SRICANJE ISTORIJE

SAHRANJIVANJE ŽIVIH

728 pregleda
Profmedia

Tafofobija je strah od sahranjivanja dok smo još živi, a koren najverovatnije seže još u drevna vremena kada je ovo bio jedan od načina kažnjavanja. Surova kazna zbog koje mnogi i danas imaju fobiju.

Legenda koju su zabeležili vizantijski istoričari iz 1. i 12. veka, Zonares i Kedrenos, govori da je istočnorimski car Zenon u petom stoleću živ sahranjen u Konstantinopolju jer je postao tiranin zbog preterane konzumacije alkohola. I dodaju da su njegovi podanici tri dana čuli krike iz groba koji se nalazio u crkvi Svetih Apostola, ali da nisu želeli da otvore sarkofag zbog mržnje koju su osećali. Iako je za života stekao dosta neprijatelja, priča o romejskom caru je najverovatnije neistinita, međutim ona ukazuje na jednu stvar – još od drevnih vremena kada su ljudi želeli nekoga da kazne, jedna od brojnih metoda bila je sahranjivanje živih prestupnika.

Najverovatnije nikada nećemo saznati da li su ovaj oblik kazne Rimljani preuzeli od gemanskih plemena ili je bio lokalnog karaktera, ali je ostalo zabeleženo da je jedna od vestalki osuđena na živo sahranjivanje” tako što je zatvorena u pećinu sa malo hrane i vode – zbog kršenja celibata na koji se zavetovala stupanjem u red.

Tacit u svom delu Germanija” beleži da su germanska plemena imala dva oblika smrtne kazne. Jedan je podrazumevao kažnjavanje izdajnika bešenjem o drvo, a drugi vezivanje za pleteni ram a potom guranje u blato i zakopavanje, jer su smatrali da sramota mora da se prikrije. Najverovatnije nikada nećemo saznati da li su ovaj oblik kazne Rimljani preuzeli od gemanskih plemena ili je bio lokalnog karaktera, ali je ostalo zabeleženo da je jedna od vestalki osuđena na živo sahranjivanje” tako što je zatvorena u pećinu sa malo hrane i vode – zbog kršenja celibata na koji se zavetovala stupanjem u red.

Slična tradicija se nastavila tokom srednjeg veka, pa je u engleskom običajnom pravu ova kazna služila za mučenje i smrt osuđenih za počinjenu sodomiju ili neki sličan vid razvrata. Dok je u danskom gradu Ribe, prema statutu iz 1269. godine, služila da se kazne žene lopovi.

Tokom vekova ova kazna je u brojnim kulturama nastavila da evoluira. Primećeno je njeno praktikovanje u brojnim zemljama od Farskih ostrva i Rusije gde su ubice muževa osuđivane na jamu, do Brazila gde su se deca starosedelaca s posebnim potrebama sahranjivala na pomenuti način. Ova praksa se, takođe, često izvodila za vreme ratova u modernom dobu.

Sveto rimsko carstvo je, takođe, praktikovalo ovu kaznu na čedomorkama i silovateljima. Ovo saznajemo iz zapisa srednjovekovnog pravnika Eduarda Hendkea koji je tvrdio da je kažnjavanje žena krivih za čedomorstvo na ovaj način bilo često u Hesenu, Češkoj i Tirolu. Od 1412. do 1447. godine u ovim mestima je živo sahranjeno njih 10, te da su naknadno probodene kroz srce kocem. Istraživači objašnjavaju da drugi deo kazne u suštini nije bio metod pogubljenja već čin sprečavanja pokojnice da ustane iz groba u želji za osvetom tj. da se povampiri i da predstavlja deo narodnih verovanja.

Tokom vekova ova kazna je u brojnim kulturama nastavila da evoluira. Primećeno je njeno praktikovanje u brojnim zemljama od Farskih ostrva i Rusije gde su ubice muževa osuđivane na jamu, do Brazila gde su se deca starosedelaca s posebnim potrebama sahranjivala na pomenuti način. Ova praksa se, takođe, često izvodila za vreme ratova u modernom dobu. Najpoznatiji primeri su Vijetnamski i Zalivski rat, a tokom potonjeg je na ovaj način usmrećno prema nekim procenama od 80 do 250 iračkih vojnika. Dok je prema nekim izveštajima 2014. godine, ISIS zakopao žive jezidske žene i decu da bi uništio njihovo pleme.

TV emisija Razbijači mitova” je pre nekoliko godina testirala da li neko može da preživi da bude zakopan živ duže od dva sata. Međutim, kada je čelični kovčeg voditelja počeo da se savija pod težinom zemlje, eksperiment je morao da bude prekinut. Naučnici se slažu da bez obzira u koju svrhu je kazna sprovođena, ona je morala da ostavi i psihičke posledice na žrtvu u poslednjim trenutcima. Strah je bio toliko dubok da se kroz gene preneo i na naredne generacije, i toliko je snažan da je postao fobija – tafofobija.

(Nacionalna geografija)

O autoru

administrator

Ostavite komentar