PO GLAVI ČITAOCA

U IME BRATA, OCA ILI MUŽA

498 pregleda

Prof. dr Aleksandar Petrović u uvodnom poglavlju knjige „Sve što je veliko uvek je na korist drugih,podseća na značajnu ulogu žena još od mitskih vremena koje su bile inspiracija i podrška mnogim velikim pronalazačima i umetnicima u različitim sferama intelektualne svojine, i kako kaže žene su vladale imaginacijom kao osnovnom pokretačkom silom ovog sveta”.


Dr Nataša Milojević

Povodom jednog veka od svog postojanja (1920-2020), Zavod za intelektualnu svojinu objavio je knjigu „Sve što je veliko uvek je na korist drugih, kao kratak pregled izumiteljki u Srbiji XX veka, autora prof. dr Aleksandra Petrovića i msr Andrijane Vasiljević, grafičkog dizajnera. Knjiga predstavlja svojevrstan omaž ženama pronalazačima u Srbiji. Posvećena je sećanju na Blagotu Žarkovića, dugogodišnjeg direktora Zavoda, i na njegovu životnu borbu za svakog pronalazača (1937-2020).

Kratkim pregledom izumiteljki u Srbiji XX veka, knjiga daje kritički osvrt i pruža čitav niz objašnjenja i razumevanja razvoja nauke i inovacija kroz istoriju oslanjajući se na rodnu nejednakost, teorijske koncepcije o društvenom razvoju i društvenim promenama ali i pravcima i granicama promena i načina na koji se one dešavaju. Još uuvodnom poglavlju, autor nas podseća na značajnu ulogu žena još od mitskih vremena koje su bile inspiracija i podrška mnogim velikim pronalazačima i umetnicima u različitim sferama intelektualne svojine, i kako kaže žene su vladale imaginacijom kao osnovnom pokretačkom silom ovog sveta”.

Međutim, društvene promene u sociološkom smislu svoj izraz nalaze i u drugim oblastima života kao što su inovacije irodna ravnopravnost, prilagođavanja i otpor napromene. Tako da autor posebno naglašava činjenicu da kada se od mita pomerimo ka istoriji, prvi pisani dokumenti ukazuju da je prva žena koja je podnela zahtev za zaštitu patenta i prva koja je upisana u registar patenata u Americi 1809. Mary Dixon Kies.U to vreme Srbija se nalazi usred ustanka protiv Turaka gde,kako autor objašnjava, mnoge žene dobro barataju oružjem, ali upravo zato ne stižu da se posvete njegovom usavršavanju”.


Naslovnica

U jednoj WIPO publikaciji navodi se da je pažljiva istorijska rekonstrukcija otkrila tragove koji sugerišu da su patenti za pronalaske koje su proizvele žene pronalazači izvedeni u ime brata, oca ili muža. Dat je primer Sybilla Righton Masters koja je 1715. godine razvila način za preradu indijskog kukuruza i njena dostignuća su zabeležena u patentnom dokumentu, ali pripadajuće pravo je izdato njenom suprugu. U to vreme žene nisu mogle zakonski biti vlasnice imovine.

Prema istraživanju Zavoda za intelektualnu svojinu Velike Britanije, objavljenog 2019. godine, autor u svom tekstu navodi da nešto manje od 13% prijava patenata potiče od strane žena pronalazača, čiji se porast očekuje tokom narednih godina. Gledano statistički, isti izvor navodi da se po sadašnjoj stopi porasta očekuje da se taj broj izjednači s brojem muških podnosilaca prijave za pronalaske tek 2070. godine.

Portret srpske žene

Možda nikada nećemo saznati koliko je žena iz istorije imalo udela u malim ili životnim pronalascima koje i danas koristimo, tako da autor u knjizi „Sve što je veliko uvek je na korist drugih sagledava ulogu žena i iz drugog ugla, koje suna svoj način bile iza velikih pronalazača i dale svoj doprinos pronalazaštvu svojim primerima, podrškom i vaspitanjem.

Uticaj majke Nikole Tesle, Georgine-Đuke koja mu je bila uzor i podrška, autor objašnjava rečima: Sve što bi očima videla, rukama je mogla da stvori. Snaga njegove majke može se uočiti u Nikolinim idejama i izumima, u njegovom čudnom, reklo bi se drevnom metodu, po kome bi svoju viziju mesecima razrađivao u svojoj glavi, a tek onda bi to preneo i u materijalni oblik”.


Georgina-Đuka Tesla

Autor izdvaja i uticaj majke Mihajla Pupina, Olimpijade, na njegov stvaralački rad, ulivajući mu samopouzdanje i spremnost za otkrića: Mihajlo Pupin, stalno nosi sećanja na svoju majku koja ga nepokolebljivom verom ojačava i u raznim iskušenjima podiže za stepenik bliže boljem čoveku. Dala mu je veru u znanje i srpsku tradiciju svetosavlja.

Primer Milutina Milankovića je još jedan od njih, kome je majka Jelisaveta dala slobodu, omogućila sigurnost i udobnost doma da bi kako autor citira on lutao po nebu” okrenut nebeskoj mehanici i pronalazaštvu”.

Pored uticaja žene kao majke na stvaralački rad svojih potomaka, autor u tekstu daje osvrt i na žene supruge koje su sakrivene i u senci svojih slavnih muževa bile u nemogućnosti da budu prepoznate kao pronalazači, naučnici, a koje su svojom inventivnošću ostvarile uticaj na neka od najvećih dela naše civilizacije”, poput Mileve Marić Ajnštajn i Olge Jovanove Lazović, poznate kao Olgivana.

Kako i sam autor kaže, cilj knjige „Sve što je veliko uvek je na korist drugih pored ostalog bio je analiza dostupnih dokumenata koji bi omogućili stvaranje portreta srpske žene pronalazača od nastanka sistema patentne zaštite do kraja HH veka. Obzirom da je ovo prvi takav poduhvat, i da su se pre XX veka, žene, posebno udate žene, suočavale sa ograničenjima u mogućnosti da poseduju imovinu, kao što su patenti, sklapaju ugovore, zarađuju platu i stiču tehničke veštine i znanje koje često dovodi do uspešnog pronalaska, kako autor ističe osnovni materijal, ili bolje rečeno rudnik, bili su patentni spisi četiri Jugoslavije – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, Socijalističke federativne republike Jugoslavije i Savezne republike Jugoslavije”.

Slično tome, tamo gde su žene razvijale pronalaske ili kreativne radove van formalnih profesionalnih okruženja, društveno ili pravno priznavanje takvog rada smatralo se tabuom. U nekim slučajevima kreativni radovi talentovanih žena kružili su anonimno ili pseudonimno. Sve je to bila otežavajuća okolnost dobijanja stvarnih informacija i realne slike portreta srpskih žena pronalazača uopšte.

Ističući činjenicu da je Kraljevina Srbija 1883. jedna od 11 zemalja potpisnica Pariske konvencije o zaštiti intelektualne svojine, koja danas obuhvata 176 država, autor posebno naglašava da je Srbija jedna od utemeljivača svetskog poretka intelektualne svojine u vreme kada su mnoge zemlje s epitetom razvijene bile izvan njega.

Ipak, tek 1920. Aleksandar Karađorđević donosi Uredbu kojom je prvi put pod okriljem Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ustanovljena Uprava za zaštitu industrijske svojine, kada su mirovnim ugovorima zaključenim posle Prvog svetskog rata sa Austrijom i Ugarskom, sva stečena prava industrijske svojine bivše dvojne monarhije priznata i preneta u Upravu u Beograd, među kojima dolaze i prijave žena pronalazača koje su takođe analizirane od strane autora knjige „Sve što je veliko uvek je na korist drugih, gde se nalaze zvanični patentni dokumenti, ali i pokušaji rekonstrukcije njihovog životnog puta gde je to bilo moguće na osnovu dostupnih dokumenata.

Katarina Mladenović

Žena pronalazač, „Postupak i smesa za oslikavanje tkanina, patentni spis br. 1970

Kada govorimo o vremenu u kom je Katarina Mladenović živela i stvarala zapravo govorimo o vremenu kada su žene razvijale pronalaske ili kreativne radove van formalnog profesionalnog okruženja i kada se društveno ili pravno priznavanje takvog rada smatralo tabuom. Iako su kreativnim zanimanjima umetnika, inženjera, pisaca, naučnika, dominirali muškarci, svet kakav danas poznajemoizgrađen je nizom pronalazaka, kako žena tako i muškaracakoji su zapravo zajednički oblikovali današnjicu. Oslanjajući se na navedeno, autor s razlogom u svojoj knjizi za Katarinu Mladenović kaže da je jedina od izumiteljki pre Drugog svetskog rata čiji rad možemo da pratimo zahvaljujući tome što je značajan i za primenjene umetnosti.

Rođena je 1887. godine u Golupcu, u bogatoj porodici Blagojević. Školovala se u ženskom zavodu u Turn Severinu u Rumuniji, znala jezike, svira klavir, šila. Sa svojih sedamnaest godina se udaje i odlazi u Drezden, gde privatno pohađa časove crtanja. Dobro obrazovanje, smelost i talenat je čine prvom modnom krojačicom koja ima sopstvenu izložbu modela. Uprkos tadašnjim trendovima Zapada, stvara sopstveni stil i slobodu umetničkog i modnog izražavanja te je kako se navodi u knjizi, štampa prati naslovimapoput „Beograd stvara svoju modu. Nasuprot opštoj krizi, uspeva da razvije svoj posao i zarađuje. Nadahnuta srpskim narodnim motivima, Katarina prvi put započinje oslikavanje svojih tkanina i kao vlasnica modnog salona u Beogradu, 1924. godine registruje patent Postupak i smesu za oslikavanje tkanina, patentni spis br. 1970. Uprkos opštoj krizi, uspeva da razvije svoj posao i zarađuje.


Katarina Mladenović (Drinka Nikolić)

Tokom Prvog svetskog rata Katarina se pridružuje srpskoj vojsci kao bolničarka, a nakon rata osiromašena porodica, muž bez posla i puno dece su je podstakli da se dalje školuje za krojački zanat i otvori modni salon. Godine 1920. dobija diplomu koja je sačuvana u Arhivu grada Beograda, a i protokol o otvaranju salona 1921. u ulici Prote Mateje. Napornim radom kupuje savremene mašine za šivenje, vez i plisiranje, izlaže svoje modele dok beogradska štampa prati i izveštava o njenom radu. Upadom konkurencije na njen radni posed i krađom svega što je imala ostaje bez ičega. Godine 1924. odlazi u Pariz gde teško živi i pokušava da s ćerkom Dušicom i saradnicom Sofijom započne posao.Godine 1924. uspeva da dobije posao saradnika u modnoj kući Redfern osnovanoj još u devetnaestom veku. Ubrzo dobija posao i u kući visoke Marti Penšar.

Godine 1926. ona radi za petnaest velikih pariskih modnih kuća. Kako autor u knjizi ističe:„Kada je 1925. u Parizu održanaMeđunarodna izložba savremene dekorativne i industrijske umetnosti (odakle je izveden naziv za stil koji se tada rodio – Art Deco), Katarina dobija poziv da učestvuje sa svojim modelima u paviljonu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca što pokazuje da njeno stvaralaštvo već ima zapaženo mesto.

Godine 1928. iz Pariza se vraća u Beograd, kada sa suprugom zbog njegove službe putuje od severa do juga, od Subotice, preko Kruševca do Vrnjačke Banje. Napušta karijeru, posvećuje se porodici. Nepune dve decenije kasnije Katarina se opet posvećuje humanitarnom radu gde se cela porodica za vreme nemačke okupacije zatekla u Kruševcugde postaje predsednica Ženskog hrišćanskog pokreta i osniva Dečije hranilište.

Posle Drugog svetskog rata postaje članica ULUS-a kako se navodi u knjizitako što je pravila lutke filozofski gledajući na život i istoriju kao na lutkarsko pozorište. Umrla je 1953. u Vrnjačkoj Banji.U ovom tekstu dat je osvrt na život Katarine Mladenović, samo jedne od izumiteljki XX veka koju knjiga „Sve što je veliko uvek je na korist drugih prikazuje.

Zaključak

Inovacije su kroz istoriju imale nemerljiv uticaj na formiranje našeg razumevanje sveta, naš pogled na društvo i naš pogled na prirodu. Razvoj nauke i tehnologije više nije niz događaja.Sećanjem na žene pronalazače u Srbiji XX veka čiji je inovativni rad kroz istoriju bio potiskivan, nedovoljno podržan i zaboravljen, knjiga „Sve što je veliko uvek je na korist drugih pored ostalog daje doprinos jer ukazuje da je važno čvrsto verovanje da se nauka, tehnologija i inovacije moraju verno prenositi na buduće generacije kao nezamenjivo bogatstvo čovečanstva, vođeno poverenjem i podrškom javnosti.

O autoru

administrator

1 komentar

  • Veoma zanimljiv prikaz knjige koju sam pokušao da nađem u našim knjižarama. Da li Galaksija može da mi pomogne da je pronađem.

Ostavite komentar