REVOLUCIJA EVOLUCIJE

ODGONETKA POSTANKA

1.537 pregleda
1. Meteorit Marčison (Vikipedija)

„Priroda je mogla da napravi 1030 hemijskih opita dok nije uspela da napravi prvu živu ćeliju”, kazao sam na predavanju u Križevcima. Prvo je pitanje kako su nastali molekuli prvih organskih jedinjenja. Drugo je pitanje kako su se ti molekuli udružili u tvorevine koje su se mogle održati. Treće je pitanje kako su se te tvorevine razvile u one još naprednije, koje su mogle da se umnože, da se replikuju.


Prof dr Nenad Raos

„Neće to ići bez Boga”, napisao je Petar Tonev Mitrikeski, recenzent moje naučnopopularne knjige „Kuvarica života” (The Cookbook of Life – New Theories on the Origin of Life). I to je bila glavna, maltene jedina njegova primedba. Čovek je naučnik, biolog, ali isto tako i teolog. I tako se to ponavlja. Gde god da dođem da pričam ljudima o postanku života na ovoj našoj planeti, uvek se postavlja jedno te isto pitanje: „A gde je Bog?”

Život je, da tako kažemo, selektivan
proces. Svako živo biće bira hranu, vodu,
životnu sredinu, polnog partnera. No
ta se selektivost proteže i na živu
ćeliju, pa i na sam molekul.

„Da je život nastao igrom slučaja, bez Boga, isto je kao reći da avion može da nastane slučajnim spajanjem njegovih delova”, rekla je jedna kaluđerica (koja je za celo vreme predavanja nešto pisala) u Gradskoj biblioteci male varoši Križevci kraj Zagreba, gde sam održao predavanje o tome može li da se napravi život u epruveti. Lep argument, pomislih, no isto je kazao i ruski naučnik Oparin (Aleksandar), samo se poslužio poređenjem sa časovnikom. (Da li može da se časovnik sklopi sam od sebe od svojih delića?). No ruskom je naučniku taj argument poslužio da postavi svoju teoriju o postanku života na Zemlji. I mada bi se Oparinovoj teoriji moglo mnogo toga da prigovori, jedno ostaje zauvek zabeleženo: život je nastao evolucijom, prirodnom selekcijom koja se protezala još na vreme kada nije bilo života. Kako sad to?


Naslovnica knjige

Život je, da tako kažemo, selektivan proces. Svako živo biće bira hranu, vodu, životnu sredinu, polnog partnera. No ta se selektivost proteže i na živu ćeliju, pa i na sam molekul. Svaka ćelija nalazi svoje mesto u organizmu, ona prepoznaje onu drugu s kojom treba da se spoji. Molekul belančevine prepoznaje molekul druge belančevine i na tom se mehanizmu prepoznavanja temelji čitava mena materije u organizmu, metabolizam. Ti mehanizmi prepoznavanja nisu savršeni, ima mnogo grešaka, krivog prepoznavanja. I baš to govori u prilog teorije evolucije, a protiv raznoraznih kreacionističkih mudrovanja o kojima maltene svaki dan čitamo u novinama. Neselektivni procesi postaju prirodnim odabiranjem sve selektivniji dok ne postanu toliko savršeni da se individua, ma kako da je definišemo, može da očuva u vremenu.

Opit Stenlija Milera

No to je samo deo priče o postanku života. Prvo je pitanje kako su nastali molekuli prvih organskih jedinjenja. Drugo je pitanje kako su se ti molekuli udružili u tvorevine koje su se mogle održati. Treće je pitanje kako su se te tvorevine razvile u one još naprednije, koje su mogle da se umnože, da se replikuju.

U meteoritu Marčinson, koji je 1969.
godine pao u Australiji, hemičari su identifikovali preko 600 organskih
jedinjenja, a misle da bi ih sve u svemu
moglo biti više od milion!

Na prvo pitanje najjasniji je odgovor dao 1953. godine mladi američki hemičar Stenli Miler (Stanley Miller). On je u kroz smesu gasova od koje je bila, prema pretpostavci voditelja njegovog doktorskog rada profesora Harolda Jurija (Harold Urey) izgrađena prva Zemljina atmosfera, pustio električne iskre i tako dobio aminokiseline. Za taj su opit ljudi njegovoga vremena mislili da je epohalan, no danas znamo da aminokiseline, pa i druga organska jedinjenja mogu lako da nastanu u neživoj prirodi, čak i u kosmosu. U meteoritu Marčison (Murchison), koji je 1969. godine pao u Australiji, hemičari su identifikovali preko 600 organskih jedinjenja, a misle da bi ih sve u svemu moglo biti više od milion! Za nastanak organskih jedinjenja ne treba, dakle, da pozivamo u pomoć neku silu iznad prirode.

Na drugo pitanje, kako su nastale prve tvorevine nalik na živa bića, praćelije, prvi je dao odgovor već spomenuti ruski naučnik Oparin. On je mislio kako su mešanjem organske materije sa vodom drevnoga okeana nastale uljaste, koacervatne kapljice, koje su po mnogome imale karakteristike živih ćelija. U njima su se odvijale hemijske reakcije, a to opet znači da je nešto u njih ulazilo, a nešto drugo iz njih izlazilo – i eto ti prve mene tvari, prvog metabolizma.

Sasvim drugo mišljenje o tome ima nemački hemičar Ginter Vehterzhojzer (Günter Wächtershäuser). Po njegovoj teoriji, prvi organizmi, koje on zove „pionirski organizmi” uopšte nisu ličili na ćelije. To su bile čestice železo(II)-sulfida, FeS, koje su mogle lako da nastanu u drevnom okeanu hemijskom reakcijom soli dvovalentnog železa (kojih je bilo mnogo u morskoj vodi) sa sumporvodonikom koji je izlazio iz vulkana. Čestice su imale katalitička svojstva, pa su se na njima mogle da odvijaju mnoge hemijske reakcije. Te su reakcije mogle da postanu vremenom sve usklađenije, a na kraju se od sloja hemijskih jedinjenja na čestici stvorila i prva ćelijska membrana.

Katalitičke čestice

No šta je davalo energiju za sve te hemijske promene? Oparin je mislio da su energiju davala sama hemijska jedinjenja. Drugim rečima, njegove su se koacervatne kapljice hranile organskim jedinjenjima kao što se i mi njima hranimo. Oni su bili, da kažemo onako kako to kažu biolozi, heterotrofni organizmi.

Čitalac će opet da kaže: „Ne može to da
bude bez Boga!” No uveravam ga da ipak može.
Jer te katalitičke čestice nisu nastale
odmah nego kroz dugu Zemljinu istoriju.

No pionirski organizmi profesora Vakterhausera nisu bili heterotrofni, nego hemoautotrofni. To znači da su energiju dobijali hemijskim reakcijama iz prostih hemijskih jedinjenja. Reakcija koju je profesor Vehterzhojzer imao na umu bilo je „oksidativno formisanje pirita”, FeS2. Iza tih teških reči stoji reakcija železo(II)-sulfida, od kojeg su bila načinjenje katalitičke čestice, sa sumporvodonikom. Ta je reakcija geolozima veoma poznata, jer njome nastaje vodonik u vulkanskim gasovima, no ovde je reč da ne nastaje vodonik nego nešta drugo. To drugo je vodonik podeljen na vodonikove jone i elektrone koji zatim služe kao hemijski reagensi u pionirskim organizmima, tj. na katalitičkim česticama železo(II)-sulfida (i sulfida te oksida drugih metala).

Čitalac će opet da kaže: „Ne može to da bude bez Boga!” No uveravam ga da ipak može. Jer te katalitičke čestice nisu nastale odmah nego kroz dugu Zemljinu istoriju. Čestice na kojima su se mogle odvijati reakcije između organskih jedinjenja ostajale su na životu, dok su one druge umirale – ako se za nešta takvo, što nalikuje na zrnce peska, može reći da umire.

Hemičari izvode u svojim laboratorijama opite da bi dokazali ovakve i slične teorije. No nešta živo ipak ne mogu da dobiju jer nemaju dovoljno ni materijala, ni vremena. Naspram nekoliko mililitara u epruveti hemičara stoje milioni kubnih kilometara voda drevnoga okeana, naspram nekoliko dana za opit stoje milioni godina geološke istorije. „Priroda je mogla da napravi 1030 hemijskih opita dok nije uspela da napravi prvu živu ćeliju”, kazao sam na predavanju u Križevcima. Kad to znamo teško je da se ne otmemo dojmu da je živo spontano, skoro po prirodnoj nuždi, nastalo iz neživog. Još ne znamo sve detalje, još ima teorija koje jedna drugoj protivreče, no sve se više približavamo odgovoru na pitanje svih pitanja:

„Kako je nastao život na našoj planeti?” (a i drugde u galaksiji).

To bi moglo da bude sve za ovaj kratak prikaz. A ko hoće više da zna neka pročita u mojoj knjizi, koja je iako je izdata u Hrvatskoj napisana na engleskom jeziku.

Razgovor sa autorom knjige u „Novom listu” možete pročitati OVDE.

O autoru

Stanko Stojiljković

6 komentara

  • Izvanredni i članak i razgovor s naučnikom. Nadam se da će se dr Nenad Raos uskoro ponovo oglasiti u Galaksiji, možda s nekim kraćim izvatkom iz svoje knjige.

  • „Priroda je napravila“ zvuči isto kao reći Bog je stvorio. Reći da je to nastajanje „dugo trajalo“ a ne odmah i da je priroda mogla da napravi 1030 opita pre nego što je „uspela“ da napravi prvu živu ćeliju podrazumeva da postoji vreme i da može biti izmereno iako nema ničega u odnosu na šta može biti izmereno odnosno nikoga ko bi ga merio i opažao. Zašto tzv. naučnici biolozi uopšte lupaju glavu oko postanka života na osnovu materije organske i neorganske kada već ne znaju ništa suštinski ni o vremenu ni o svesti a to je jedini pokazatelj života? Dakle ne znaju šta je život a ipak razglabaju o oruđima života.

  • Pa nauka je baš zato nauka jer se bavi onime što ne znamo, a ne onime što znamo! Neki su naučni problemi lakši, neki teži, ali težina sama po sebi ne čini neki problem manje ili više naučnim. Kad bi pred težim problemima naučnici pokleknuli, od njihova rešenja odustajali, ne bi u nauci bilo napretka.
    No kako god uzmemo, danas više znamo o nastanku života nego prije 10, a kamoli prije 100 godina. A kazati da je sve stvorio Bog je lepo reći, ali time – u naučnom smislu – nismo baš ništa rekli.

  • Meni smeta što se Galaksija često ponaša kao crkveno glasilo i što se u naučnim diskusijama stalno spominje bog koji nema veze sa objektom diskusije i naukom. Primitivni ljudi si izmislili bogove i ne mešajte to sa stvarnoscu nauke. Ili se Srbija vraća u srednji vek kojim su vladale svakakve sujeverne teorije pa nam se to vraća kao komedija.

    • Poštovani Zorane, pre obnove Galaksije odlučio sam da svaki autor slobodno izražava svoja uverenja, čak i verovanja, ako ne vređaju tuđa verovanja, rasno, polno itd. opredeljenje. Zašto? Zato što na srpskom jeziku ne postoji nijedan takav časopis. Uvek se urednici umešaju da donekle doteraju nečije mišljenje. Uvažavajući Vas kao izuzetnog naučnika, bilo bi osobito drago da se oglasite u našem naučnom magazinu, ponajpre esejom koji će nam dočarati šta sada proučavate u vezi s polimerima i u kojoj je to meri u dosluhu s najsavremenijim svetskim dostignućima. Svako dobro, Stanko Stojiljković

Ostavite komentar