MENTALNA LOZINKA

SIMEONOVA OPOMENA

1.092 pregleda

Na samrtnoj postelji svom sinu, monahu (svetom) Savi, u pero kazuje premudre misli namenjene potomstvu. „Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika!”, kazuje Stefan Nemanja. 

 Miodrag Ivanišević

 Hteli mi to priznati ili ne, ali seljaci su ipak stariji od građana. Nevelika zajednica vrednih ljudi radila bi svakodnevno od svitanja do sumraka. S vremena na vreme, a uglavnom po okončanju nekog velikog posla, oranja, kosidbe, žetve, branja grožđa ili šljiva, organizovali bi poselo ili prelo. Kod jakog, viđenijeg domaćina, sakupilo bi se i staro i mlado da uz pesmu i igru, priču i šalu, zajedno obeleže završetak „velike rabote”. Stari su evocirali uspomene, a mladi pravili velike planove.

Postojao je ustaljeni red i on se poštovao. Znalo se ko sedi u čelu stola, kome se prvom sipa piće, ko i kad nazdravlja, ko i kako deli komade pečenja. „Glava glavi – plećka harambaši!” Pored domaćina sedeo je najstariji ili počasni gost, s jedne strane, a sa druge guslar ili pripovedač. Uz gusle bi se pevale junačke pesme, a ponekad (istina retko) i šaljive. Svaki domaćin bi se potrudio da dovede trenutno najbolje ili najaktuelnije.

Veliko poštovanje uživao je čovek koji je znao pričati priče. Svaki pripovedač dodavao je priči nešto novo, nešto svoje i trudio se da čestim promenama ritma zadrži pažnju slušalaca. Glavni junak većine priča, iako mlad i neiskusan (a, u suštini, neiskvaren, neukalupljen, onaj koji na neki način odudara od svoje okoline), na samom kraju, zahvaljujući pre svega svojoj pronicljivosti pobeđuje protivnika(e), stiče „nebrojeno blago” i dobija najlepšu devojku za ženu. Zaključci zavidne okoline uvek su identični: „I to mi je bila neka velika mudrost! Mogao sam to isto uraditi i ja, samo se nisam setio”. Samo? Pa u tome i jeste razlika. I to povelika.

Pripovedač je znao i veliki broj zagonetki. Postavljao bi pitanja i najčešće sam davao odgovore koje su prisutni pažljivo slušali i pamtili da bi ih posle kazivali svojim ukućanima. Često su se organizovala takmičenja koja bi na kraju prerastala u finalno nadmudrivanje dvojice „najjačih”. Ko zna više zagonetki ili poslovica? Vuk Karadžić ih je sakupio veliki broj, ali najveću zbirku naših zagonetki objavio je Stojan Novaković 1877. godine.

U knjizi „Život i običaji Popovaca”, Ljube Mićevića iz 1952. godine, pročitao sam narodnu zagonetku: „Ujutru ide na četiri noge, u podne na dvije, a uveče na tri?”, koju je autor čuo od nekog anonimnog seljaka s kojim se slučajno sreo na prašnjavom makadamskom drumu. U pravu ste – to je ona ista zagonetka koju je tebanska Sfinga (grč. Sphinx, od sphingo – stežem, davim) postavila mladom Edipu. Sličnu zagonetku opisao je i Vuk. Danas je i mala deca znaju, ali kako ju je za boga miloga znao nepismeni hercegovački seljak koji nikud nije makao dalje od svog sela bez vode i struje? Od koga je čuo? Kako je zalutala među „naše” zagonetke? Ponekad pomislim (da li s pravom?) da postoji univerzalni fond zagonetki koji je, nekim čudom, poznat svim narodima, pa čak i onim iz najzabitijih krajeva naše planete.

U uvodu sam napisao da uvek postoji samo jedno rešenje, ali da retki izuzeci potvrđuju pravilo. Šta reći za narodnu zagonetku: „Kućica u šumici na jednoj nožici”? Na severu je tačan odgovor pečurka, a u južnim krajevima gljiva. Ako na beogradskoj pijaci zatražite pečurke svi trgovci će krenuti rukom ka šampinjonima (!), nikad za bukovačom. Prihvatimo li, miroljubivo, da je, na kraju, ipak reč o sinonimima i da su u pitanju istovetna rešenja, šta ćemo sa zagonetkom „Puna škola đaka, niotkuda vrata?”

U južnim krajevima odgovor je šipak, nar ili mogranj, a na severu tikva ili bundeva. Neki kao tačan odgovor navode i lubenicu ili dinju, u zavisnosti od toga šta se u tom kraju više gaji. Da li je reč o istom rešenju ili u ovom slučaju ipak možemo govoriti o onom izuzetku?

Bio sam ne tako davno na velikoj svadbi i video stare običaje koji se polako, ali sigurno gube. Bilo je i ića i pića, standardno preterano. Puno ovoga, a previše onoga. Pa kad su krenula natpevavanja, gosti protiv domaćina i obratno… Za svaku situaciju postoji pesma koju započinje jedan glas, a potom prihvataju svi iz tog tabora. I kada kasni supa, i kada je meso preslano, i kada ne dolazi dugoočekivana kafa. Išla je otprilike ovako: „’Oće li ta kafa doći, čekaćemo do ponoći?” Potom im prozvana strana adekvatno odgovara – pesmom naravno. Postoji i pesmica koju pevaju domaćin i njegova ekipa kojom poručuju gostima da su predugo ostali i da je vreme da idu svojim kućama. Ludo je bilo!

U toj gunguli dominirao je lik gostujućeg čauša. Čauš (debeli svat, šaljivčina) ima skoro neograničena prava i može reći šta god hoće i kome god hoće. Njegova reč uvek se sluša s velikom pažnjom. On drži zdravicu ili je prepušta nekom drugom, po svom izboru, naravno. To je osoba koju ne treba mešati sa starim svatom koji je po hijerarhiji ipak na prvom mestu. Čauš je samo animator kome su širom odrešene ruke. Ovaj je s neverovatnom lakoćom izbalansirao izuzetno ozbiljne teme sa neozbiljnim i nadmoćno se nadmudrivao s domaćinom. Upotrebio je pregršt dvosmislenih reči i rečenica i mnogo, mnogo lascivnih izraza koji su uobičajeni na svadbama. Započinjao je prastare svatovske pesme koje se zbog svog skarednog sadržaja ne bi ni smele pevati na javnom mestu, ali on je bio čauš i imao je na to pravo.

Stari Rimljani su imali sentenciju Quod licet Iovi non licet bovi! – Ono što je dozvoljeno Jupiteru nije i volu! „Nije svačije kroz selo pevati”, rekao bi naš mudri narod. Zna se red. Ono što je dozvoljeno čaušu nije i nama!

Tu i tamo koristio bi neke izraze koje odavno nisam čuo, a pojedinim mlađim gostima počesto je bila neophodna pomoć starijih da bi pravilno shvatili o čemu je reč. Pomagao sam i ja koliko sam znao i umeo, ali ubrzo sam zaključio da vodimo bitku sa vetrenjačama. Neprestano smo objašnjavali, bolje reći simultano prevodili, čauševe doskočice sa srpskog na srpski. Nismo prevodili nekakve tuđice, već naše vlastite reči, na našem ali i njihovom maternjem jeziku.

Deci rođenoj u Australiji, na Novom Zelandu ili u Kanadi, koja su na naše zgražavanje govorila „maternji” engleski čak i sa svojim ponosnim majkama i očevima, niko više nije ni pokušavao da objasni značenje pojedinih reči koje su odjednom, kao nekim čudom, postale potpuno strane i njihovim roditeljima.

Pevala se i stara pesma „Oj, devojko pod brdom spuči puce pod grlom…” Da li vam je poznata? Ne? A da li znate šta su puceta ili pucad? Opet ne? Ako dosad niste naišli na te izraze nije smak sveta. Postoje kvalitetni rečnici srpskog jezika ili pitajte nekog starijeg – pod pretpostavkom da vas sve ovo interesuje. Pucica je malo puce, odnosno dugmence. Savesni mladić pesmom upozorava brđanku devojku da bi iz bezbednosnih razloga ipak morala što pre zakopčati najgornje puce na svojoj bluzi – da ne traži đavola da ga ne bi i našla!

U knjizi „Zaveštanje Stefana Nemanje” autor Mile Medić na izuzetan način opisuje poslednje trenutke oca Simeona koji na samrtnoj postelji svom sinu, monahu (svetom) Savi, u pero kazuje premudre misli namenjene potomstvu. „Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika!”, reći će Simeon. Izgubljeni grad može se povratiti kada vojska ojača, ali jednom izgubljena reč nikada se više ne vraća. Da li će se puce izgubiti zavisi isključivo od nas!

Možda će vam zvučati neverovatno, ali zaista ne preterujem kada kažem da nam enigmatika, pogotovo rešavanje ukrštenica i rebusa, umnogome pomaže u očuvanju našeg prelepog jezika koji će dobiti čuvara više čim i vi počnete sami rešavati rebuse.

 Tekst je preuzet iz knjige „Rebusi i kako ih se rešiti”, Miodraga Ivaniševića, koju možete naći u svakoj bolje snabdevenoj knjižari ili naručiti pouzećem na telefon: 066/240 499 ili e-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com

 

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar