PO GLAVI ČITAOCA

OKAMOVA BRITVA ŽIVOTA

815 pregleda

Ako neko hoće da pronađe život negde u vasioni, mora da traži nešta slično onome za šta već znamo da postoji, u najmanju ruku na našoj planeti.

Prof. dr Nenad Raos

Došli smo do kraja knjige o nastanku života, pa opet nismo odgovorili na prvo od svih pitanja: šta je život? U tom pogledu biologija je posve neslična fizici. Pojmovi poput ćelije, životinje, biljke, a naposletku i samoga života ne mogu da se definišu na isti način kao pojmovi sile, energije ili električne šarže.

Život je kao pojam neodređen poput Lepote, Ljubavi ili Boga. To nas dovodi do sledećeg zaključka: ako je nešta tako neodređeno definisano kao život, onda sve može da se smatra živim pa je stoga posve moguće da život postoji u posve različitoj formi od života kakvog poznajemo. Život na Zemlji osniva se na belančevinama i nukleinskim kiselinama, u biti na vodi i ugljeničnim jedinjenjima.

Nije ništa drugo već iluzija da svaki
život mora ličiti na zemaljski, reče
Sagan, a takvo je shvatanje samo produkt
neke naše posebne duševne slepoće.

No ne mora da bude tako, kako je kazao Karl Sagan (Carl Sagan) u knjizi The Cosmic Connection (Vasionska veza), prvi put izdanoj 1973. godine. Nije ništa drugo već iluzija da svaki život mora ličiti na zemaljski, reče Sagan, a takvo je shvatanje samo produkt neke naše posebne duševne slepoće.

Ima međutim mnogo oblika takve slepoće, a njezine se žrtve identifikuju kao šoveni ultravioletne svetlosti, šoveni temperature i šoveni planeta. Oni koji ne mogu da veruju da život ne može da postoji bez vode i ugljeničnih jedinjenja zovu se, prosto, ugljenični i vodeni šoveni. No zašto bi život trebao da bude baziran baš na ugljeniku i vodi?

Naslovnica knjige

Ugljenik bi mogao da se zameni silicijumom, pa čak i germanijumom, a amonijak ili rastopljeni sumpor mogli bi da budu sasvim dobra zamena za vodu. Mnogo godina posle toga David Tomey je napisao knjigu Weird Life (Čudnovati život) u kojoj je prodiskutovao sve te mogućnosti. No moram da priznam da ne volim takve špekulacije. One su pre svega u konfliktu sa Okamovom britvom: zašto stvarati nove entitete ako nisu potrebni? Ako neko hoće da pronađe život negde u vasioni, mora da traži nešta slično onome za šta već znamo da postoji, u najmanju ruku na našoj planeti. Drugi je prigovor da špekulacije poput ove ne ukazuju na ništa drugo nego na slabo znanje hemije.

Istina je da hemija zaključuje prema analogijama, ali je veoma opasno preterati s analogijama. Natrijum-hlorid, NaCl, je bela so koja se rastvara u vodi, a spajanje elemenata analognih natrijumu, kalijuma i broma, stvara takođe belu so koja se rastvara u vodi, KBr. I spajanje kalcijuma sa hlorom daje rastvorivu so, CaCl2, ali njegovim spajanjem sa hlornim analogom fluorom nastaje kalcijum-fluorid, CaF2, so koja se mnogo razlikuje od CaCl2. Kalcijum-fluorid je poznat u mineralogiji kao fluorit, a u stomatologiji kao glavna komponenta zubne cakline.

Isto može da se kaže za nadomeštanje vode amonijakom ili ugljenika silicijumom. Upoređivati osobine amonijaka sa osobinama vode ili osobine silicijuma sa osobinama ugljenika je vrlo dobro kada se uči hemija, ali hemija je mnogo komplikovanija no šta se to može da vidi u školi. Posve izvesno, amonijak nije voda, ni silicijum ugljenik.

Može lako da se zamisli amonijačni
okean pun neobičnih stvorenja, ali ne
možemo da kažemo ništa o njihovoj
biohemiji, strukturi i evoluciji.

Ugljen-dioksid, CO2, je gas koji očvršćava, pretvara se u suvi led, kod -78 oC, dok je silicijum-dioksid, SiO2, čvrsta materija, poznata kao kremen ili kvarc, koja se topi kod 1700, a ključa kod 2500 oC. Iako ima milijarde ugljovodonika, postoji samo nekoliko njihovih silicijumskih analoga, silana. Može lako da se zamisli amonijačni okean pun neobičnih stvorenja, ali ne možemo da kažemo ništa o njihovoj biohemiji, strukturi i evoluciji.

Naprosto nije istina da „je takođe istina da se mnogo više pažnje posvetilo organskoj hemiji ugljenika nego organskoj hemiji silicijuma ili germanijuma, ponajviše zbog toga šta su mnogi biohemičari koje poznajemo od ugljenične, a ne od silicijumske ili germanijumske vrste”, kao šta reče Karl Sagan, zbog toga šta takvo stajalište pretpostavlja da ima organizama, pa čak i biohemičara izgrađenih od silicijumskih ili germanijumskih jedinjenja.

Smešno je govoriti o mogućim formama života na Titanu samo zato šta je njegov metanski okean naizgled sličan okeanu na Zemlji. Kako možemo išta da znamo o nastanku života u takvome okeanu, kad još čekamo na zadovoljavajuće objašnjenje nastanka života na ovoj planeti, unatoč golemom nakupljenom znanju o njegovim sadanjim  i izumrlim životnim formama? Nauka se ne bazira na snovima, već na dokazima i produktivnim idejama.

(Izvadak iz knjige Nenad Raos: The Cookbook of Life – New Theories on the Origin of Life)

O autoru

Stanko Stojiljković

2 komentara

Ostavite komentar