PO GLAVI ČITAOCA

SRBI JESU PRASTARO IME

463 pregleda
Ilustracija

I naši najbolji lingvisti zapazili su veliku sličnost srpskog i sanskrta. Neki su ustvrdili da su oni negde i jednom” bili jedan jezik. Nije, međutim, nikada postavljeno pitanje o kom sanskrtu je reč? Naša istraživanja potvrđuju da je srpski najbliži najstarijem sloju – vedskom i prevedskom (onom od pre 3,5 hiljade godina!).


Dr Momir Nikić

Veliki indijski pesnik Tagor je pesme, za koje je dobio Nobelovu nagradu, nazvao Gītāñjali (pesnička žrtva”). Kazano vedskim jezikom, stvaranje i jeste žrtva”, čin koji zahteva ogroman napor i duboku predanost”. Jedino što autor može da ponudi bogovima, precima i potomcima jeste: sebe, svoj rad, svoju molitvu i veru. A pravu žrtvu prati odricanje i suicidalna upornost.

I ova knjiga je žrtva”. Postojala su dobronamerna upozorenja da je to je složen i nezahvalan posao u sredini u kojoj nema sistematskog, akademski zrelog, bavljenja sanskrtom ali se uporno neguje stil poricanja sažet u drevnoj sanskrtskoj maksimi: Suviše sam slab da sagradim kuću ali sam i te kako jak da je srušim”. Samo retki su prepoznali značaj poduhvata, najpre izdavač koji je uložio sredstva i reputaciju da rad ugleda svetlost dana. Autor je zahvalan i za podršku koju su mu pružili prof. Kovačević i prof. Rosić, ne samo ovom prilikom nego i od početka istraživanja jezičkih korena i porekla Srba” (od 2004. godine).

Mi se priklanjamo stavu Veda da je istina najveći stepen predanosti i žrtve (satyamēva parō yajñaḥ) i stoga držimo da su nam danas, u trendu zamene kulture kultom ignorancije” (kako bi rekao Asimov), više nego ikada, potrebni ljudi i institucije koji ostvaruju prosvetiteljsku misiju, duh suprotstavljen posunovraćenim vrednostima u kojima je život reality”, umetnost kič” i estrada”, istorija maskenbal”, politika spletka”, a angažman parada”…

I ono što je odavno (pre pet vekova!) zapazio Paskal: da su i među učenima postale najbitnije manifestacije taštine, pompezna praznina, lažna dugotrajnost imena”, da radosno gubimo i sam život, samo da se o tome govori”. Ne treba naglašavati koliko je ovaj projekat bio složen u svakom pogledu: lingvističkom, leksikografskom, ali i tehničkom, pa i fizičkomO stručnom profilu Rečnika”dovoljno je kazano u uvodu. Rećiću samo da je reč o rupničkom” poslu na rudniku” starom preko 3,5 hiljade godina, jednom od drevnih jezika koji imaju koren u ProtoIndoevropskom, a čije su grane hetitski u Anadoliji (oko 1750. pre n.e.), vedski (oko 1500. pre n. e), mikenski (oko 1450. pre n. e.)… i kome pripadaju svi jezici Evrope, iranski i jezici preko milijardu ljudi u Aziji. Valjalo je mnogo i duboko kopati, ogaraviti i um i ruke…

U leksikografskom smislu rad je specifičan, praktično skup nekoliko rečnika”: značenja; morfologije; etimologije; akcenta; izvora za sanskrt; indoevropskih komparacija. U njega je ugrađen i leksikon sanskrtsko-srpskih srodnosti. Za sve je bilo neophodno i leksikografsko iskustvo (stečeno u nekadašnjoj saradnji sa eminentnom enciklopedijskom kućom Brokhaus), umeće da se odrednice adekvatno umreže” da bi se dobio maksimum informacija na minimumu prostora.

Ovo je prvi klasični rečnik sanskrta na našem jeziku. On je i jedini takve veličine i složenosti na bilo kom slovenskom jeziku (ima znatno manjih dela proste leksikografske građe, vokabulara i pratećih glosara uz prevode i priručnike…nekih pisanih s komentarima i anegdotski, a nekih s više entuzijazma nego lingvističke zasnovanosti). Još davno je grčki mudrac na hramu u Delfima istakao γνῶθι σεαυτόν (gnōthi seauton), a još pre njega sanskrtski uneo u svete spise svātmānaṃ jānīhi, spoznaj samoga sebe”. To je vajkadašnje vrhunsko načelo prosvetitelja da nema preče i uzvišenije obaveze od one da znamo ko smo, odakle smo i kuda idemo”. A da bi to uvideo čoveku nije potrebno ništa sem jedno čarobno ogledalo, njegov jezik.


Sanskrtsko-srpski rečnik

Kada je Evropa otresala uze srednjega veka, veličala razum i ulazila u turbulentnu industrijsku revoluciju, žurila kraju istorije” pretvarajući čoveka u dodatak mašini”, shvatila je da joj se telo” razrasta a duh” zakržljava. Uspavana evropska inteligencija se trgla i uvidela da je, pristup Vedama najveća privilegija” koju ima nad prethodnim vekovima; da su odavno stvoreni maestralni epovi svetske književnosti (Mahabharata, Ramajana), najstariji etimološki rečnici (Nighaṇṭu i Nirukta), do danas neprevaziđene gramatike (pre 2,5 milenijuma Paninijeva Aṣṭadyayi)… najdublje rasprave o filozofiji, medicini, religiji…

Najbolji su se sjatili oko Ruske carske akademije nauka u Sankt Peterburgu i pod vođstvom Betlinka i Rota sazdali kapitalni Veliki sanskrtski rečnik, od kojeg je krenula lavina proučavanja u lingvistici, leksikografiji, istoriji, socijalnoj teoriji… Naglo se razvila moderna indoevropeistika, uporedna gramatika, komparativna mitologija i teologija, snažno podstakla književnost, filozofija, istorija, antropologija… temelj na kome počiva savremena duhovna kultura čovečanstva.

Plinije Stariji i Ptolemej registrovali su Srbe još početkom nove ere gde je, na širem prostoru i po nalazu najboljih arheologa i lingvista, bio epicentar Praindoevropljana. Renomirani lingvista Barou (T.) je ocenio da „nije verovatno da su se Balti i Sloveni pomerali sa svojih položaja na kojima su nađeni u najranijem periodu njihove pisane istorije”.

Renomirani filolog Artur Mekdonel je ocenio da od renesanse nije bilo događaja od tolikog svetskog značaja za istoriju kulture kao što je otkriće sanskrtske književnosti”. Vil Durant je priznao da ništa više nije moglo da posrami evropskog intelektualca nego njegovo neznanje Indije, ogromnog intelektualnog kontinenta” koji je razbio zabludu Zapada da je civilizacija njegova zasluga i delo. Najpre zbunjeni a onda ushićeni Evropljani su krenuli u potragu za svojim poreklom i saznali ono što su poučavale drevne Upanišade”: da su pakao i raj i svi bogovi u nama; da su snovi realni sve dok traju; da smo ono što želimo, mislimo i radimo; da treba naći sva bića u sebi i sebe u svim bićima; da se svetlost iz tame rađaI da je sve to rečeno (po Hermanu Heseu) očaravajućim jezikom, čistim poput meda koji skupljaju pčele”. Osvajačka Evropa bila je sama osvojena… Ali, shvatila je da kao što pobeda može da unizi tako i predaja može da uzdigne. Svi su, poput Šopenahauera, počeli da prave divne sporazume” s vedskom i budističkom mišlju…

I naši najbolji lingvisti zapazili su veliku sličnost srpskog i sanskrta. Neki su ustvrdili da su oni negde i jednom” bili jedan jezik. Nije, međutim, nikada postavljeno pitanje o kom sanskrtu je reč? Naša istraživanja potvrđuju da je srpski najbliži najstarijem sloju – vedskom i prevedskom (onom od pre 3,5 hiljade godina!).

I već više od dva veka traju diskusije o nastanku i migracijama Indoevropljana; genetskim vezama; srodnostima jezika, pravilima njihovog razvoja… A i dalje stoji ocena indologa Xounza izrečena još 1786.: Sanskrtski jezik, ma kolika njegova drevnost bila, ima izvanrednu strukturu; savršeniji od grčkog, bogatiji od latinskog, izvrsnije prefinjen od oba, a ipak s jakim srodničkim vezama sa njima, kako u pogledu glagolskih korena tako i gramatičkih oblika, što nije proizvod slučajnosti; te srodnosti su tako jake da nijedan filolog ne može proučavati ta tri jezika a da ne veruje da su oni potekli iz nekog zajedničkog izvora koji, možda, više ne postoji.

I naši najbolji lingvisti zapazili su veliku sličnost srpskog i sanskrta. Neki su ustvrdili da su oni negde i jednom” bili jedan jezik. Nije, međutim, nikada postavljeno pitanje o kom sanskrtu je reč? Naša istraživanja potvrđuju da je srpski najbliži najstarijem sloju – vedskom i prevedskom (onom od pre 3,5 hiljade godina!). Dovoljno je navesti ogromnu bliskost u morfologiji, fleksijama, deklinacijama, konjugacijama; procesima palatalizacije; eufoniji; brojevima, zamenicama, padežima; korenima, sufiksima… Sličnost je ogromna i u leksici o anatomiji čoveka; bojama; prirodnom okruženju; stočarstvu i poljoprivredi; bivstvovanju; terminima srodstva; društvene organizacije; religije i rituala; ratne i vojne terminologije

U fondu od nekih 70.000 sanskrtskih reči naznačili smo preko 5.000 srodnih. Većinu smo sami konstatovali, ali znatan je i deo onih koje su do sada zapažene. Ne mali broj zahteva dodatno verifikovanje, objašnjenje ili odbacivanje, što je predmet novog poduhvata koji je pri kraju. Istini za volju u etimološkim rečnicima, na primer srpskog i ruskog, ima pozivanja na ove srodnosti ali su one retke, više uzgredne i često pogrešne.

Plinije Stariji i Ptolemej registrovali su Srbe još početkom nove ere gde je, na širem prostoru i po nalazu najboljih arheologa i lingvista, bio epicentar Praindoevropljana. Renomirani lingvista Barou (T.) je ocenio da „nije verovatno da su se Balti i Sloveni pomerali sa svojih položaja na kojima su nađeni u najranijem periodu njihove pisane istorije”.

Ilustracije radi, uzmimo nekoliko primera samo iz kratkog glasa a:

áṃ has –uskost; á-kavārine-kovaran; ákṣa – osa, osovina; agní oganj; agníṣṭhā ognjište; agrānīka granica; aṅkaokuka; áṅgāraugarak/ugalj; ajākoza; atī otići; athozato; ádanajedenje; ádhasada; ánūkaunuk; anūtthāustati; antár unutra; antarīya – anterija; anyáthā inače; apas – posao; apahārapohara; apāyaopasnost;ápriyaneprijatan, neprijatelj; abalyaoboljenje; abhimānaobmana; abhyūh obući/obuti; abhrá oblak; abhrūobrva; amṛtabesmrtan; amātyadomaći; alažalac; ávaovo; avasáovas; avahanovršiti; avājodvoziti; ávikaovca; avetaavet; āśitasit; aṣṭikoštica (plod); asjesam (sam); ástastan (boravište); ásthikost; áhiuž (guja) itd. Postoje srodni izrazi i za skoro sve spoljne organe i delove tela: kosa (kaca), oči (ákṣi), nos (nas/nā́s); usta (óṣṭha), zub (jámbha), grlo, vrat (gala), rame (īrmá), prsa (úras), noga (aṅga-; áṅghri), ruka (kara, s metatezom) …

Otkuda tolika sličnost? Plinije Stariji i Ptolemej registrovali su Srbe još početkom nove ere gde je, na širem prostoru i po nalazu najboljih arheologa i lingvista, bio epicentar Praindoevropljana. Renomirani lingvista Barou (T.) je ocenio da nije verovatno da su se Balti i Sloveni pomerali sa svojih položaja na kojima su nađeni u najranijem periodu njihove pisane istorije” i da su praslovenski i indoiranski (gde spadaju jezici Veda i Aveste) najbliži jezgru negdašnje indoevropske zajednice jer su se i po savremenoj kladistici najkasnije odvojili od glavnog stabla”. Ali, pošto su se Indoiranci više geografski i jezički udaljavali, nije čudno da je srpski leksički fond katkad arhaičniji i od sanskrta. U prilog tome idu i mišljenja svetski afirmisanih filologa Mejea (A.), Bloha (M) i drugih da su slovenski jezici, za razliku od sanskrta i onih u Evropi, narodni” a ne jezici aristokratije…

Velika bliskost sa sanskrtom i ogromno bogatstvo tog jezika omogućavaju nam da lakše dopremo i do svojih najdubljih korena. Jezik bogova”, kako ga nazivaju, ne samo da nije mrtav” nego je potpora i našem vaskrsenju. On nam je most do naše duše. Da je shvatimo dovoljne su samo tri reči. Ime Srbi, koje nam vraća istoriju najmanje dve hiljade godina unazad kada je prvi put zabeleženo, nastalo je iz korena sur (sul)/svar u vezi sa surya, Sunce”, svar, nebo”, što je bilo vrhovno božanstvo Indoevropljana i, što je još važnije, eponimno božanstvo i kultni apelativ Srba, Slovena, Sauromata, po kome su oni zvali sebe, a koje otkriva i njihov socijalni status (ratničku i duhovnu elitu) i moral.

A pravo značenje izraza Amazonke”, koji je kod drugih mitizovan, jedino je sačuvano kod Srba (omužiti” u 14. veku, u povelji Stefana Dečanskog i u Dušanovom zakoniku gde su, na opšte čuđenje Evrope, i žene bile porotnici). Ovaj deverbativ našu istoriju pomera tri milenijuma unazad.

Otuda arhetip i mit nebeskog naroda”, nebeskog” a ne zemnog carstva”, primat ratničkog etosa (slave”, čojstva i junaštva”, herojstva i izdaje”, trijumfa i poraza”…). M. Gimbutas je zapazila da je to marker Indoevropljana, povezanih simbolizomom usmerenim na nebo ili sunce i ratnim božanstvima”. A pravo značenje izraza Amazonke”, koji je kod drugih mitizovan, jedino je sačuvano kod Srba (omužiti” u 14. veku, u povelji Stefana Dečanskog i u Dušanovom zakoniku gde su, na opšte čuđenje Evrope, i žene bile porotnici). Ovaj deverbativ našu istoriju pomera tri milenijuma unazad. I drugi naš naziv, demonim (po mestu porekla) Rasi, Rašani, odvodi nas u vreme pre vremena, do mitske Rase, antičke Ra, Ranhe, Raške, današnje Volge, reke koja preseca stepu i predstavlja žilu kucavicu Praindoevropskog sveta.

Ali novi varvari, koji ne nadiru više sa Istoka, poklonici modernih božanstava munje i groma”, hoće da se odreknemo Svetlosti i Sunca”, prošlosti i porekla”, zaboravimo istoriju jer je previše proizvodimo”, pobijemo svoje bogove i klanjamo se zlim dusima. Hteli bi da smo gazište” svakoj čizmi (i rimskoj i turskoj i germanskoj i neoimperijalnoj…); da se povijamo, dovijamo i savijamo, ali ne uspravljamo i uzdižemo; da možemo biti nešto i neko tek kada se potremo i postanemo niko. A jezik je naš bedem i naše utočište. On je najveći trezor kulture, tapija našeg identiteta. Kroz njega mi najbolje spoznajemo svoju nit i svoju bit. Otuda, u novom ratu za srpski jezik” mi se ne borimo za prošlost nego za opstanak…I zato znanje sanskrta nije učenje stranog” jezika nego bolje poznavanje svog i sebe… Ali, iako je sanskrt nama značajniji od drugih klasičnih jezika, nažalost, on na našim univerzitetima nema status koji zaslužuje.

Na kraju, mi smo potpuno svesni da je ovo skroman poduhvat. Ali, bez obzira na sve svoje vrline i mane, on je susret s našom istinom, poreklom, perspektivom. I deo ispita za budućnost. Autor je zadovoljan što se mučenje isplatilo iako je deceniju okovan bitno narušio zdravlje. Da se ne slomi pod prevelikim teretom odlučujuća je bila podrška i razumevanje samo porodice. I mora biti ponizan u spoznaji da je ovo njegova upanišada, lekcija naučena kraj nogu” najboljih svetskih učitelja i delić vraćanja duga našim lingvističkim očevima” (od Vuka i Daničića do Belića i Ivića…) koji su znali da se ne živi samo o kruhu i ruhu nego o duhu. I biće srećan da će se bar neko ogledati” u ovom zrcalu koje su nam ostavili preci…

Na našem putu ka večnom vraćanju istom, u vrćenju između komunističkog ada i kapitalističkog pakla i krojeći čoveka za sistem a ne sistem za čoveka, ponosni da smo prestali da budemo robovi i ushićeni što smo postali roba, u zoni duhovnog i moralnog posrnuća, živimo u veri, makar i varljivoj, da prolazi još jedan period samoobmane i samouniženja i da dolazi trenutak da se vratimo stazama svetlosti, otarasimo se ispraznog spektakla i puerilizma, shvatimo da ako želimo plodove ne smemo da uništavamo koren, da nam je pravi horizont nacionalna vertikala a ne svetska horizontala, da je opstajanje u podvizanju i kulturi. Naprosto, da život ima smisla samo kada svoju prolaznost prevazilazimo stvaranjem. Da nam je, kako smo kazali na početku, u prometejstvu spas i da moramo imati više lučonoša nego strvinara koji će nam kljucati jetru… Nadajmo se da je ovaj poduhvat podstrek novim i boljim naporima u istom smeru.

O autoru

administrator

1 komentar

Ostavite komentar