VIRTUELNI RAJ

ŠIRENJE ZEMLJE

1.699 pregleda
Najpribližnije stvarnosti (NASA)

Stanislav Lem: „Uopšte nećemo da osvajamo kosmos, hoćemo samo da proširimo Zemlju do kosmičkih granica… Ne tražimo nikoga osim ljudi. Nisu nam potrebni drugi svetovi. Potrebno nam je ogledalo.”

goran-stankovic
Goran Stanković

Ogromna pažnja, i naučna i profana, ovih meseci poklonjena je otkriću planetarnog sistema Trapist-1 i njegovih sedam zemljolikih planeta. Ali šta su to astronomi, zapravo, videli?

Prva ilistracija (gif format) prikazuje upravo ono što se vidi kroz teleskop (zapravo niz teleskopa, od kojih je inicijalni onaj u Čileu, koji se skraćeno zove TRAPPIST). Par osvetljenih kvadratića. Nešto što bi nacrtalo dete iz kubističkog vrtića u Parizu prvih decenija 20. veka, usred estetske i naučne revolucije koja je preobrazila tadašnju umetnost.

Pravi astronomski posao započinje tek kasnije, sa matematičkim podacima. Iz njihovog tumačenja astronomi izvlače pojedinosti o sedam planeta sistema Trapist-1, podjednako kao i za ostale pronađene egzoplanete. U tom trenutku rad astronoma se menja i dobija predznak domišljanja stvarnosti, u čemu nemalu ulogu dobijaju na prvi pogled meta-naučni postupci, imaginacija, analogije i erudicija.

Na primeru Trapista-1
mogli bismo mirne duše
ustvrditi da bi nam Sezan,
Pikaso, Brak i ostali kubisti
s početka 20. veka bili
najbolji sagovornici.

Pre nego čak i zaustimo primedbu da takvi oblici tumačenja stvarnosti nisu naučni, morali bismo se prisetiti elementanog načina na koji saznajemo i tumačimo svet, a on je uvek zasnovan na subjektivnom saznanju i svesti o karakteru percepcije. Na primeru sistema Trapist-1 mogli bismo mirne duše ustvrditi da bi nam Sezan, Pikaso, Brak i ostali slikari-kubisti s početka 20. veka bili najbolji sagovornici.

Jin-Jang-NASA dvojac

Jer osnova ljudske percepcije jeste u biti kubističke estetike, naime, uporedno i istovremeno opažanje celine i najsitnijih delova, holistički proces u kome se sustiču apsolutno blisko i daleko, veliko i malo, očigledno i skriveno, činjenice i imaginacija. Upravo onako kako su današnji astronomi primorani da posmatraju daleki svemir.

Ukoliko se bilo ko pita kako nastaju ilustracije koje preplavljuju internet i medije, a potiču sa verodostojnih mesta, kakvo je NASA, najtačniji odgovor bi bio – kao Jin i Jang, od umetnika koje interesuje nauka i naučnika sa smislom za umetnost.

Konkretno, nekoliko ilustracija (pogledaj slike na kraju teksta) sistema Trapist-1 uradili su vizuelni umetnik Tim Pajl (Tim Pyle) i astronom Robert Hart (Robert Hurt). Kako kaže Tim Pajl (koji je, između ostalog, radio i na vizuelnim efektima za filmove tipa X-Men), polazna osnova, osim tog astronomskog raw-materijala (baznog, temeljnog, neobrađenog) jeste znanje o svetovima našeg Sunčevog sistema.

Osnova za vizije sedam planeta sistema Trapist-1 bili su, uglavnom, Jupiterovi sateliti Jo i Evropa, i naravno Zemlja. Koristeći astronomske podatke, kao što su orbitalni period, pretpostavljena masa i udaljenost od crvenog patuljka, matične zvezde Trapist-1, i analogije s našim planetarnim sistemom, Jin-Jang-NASA dvojac je načinio ilustracije koje su preplavile našu imaginaciju i postale podsvesni osnov za nova otkrića i saznanja.

Stanislava Lema uvid

Ono što smo „astronomski” saznali o planetama sistema Trapist-1 su te male praznine na ovom snimku infracrvenog spektra.

A „razumni” modeli sedam planeta su naš povod za istraživanje i imaginaciju. Tako, planeta 1b, najbliža matičnoj zvezdi, zamišljena je kao analogija s Jupiterovim satelitom Jo, izloženim radijaciji i plimskim silama zvezde, fazno zaključanim tako da svome suncu okreće samo jednu stranu. Planete 1e i 1f su manje gustine od ostalih, pa su u viziji astronoma postale svetovi sa vodom, smešteni unutar naseljive zone. Planeta 1h je najdalje od svog sunca, te je postala snežna lopta nalik na Evropu.

Umetnik Pajl i astronom
Hart su u svojim vizijama
sistema Trapist-1 hodali
senovitom granicom između
Zemlje kakvu znamo i vanzemaljskih
svetova o kojima maštamo.

Tako saznajemo novo, odmeravajući ga prema poznatom. Kao da je Stanislav Lem bio u pravu u „Solarisu: „Uopšte nećemo da osvajamo kosmos, hoćemo samo da proširimo Zemlju do kosmičkih granica… Ne tražimo nikoga osim ljudi. Nisu nam potrebni drugi svetovi. Potrebno nam je ogledalo.”

Ali, Lem je imao svu svoju imaginaciju kao ispomoć, mi nekoliko piksela svetlosti i tame. I podatke shvatljive samo nekolicini astronoma i matematičara. Stoga je za ukupnu podršku istraživanjima i otkrićima neophodna imaginacija.

Umetnik Pajl i astronom Hart su u svojim vizijama sistema Trapist-1 hodali senovitom granicom između Zemlje kakvu znamo i vanzemaljskih svetova o kojima maštamo, pritisnuti uslovnostima astronomije i očekivanjima javnosti. Ono čime su obogatili ljudsku  imaginaciju jeste vizija stranih svetova Trapist-1 sistema, koje verovatno nikada, bar u okvirima vremenskih relacija prihvatljivih našoj vrsti, nećemo moći neposredno, „vlastitim očima”, naučnim instrumentima, svejedno, da posmatramo.

Za sada su nam naše vizije najpribližnija stvarnost tih dalekih svetova.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar