VIRTUELNI RAJ

PLATONOVA 3D PEĆINA

1.115 pregleda
Nalik udubljenju (Dilenburg, Gansmajer).

Trodimenzionalno štampanje jedna je od tehnologija koju zdušno ističu kao tehnologiju budućnosti. Bez obzira na blagu skepsu koju moramo imate prema tako zdušnim proricanjima, ova štampa se zaista čini kao polje beskrajnih mogućnosti.

Goran Stanković

I umetnost ukazuje na to, kao u radovima dvojice arhitekata, umetnika i eksperimentatora, Benjamina Dilenburga i Mihaela Hansmajera (Benjamin Dillenburger, Michael Hansmeyer), koji su u peščaru odštampali dve „digitalne groteske”, kako ih inače nazivaju, pod nazivima Arabesque Wall i Digital Grotesque II.

Arabeska zid

Prva „groteska” je zid (više stub) inspirisan vizuelnim stilom arabeski iz arapske umetnosti, druga je „pećina” nalik udubljenju u steni. Oba objekta su izrađena od par tona peščara, korišćenjem napredniog algoritamskog dizajna i tehnologije trodimenzionalne štampe. Sadrže oko dva miliona površina u rezoluciji od 0,2 milimetra, projektovani su više godina, odštampani za par dana u delovima koji su sastavljeni kao lego kocke. U oba slučaja naručioci su umetničke institucije, u izradi „pećine” reč je o Centru „Pompidu” u Parizu.

Umetnost probija led svakodnevnoj
i komercijalnoj upotrebi tehnologija,
pripremajući rešenja i, važnije,
svest budućih korisnika.

Prostorni izrazi računarskih tehnologija mogu ponuditi izuzetna arhitektonska iskustva, ali i mnogo više od toga, nove dimenzije ljudske percepcije kao i nove oblike racionalizacije i standardizacije industrijskih tehnologija. S jedne strane, posmatrači se suočavaju s neverovatnom kompleksnošću i bogatstvom detalja, što bi ljudskom dizajneru bilo nemoguće da zamisli i ostvari. S druge strane, ta kompleksnost i autonomnost algoritama proizvođenja, usmeravaju ljudsku percepciju ka novim granicama, stavljajući je na ozbiljna iskušenja.

Osećaj misterije, dramatičnosti novih prostora i formalni potencijali digitalne tehnologije u arhitekturi su u ovakvim vizionarskim poduhvatima značajniji od puke funkcionalnosti. Paradoksalno, ali umetnost dostiže i probija granice, kao što je to uvek činila, najčešće bez priznanja i podrške. I kao da se stalno i iznova ponavlja istorija odnosa estetike i industrije, posebno u kompjuterskim i digitalnim oblastima.

Na isti način kako su estetska istraživanja ruske i evropske avangarde dvadesetih i tridesetih godina (letristički eksperimenti sa oblicima, funkcijama i značenjima slova, futuristička postignuća ruskih konstruktivista, kao što su Kandinski, Maljević, Rodčenko, zatim Sergej Ejzenštajn ili Džiga Vertova kao inspiracija današnjeg video-filmskog izraza, esetetika i etika Korbizijea i škole Bauhaus, erotizam i zaumnost pariskih nadrealista…) kreirali su grafički interfejs kakav danas znamo.

Slavna je i večna Platonova metafora
o pećini. I dalje na hrapavim zidovima
u varljivom polumraku i odsjaju vatre,
vidimo titrave i neizvesne obrise
stvarnosti, u ovom slučaju budućnosti.

Takvu vrstu „vremenskih ponornica” ubedljivo je opisao medijski teoretičar Lev Manovič, posebno u knjizi koja je prevedena i kod nas („Metamediji”, Centar za savremenu umetnost, 2001)

Digitalna groteska

Tako umetnost probija led svakodnevnoj i komercijalnoj upotrebi tehnologija, pripremajući rešenja i, važnije, svest budućih korisnika. Drugim rečima, nemojte ni pomisliti da su (najširim slojevima) danas malo poznati izumitelji grafičkog „sučelja” ekrana pred kojim smo trenutno, korišćenja komandi, funkcionisanja miša, vizuelne organizacije ekrana, čitavog izgleda digitalnog sveta u kome smo zarobljeni, nisu poznavali svetsku umetničku avangardu dvadesetih i tridesetih godina. I nemojte misliti da se taj proces i dan-danas ne događa.

Na taj način i radovi Dilenburga i Hansmajera istovremeno korespondiraju sa novim estetskim tendencijama i promenama u ljudskoj percepciji, kao i sa razvojem digitalnih tehnologija i na njima zasnovanim  industrijama. Ili, u ovim umetničkim radovima proizašlim iz relativno autonomskih grafičkih softvera i razvitka trodimenzionalnog modelovanja i štampanja, sadržane su i novi oblici ljudske percepcije i novi nivoi tehnološke funcionalnosti.

Slavna je i večna Platonova metafora o pećini. I dalje na hrapavim zidovima u varljivom polumraku i odsjaju vatre, vidimo titrave i neizvesne obrise stvarnosti, u ovom slučaju budućnosti. Platonovoj pouci iz te metafore naše vreme ništa nije oduzelo.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar