GAGARINOVI PUTOKAZI

PRVI KOSMIČKI ŠETAČ

530 pregleda

Aleksej Arhipovič Leonov, prvi čovek koji je izašao u otvoreni kosmos, preminuo je 11. oktobra 2019. u 86. godini. Legendarni kosmonaut je preminuo u vojnoj bolnici Burdenko” posle duže bolesti.

 

Mr Grujica S. Ivanović

 Za Alekseja Leonova vezuju me divna i davna sećanja iz moga detinjstva. Kada sam krenuo u osnovnu školu, bilo je to u jesen 1969. Kada se pripremao da leti na Mesec, objavljena je njegova poznata slika sa šlemom na glavi na kome je ćiriličnim slovima pisalo SSSR. Jedna od prvih koju sam video iz kosmonautike.

Aleksej Leonov sa šlemom

 U svežem sećanju mi je, takođe, drugi let Alekseja Leonova u kosmos, u julu 1975, kada je kao komandant kosmičkog broda „Sajuz-19”, sa Valerijem Kubasovim (1935-2014) učestvovao u istorijskom prvom sovjetsko-američkom kosmičkom poduhvatu „Apolo-Sajuz”. Kao osnovac, leto sam provodio kod sestre u Kraljevu i svakoga dana kupovao „Politiku”, „Politiku ekspres” i „Večernje novosti” da pratim događaje u orbiti. Tada je telvizija prvi put direktno prenosila lansiranje jednog sovjetskog kosmičkog broda. Nekoliko časova kasnije, lansiran je američki „Apolo” sa astronautima Tomasom Stafordom, Vensom Brandom i Donaldom Slejtonom. Dva dana doscnije došlo je do prvog spajanja kosmičkih brodova Sovjetskog Saveza i SAD i istorijskog rukovanja komandanata Leonova i Staforda.

Posade su se susrele nekoliko puta u orbiti, kosmonauti i astronauti su odlazili jednima drugima u kosmičku posetu. Kosmički brodovi su se razdvojili, pa spojili i naposletku odvajeni nastavili svaki svoju misiju. Televizija je prvi put direktno pratila sletanje Leonova i Kubasova na Zemlju, 21. Jula, i prvi put prizemljenje jednog sovjetskog kosmičkog broda. Izazavši napolje, kosmonauti su se potpisali na njegovu ogaravljenu površinu.

Leonov (dole) sa Stafordom

Bilo je to poslednje kosmičko putovanje slavnog Alekseja Leonova, koji je unapređen u čin general-majora nekoliko godina je proveo u Centru za obuku kosmonauta u Zvezdanom gradu kao jedan od zamenika načelnika, zadužen za pripreme budućih posada. Posle je prešao u jednu od banaka, u kojoj je radio do kraja života.

Aleksej Arhipovič Leonov je petneasti čovek u orbiti oko Zemlje i prvi koji je izašao izvan kosmičkog broda u otvoreni kosmos. Dogodilo se to 16. marta 1965. u toku jedne od najdramatičnijih poduhvata u istoriji kosmonautike, deset godina pre misije „Apolo-Sajuz”. Bio je jedan od najbližih prijatelja Jurija Gagarina (1934-1968), prvogčoveka u kosmosu, član legendarne prve grupe sovjetskih kosmonauta koja je odabrana u proleće 1960. za prve letove čoveka u kosmos u programu „Vastok”.

Rodio se u Sibiru, u selu Listvjanka, jednom od najhladnijih naseljenih mesta na planeti. Imao je teško detinjstvo, posebno kada je njegov otac postao žrtva Staljinovih čistki. Tada su lokalni stanovnici provalili u njegovu trošnu kuću i iz nje odneli maltene sve što se moglo odneti. Mnogo godina kasnije, kao proslavljeni kosmonaut i heroj SSSR-a, otišao je u svoje rodno selo za koga su ga samo bolna sećanja vezivala. Malo je seljana izašlo iz svojih kuća da susretnu svog slavnog zemljaka…

Godine 1953. završio je srednju školu u Kalinjingradu, a 1955. Vojno-avijacionu školu u Kremenčugu. Dve godine kasnije, po završetku Čugujevskog vojno-avijacionog učilišta pilota postaje vojni pilot. Leteo je na granicama NATO pakta, iznad Istočne Nemačke. Januara 1968, gotovo osam godina po prelasku među kosmonaute, diplomirao je na Vojno-vazdušnoj inženjerskoj akademiji „Žukovski” i dobio zvanje pilot-inženjer-kosmonaut. Tamo je 1981. zaštitio disertaciju kandidata (magistra) tehničkih nauka.

Od 1991. radio je u jednoj međunarodnoj akcionarskoj kompaniji, zatim u jednom investicionom fondu, posle čega postaje predsednik kompanije „Vastok-kapital”. Od 1997. Leonov radi kao vicepredsednik „Alfa-banke”, a takođe kao savetnik generalnog direktora jedne konditorske kompanije.

Vojna karijera Alekseja Leonova započinje 30. oktobra 1957. Tada je počeo službovanje u jednoj lovačkoj eskadrili u vojnom okrugu Kijeva. Od decembra 1959. služi u sovjetskom vazduhplovnom puku koji je leteo pored granica NATO pakta, nebom Istočne Nemačke.

Karijeru kosmonauta Leonov je završio januara 1982. ali do septembra 1991. ostaje u Centru za pripremu kosmonauta (CPK) u Zvezdanom gradu, gde je radio kao prvi zamenik načelnika. Ubrzo posle toga završava se i njegova vojna karijera. Na osnovu starosti (imao je 58 godina), ukazom glavnog komandanta Vazduhoplovnih snaga odlazi u penziju. U svojoj autobiografiji „Vreme prvih”, po kojoj je napravljen vrlo zanimljiv film, napisao je koliko ga je pogodilo penzionisanje i, na neki način, izbacivanje iz kosmonautike i vojnog vazduhoplovstva. Tada je imao čin general-majora kojim je udostojen posle drugog kosmičkog leta jula 1975.

Zvanično je uvršten među prve sovjetske kosmonaute-kandidate 7. marta 1960. Sledećih dvanaest meseci obavio je osnovnu obuku, a uoči istorijskog Gagarinovog leta u kosmos, početkom aprila 1961. uspešno je položio sve ispite i postao kosmonaut. Godine 1963. pripremao se kao jedan od rezervnih kosmonauta za misiju „Vastok-5”, da bi avgusta 1964. imenovan za člana osnovne posade kosmičkog broda „Vashod-2” koja je trebalo da obavi prvi izlazak u otvoreni kosmos. Za komandanta ove unikatne misije određen je Pavel Bjeljajev 1925-1970).

Pripremajući se za ovu misiju obavio je 12 trenažnih letova u avio-laboratoriji Tu-104LL i šest letova u avionu Il-14 kada je odeven u skafanderu uvežbavao izlazak iz simulatora broda „Vashoda”. Kada su se kosmonauti već nalazili na kosmodromu Bajkonur, samo nekoliko dana pre lansiranja, umalo nije došlo do zamene osnovne posade u kojoj je bio Leonov, rezervnom ekipom. Naime, lekari su na kosmodromu primetili probleme u radu srca komandanta broda Bjeljajeva, ali su u njegovu odbranu ustali, pored Leonova,čuveni glavni konstruktor Sergej Karaljov (1907-1966) i rukovodilac vojnog kosmičkog programa Sovjetskog Saveza (koji je obuhvatao i izbor i obuku kosmonauta) general Nikolaj Kamanjin (1909-1992).

Posada Vashoda-2” – Bjeljajev (u prednjem planu) i Leonov

 Prvi kosmički let Aleksej Leonov je obavio od 18. do 19. marta 1965. kao drugi pilot kosmičkog broda „Vashod-2”. Tada je postao prvi čovek koji je izašao u otvoreni kosmos. Ukupno je u vakuumu proveo 23 minuta i 41. sekundi, od toga 12 minuta i 9 sekundi izvan broda. Dok je bio izvan broda, od njega se udaljio do punog rastojanja od 5,35 metara, što je bila dužina sigurnosnog užeta kojim je bio povezan sa unutrašnje strane izlazne komore.

Scena iz istorijske šetnje                

 Pre izlaska, uz pomoć Bjeljajeva, na leđa je stavio mali ranac za dovod kiseonika i hlađenje skafandera, zatim je otvorio poklopac između kabine i izlazne komore koje je prethodno rasklopljena naduvavanjem. Kroz uzani otvor prešao u izlaznu komoru i za sobom zatvorio poklopac prema kabini. Onda je otplovio do suprotnog kraja komore, izbacio vazduh iz nje i otvorio poklopac koji je vodio ka otvorenom kosmosu. Kada je izašao izvan broda, video je pod sobom Kavkaz, Krim i Crno more, kretao se oko broda bez nekih većih teškoća i nekoliko puta udaljio do maksimalnog rastojanja.

Međutim, kada je trebalo da se vrati u komoru, počeli su problemi. Na Zemlji, za vreme priprema, on je uvežbavao radnje izvan broda u barokomori u uslovima vakuuma koji su vladali na visni od 60 kilometara (što je bio maksimum koji su tadašnje barokomore mogle da postignu). Čim je izašao iz broda, bilo je drugačije. U skafanderu je pritisak iznosio oko 600 mmHG, a u kosmičkom vakuumu jedva između devet i 10 mmHg. Takve uslove nije bilo moguće simulirati na Zemlji, tako da se skafander napumpao.

„Naravno, to sam očekivao, ali ne u tolikoj meri”, prisećao se kasnije drame u otvorenom kosmosu. „Zategao sam koliko sam mogao kaiševe, međutim skafander se toliko napumpao da su mi prsti plivali u rukavicama, a noge u čizmama. U takvom stanju, nisama mogao da prođem kroz uzani otvor izlazne komore, jer je ona bila projektovana za veličinu skafandera u ramenima koja nije predvidela da će se on toliko uvećati. Iskrsla je kritična situacija, vremena nije bilo da se savetujem sa Zemljom. Dok bi javio, pa oni dogovorili, bio bih gotov. I ko bi prezueo na sebe odgovrnost? Samo je Paša Bjeljajev to video, ali nikako vezan za sedište u kabini, nije mogao da pomogne. A vreme je teklo velikom brzinom, u leđnom rancu ostalo mi je samo malo kiseonika. I tada sam prekršio sva pravila i, bez ikakvih konsultacija sa Zemljom, spustio pritisak unutar skafandra na 0,27 atmosfere, ispustio kiseonik, tako da se skafander dovoljno smanjio da sam mogao, opet nausprot instrukcijama, glavom, a ne nogama kako je trebalo, uploviti unutar komore …”

Nekako se okrenuo u komori koja je imala prečnik od samo jednog metra (širina njegovih ramena je iznosila 68 cm), zatvorio poklopac koji vodi u otvoreni kosmos, uključio sistem za dovod vazduh unutar komore i, kada je pritisaa izjednačen sa onim u kabini, mogao je da otvori poklopac. Tada je, boreći se sa vremenom, doživeo najveća naprezanja – puls mu je porastao na 190. Kosmonaut se ponovo okrenuo unutar izlazne komore i nogama uplovio u kabinu, i po ko zna koji put, prekršio instrukcije, Pre nego što je zatvorio poklopac za sobom, otvorio je vizir šlema, jer umalo u skafanderu nije doživeo toplotni udar, da se malo rashladi. Niz čelo su se slivale krupne graške znoja u oči, a su čizme bile do kolena pune znoja. Za manje od pola sata koliko je kompletna operacija trajala, izgubio je nekoliko kilograma!

I pored ove drame, boravak Alekseja Leonova u otvorenom kosmosu bio je potpun uspeh. Jedino što nije uspeo da snimi svoj kosmički brod dok je bio napolju. Na grudima je imao minijaturnu špijunsku kameru „Ajaks”, koju je Centru za pripremu kosmonauta specijalno za ovu priliku, poklonio KGB. Zbog deformacije skafandera, nikako nije mogao prstima koji su plovili u rukavicama da uključi foto-aparat, ali je zato snimio video-zapis u trajanju od tri minuta kamerom S-97. Istovremeno njega su snimale dve automatske kamere postavljene na spoljašnjoj površini broda i izlazne komore.

Ali kada se konačno vratio u brod i za sobom zatvorio poklopac, došlo je do još veće drame! Unutar kabine vazdušni pritisak je počeo da raste – došao je do 460 mmHg, umesto normalnih 160. Sasvim mala iskra mogla je da dovede do požara.

„Bespomoćno smo sedeli u svojim sedištima. Svega smo bili svesni, znali smo šta se dešava, ali praktično ništa nismo mogli da uradimo. Pokupili smo svu vlagu, spustili temperaturu do 10 stepeni Celzijusa, a pritisak je i dalje rastao… I najmanja iskra i sve bi se pretvorilo u molekularno stanje, i to smo naravno znali. Proveli smo sedam časova u takvom stanju i zatim – zaspali. Očigledno od stresa. Kasnije smo shvatili da sam prilikom ulaska u kabinu delom skafandera aktivirao ventil za odvod vazduha … A šta se u stvari desilo? Kako je brod dugo bio stabilzovan prema Suncu, došlo je do deformacije, jer se njegova strana okrenuta Suncu zagrevala do 150 Celzijusovih stepeni, a suprotna u senci bila izložena veoma niskim temperaturama do 140 ispod nule. Kada sam zatvorio poklopac kabine i odbacio izlaznu komoru, senzori su pokazali da je poklopac potpuno zatvoren. U stvarnosti, zbog ove deformacije, ostao je veoma mali otvor. Sistem za regeneraciju vazduha je detektovao da vazduh negde ističe, pa je automatski uključio dovod kiseonika. Pritisak je rastao, a mi nismo mogli da zaustavimo taj rast. Na kraju je dospeo do 920 mmHg! To znači da je poklopac sa unutrašnje strane, iz kabine bio izložen ogromnom pritisku od nekoliko tona, koji ga je gurao iznutra da konačno potpuno legne. Tada je pritisak konačno počeo da pada …”

Drama se nastavila i za vreme povratka. Zbog kvara automatskog sistema upravljanja orijentacijom, Bjeljajev je morao ručno da usmerava brod što je dovelo do preskoka planirane tačke sletanja za oko 400 kilometara. Kapsula „Vashoda-2” je sletela 180 kilometra severno od Perma, na Uralu, u gustoj i snegom prekrivenoj šumi. Iako su ljudi iz prateće ekipe uspeli da uoče kosmonaute četiri sata posle povratka iz kosmosa, zbog dubokog snega evakaucija je obavljena tek nakon dva dana, tako da se kosmonauti umalo nisu smrzli.

Naravno, o svemu ovome a nije bilo ni reči. Let „Vashoda-2” je okarakterisan kao potpuno uspešan, što je konačno i bio, budući da su sve operacije obavljene a kosmonauti su se živi vratili na Zemlju. Sve drame tokom jednodnevnog leta u kosmos postaće poznate javnosti tek posle mnogo godina.

Za to vreme, Aleksej Leonov prelazi u program L-1. Za let od Zemlje do Meseca i natrag, bez spuštanja, pripremao se sa Olegom Makarovim (1933-1998) tri godine, od 1967. do 1970. Ova misija, međutim, nikada nije obavljena. I manje od godinu dana, 1968, pripremao se za spuštanje na Mesec (program N1-L3), takođe sa Makarovim.

Kada je SSSR okrenuo leđa Mesecu, bez ijednog leta sovjetskih kosmonauta, Aleksej Leonov u maju 1970. prelazi u program orbitalne stancie (DOS). Prvo je bio komandant rezervne ekipe prve posade DOS „Saljut” koja je lansirana aprila 1971. a u junu iste godine odlazi sa svojom posadom, u kojoj su bili kosmonauti Valerij Kubasov i Pjotr Kolodin (1933), na Bajkonur. Kao posada kosmičkog broda „Sajuz-11” trebalo je da polete 6. juna 1971. Samo dva dana pre lansiranja, lekari su uočili na plućima Kubasova nekakve mrlje. Umesto da on bude zamenjen svojim dublerom Vladislavom Volkovim (1935-1971), odlučeno je da se kompletna posada zameni rezervnom.

Uprkos žestokom protivljenju, Aleksej Leonov je sa svojom posadom prizemljen, a odletela je rezervna ekipa. Surovom igrom sudbine, kada se ova posada vraćala posle 23 dana provedenih u kosmosu, zbog dekompresije kapsule je nastradala. Leonov je kasnije pisao da se ovakva tragedija, da je on bio u brodu, sigurno ne bi desila i time krivicu prebacio na neadekvatnu reakciju kosmonauta Dobrovljskog, Volkova i Pacajeva…

Novu priliku da leti u kosmos, i to u orbitalnoj stanici DOS-2 tipa „Saljut” imao je jula 1972. Zbog kvara na raketi-nosaču „Proton”, stanica nije dospela u orbitu oko Zemlje. Zatim se pripremao za probni autonomni let modifikovanog broda „Sajuz”, od koga se odustaje, a u aprilu 1973. ponovo je bio na Bajkonuru radi leta u trećoj orbitalnoj stanici DOS-3 „Saljut”. Međutim, posle izlaska u orbitu na stanici je iskrslo toliko problema da je ona veoma urbzo postala neupotrebljiva. Kružila je nekoliko nedelja oko Zemlje, posle čega je uplovila u guste slojeve atmosfere, u kojima je sagorela.

Uteha dolazi u vidu imenovanja za komandanta kosmičkog broda „Sajuz-19” koji će, kao što smo naveli, učestvovati u prvom međunarodnom kosmičkom letu sa američkim brodom „Apolo” jula 1975.

Posada Sajuza-19”: Leonov i Kubasov

Eto, tako je protekla kosmička karijera Alekseja Leonova, o kojoj se, u detaljima veoma malo znalo dugi niz godina. Njega i njegovu divnu suprugu Svetlanu duboko je pogodila smrt ćerke Viktorije od hepatitisa, jula 1996. Druga ćerka Oksana radi kao prevodilac. Pored toga što je bio proslavljeni kosmonaut, Aleksej Leonov je dobro poznat po slikarstvu. Čak je za vreme prvog kosmičkog leta, i pored svih onih tegoba u orbiti, nacrtao jednu sliku. Njegovi kosmički pejzaži obeležili su jednu slavnu epohu sovjetske kosmonautike, epohu koja će dobrim delom biti upamćena po njemu, velikom i odvažnom heroju iz najranijih dana čovekovih osvajanja kosmosa.

Aleksej Leonov (Vikipedija)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar