je nominalno vezan za Katoličku crkvu), nisam mogao da utvrdim. Kao što rekoh, takvi su malo češća pojava nego jednorozi.

Jedini značajan izuzetak (a ni to, zapravo, nije izuzetak) jesu SAD gde zbilja u velikoj meri dominiraju privatni univerziteti. Problem, je međutim, u tome što nije reč o onakvim privatnim univerzitetima kakve zamišlja kolumnista Danasa, dakle nije reč o tome da neki preduzimljivi Pera, Žika, Laza ili (daleko bilo) Mića ulaže i rizikuje svoj novac u nadi da će ostvariti profit. Američki privatni univerziteti po pravilu su neprofitne institucije iza kojih ne stoji preduzimljivi kapitalista koji ubira profit. Dapače, većina je u početku bila vezana za neku od protestantskih crkava.

To je slučaj sa Jejlom, Prinstonom, Đukom, i hiljadama drugih manje poznatih institucija. Vredi napomenuti i to da, uprkos snazi privatnog sektora, među prvih sto univerziteta na Šangajskoj listi ima više američkih državnih univerziteta nego privatnih institucija. Dakle, čak i u „najkapitalističkijoj” od kapitalističkih zemalja državno visoko školstvo je vrlo veliko i vrlo uspešno.

U Americi, istini za volju, postoji i ona druga vrsta privatnih univerziteta. Reč je o onima koji posluju kao sve druge firme i nastoje, pre svega, da zarade novac. Nevolja je samo u tome što takve institucije nećete naći na Šangajskoj ili nekoj sličnoj listi, što na njima ne rade vrhunski istraživači, niti se na njima školuju budući stručnjaci. Kao što svedoče istrage američkog Kongresa i brojne tužbe protiv takvih institucija, reč je firmama koje mahom nastoje da nerealnim obećanjima o budućoj karijeri izvuku novac od nedovoljno obaveštene sirotinje koja očajnički želi da se dokopa boljeg života (zvuči poznato, zar ne?).

Dakle, da rezimiram.

U skoro svim visokorazvijenim kapitalističkim društvima postoji de facto državni monopol u sferi visokog obrazovanja. Privatnih univerziteta ima veoma malo, obično su skoncentrisani u nekoliko specifičnih oblasti, a često je reč o privatnim institucijama samo utoliko što funkcionišu pod pokroviteljstvom neke crkve a ne države. Izuzetak su Sjedinjene Države, ali je i tamo po pravilu reč o neprofitnim institucijama. Na svetu ne postoji ni jedan jedini vrhunski univerzitet koji pripada profitnom sektoru.

Shodno tome, privatni univerzitet kakav zamišlja kolumnista Danasa nije nikakav prirodan proizvod kapitalizma, nego je proizvod tipično balkanske anarhije u kojoj se dozvoljava ljudima sa sumnjivim diplomama da osnivaju univerzitete i da zatim na svojim institucijama koje nemaju adekvatne kriterijume ni adekvatan kadar štancuju ne samo diplome već i doktorate.

No, u jednom je kolumnista Danasa u pravu. U raspravi o kvalitetu obrazovanja zaista ne treba da budemo „neokomunistički snobovi” i svakako ne treba da branimo državni sektor od opravdanih optužbi za korupciju i nepotizam. Ono što svakako treba da uradimo jeste da se vodimo primerom kapitalističkih zemalja, što će reći, treba da imamo visoko obrazovanje koje je ili a) državno ili b) neprofitno. A možemo otići i korak dalje pa da bude, kao u Francuskoj ili Nemačkoj – besplatno.

U svakom slučaju, živeo kapitalizam.

(Izvor Danas)

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar