JUNGOVSKI PREDELI

UVEŽBAVANJE SAMOSVESTI

1.030 pregleda

Tri su reči koje posebnim svojim prisustvom vitalno povezuju predele interesovanja akademika Miloša Radojčića; preobražaj, saznanje i saosećanje. Naravno, ove tri reči nisu samo slova na papiru ili flatus vocis već, u stvari, delatni principi koje je ovaj suptilni čovek opažao u svemu na šta je položio svoj pogled i usmerio pažnju.

 Gordana Medić-Simić

Možemo ove delatne reči pronaći u Radojčićevim preporukama koje daje nastavnicima za izvođenje nastave matematike, ali i u njegovoj interpretaciji srednjovekovnog slikarstva, podjednako kao i u razmatranju budističke filosofije, pa i hrišćanstva. Kako su dostupni njegovi pisani radovi na ove različite teme, može nas iznenaditi postojanost pristupa koji odiše svesnošću o značaju ličnog doživljaja i utiska za saznavaoca – bilo da je to čovek koji putuje ka znanju više matamatike ili ka duhovnom prosvetljenju.

Ovu postojanost pristupa moguće je pratiti kroz vreme i utvrditi  je i u tekstu pod nazivom „Pedagoški problemi matematike” (1938) i u radu „O čarobnom svetu našeg srednjovekovnog slikarstva” (1940) , kao i u studiji „O Budi i budizmu” (1968). Iako je reč o različitim temama, jasno je odmah da je tekstove pisao isti čovek, jer odišu specifičnom autentičnošću potvrđujući, na neki način, staru ideju o tome da „učitelj ne podučava onim što govori već onim što jeste”.

Možda upravo zbog toga u njegovom tekstu o pedagogiji u matematici pronalazimo tvrdnju da će „one vrline nastavnika, koje je on razvio svojim matematskim radom, progovoriti celom njegovom pojavom; urednošću, jasnošću, sigurnošću, razložnošću – u govoru, držanju, vođenju krede po tabli. Time uče deca bar koliko samim sadržajem izlaganja” (Radojčić, 1938:4). Miloš Radojčić je, tako, svedočio istinu koju je i drugima u svojim radovima, suptilno preporučivao; za saznanje i spoznaju koja vodi do preobražaja (svesti i znanja) ključno je i najvažnije autentično, lično iskustvo saznavaoca. Jer, prema njegovom uvidu – „život je stalno preobražavanje i već sadanjom svojom svešću jedva se možemo preneti u svoju sopstvenu svest od pre više godina” (Radojčić, 1938:4).

On veruje da je „drevna ljudska svest više ličila na svet snova i da se više ne može ponoviti onakav oblik duhovnosti kakav je nekada postojao, jer „čovečanstvo ide napred, kroz smrti i vaskrse, i buduća duhovnost neće nikada biti istovetna sa onom što je prošla

Za pedagoge je to važno znati, jer – ukoliko se proces prenošenja znanja ne vodi kako bi trebalo, ako „nastavnik ne uspe, znanje đaka će biti lažno znanje, tegobno traženje mraka” (Radojčić, 1938:6). Zbog toga je i u pedagoškom radu važno saosećanje; umeti proceniti kako bi trebalo prilaziti detetu i u kojem uzrastu za pojedine delove matematike. „Štetno je utuviti neki apstraktan pojam ili zaključak kada još dete shvata samo ono što opaža čulima i što može da oživi u mašti…” (Radojčić, 1938:4).

Miloš Radojčić (Vikipedija)

Potrebno je poznavati zakone preobražavanja u saznavanju sveta, jer je jedino tako moguće kretati se u ritmu koji je prirodan, usklađujući sopstvene sposobnosti sa strukturom onoga što se spoznaje. U matematiku se ulazi postepeno. Snage koje su uspavane u nama valja postepeno buditi, ističe Radojčić. Počinje se od čulnih, prebrojivih i „opipljivih” entiteta kako bi se postepeno prelazilo na one na sve višim nivoima apstrakcije. Tako doživljaj očiglednosti, važan u svakom momentu razumevanja, biva sve kompleksniji i zasnovan na vlastitom, subjektivnom kapacitetu koji bi trebalo brižljivo graditi. Jer, u osnovi saznavanja, u čarima, na primer, geometrije koju navodi Radojčić, leži estetsko iskustvo, jedan, „umetnički doživljaj” za koji su, kako kaže on, deca često otvorenija nego odrasli.

Ukoliko taj estetski momenat razumevanja i saznavanja nastavi da se razvija, on teče nesmetano; „oseća se nešto slično kao pri slušanju muzike. Radost od matematike uvek je muzičke prirode, samo često izmučene, gurnute u podsvest. Samo na ovoj i pomenutoj čulnoj podlozi matematika postaje naše znanje. Pa i naučno pronalaženje, njegova intuitivna strana, potiče iz tih dubina.” (Radojčić, 1938:6). Upravo na sličan, estetski način, posmatrajući preobražaje subjektivne svesti u pojedinačnom životu i, analogno tome – promene u duševnim sposobnostima koje se prelivaju iz veka u vek, Radojčić razumeva utiske koje u posmatraču mogu probuditi srednjovekovne slike.

Ponovo je odraz unutrašnjeg stanja stvaraoca, subjektivni doživljaj, u centru njegove pažnje. Međutim, kako kaže, upravo se u toj refleksiji specifične svesti na umetničku podlogu očitava i velika promena nastala u unutrašnjem stanju čoveka na pragu novog doba. On veruje da je „drevna ljudska svest više ličila na svet snova” i da se više ne može ponoviti onakav oblik duhovnosti kakav je nekada postojao, jer „čovečanstvo ide napred, kroz smrti i vaskrse, i buduća duhovnost neće nikada biti istovetna sa onom što je prošla” (Radojčić, 1940).

Imajući u vidu da je Miloš Radojčić bio antropozof, te da je ova mistična doktrina podržavala težnju čoveka za duhovnim nastojanjima, potrebno je pronaći poziciju duhovnog viđenja kojim je ovaj naučnik pronicao u strukturu realnosti. Ova pozicija omogućila mu je da vidi dominirajući materijalistički svetonazor koji postepeno preuzima prvenstvo nad unutrašnjim prostorima, nosiocima istinskih dubina koje su vrelo preobražaja, spoznaje i saosećanja.

U knjizi „Budizam i hrišćanstvo” priređivač Vladeta Jerotić govori o Milošu Radojčiću kao o duboko religioznom čoveku koji je najpre bio veoma zainteresovan za istočne religije – budizam i hinduizam, kao i za osnivača antropozofskog pokreta u svetu, Rudolfa Štajnera. Prema Jerotićevim rečima, kasnije je, sve više i dublje, matematičar Radojčić bio zainteresovan za hrišćanstvo i Bogočoveka Isusa Hrista.

Buda (Piksabej)

Sama knjiga „Budizam i hrišćanstvo” sadrži originalni esej Miloša Radojčića pod nazivom „O Budi i budizmu” gde je ova filosofija života i religija razmatrana na više planova. Ceo esej odiše specifičnim stavom od kojeg Radojčić ne odstupa – a to je da sam Buda nije učio da istinito biće čoveka ne postoji, već da je iznad ljudskih čula i njima uslovljenih predstava. U tom smislu, Budine reči koje je izgovorio pred svoju smrt, a prenosi tradicija: „Odlazim, počivajući na sebi samome”, Radojčić tumači na sledeći način: „Odbacivši svoje niže ja, Buda izjavljuje da će i u smrti biti, i temeljiti se na Sebi samome, na svom istinitom i večnom Biću” (Radojčić, 1968:18).

Miloš Radojčić na više mesta u svom razmatranju budizma tvrdi da Buda nikad nije odgovorio na pitanje. „Ko sam ja, u suštini? ne zbog toga što odgovor ne bi postojao već je verovao da je reč o velikoj i dubokoj tajni koja se čoveku ne može otkriti spolja, već se samo iznutra može doživeti

Veoma često budizam je, Radojčić ističe u ovom eseju, pogrešno tumačen kao promovisanje puta u „ništavilo” (nirvana). „Tako, pogrešno shvaćen budizam može se nazvati nihilističkim, ontološkim ili saznajnim nihilizmom, jer se proteže na saznanje a ne na etiku. To je gore od agnosticizma, koji poriče mogućnost saznanja, a ne samu egzistenciju”, kaže Radojčić (Radojčić, 1968:77). On je mišljenja da je Buda ukazivao na put preobražaja svesti odbacivanjem njenog materijalističkog ustrojstva, iako nikada o doživljaju prosvetljenja nije govorio. Naime, Radojčić na više mesta u svom razmatranju budizma tvrdi da Buda nikad nije odgovorio na pitanje. „Ko sam ja, u suštini?” ne zbog toga što odgovor ne bi postojao već je verovao da je reč o velikoj i dubokoj tajni koja se čoveku ne može otkriti spolja, već se samo iznutra može doživeti.

Ovde takođe možemo uočiti insistiranje Radojčićevo na tumačenju budizma kao metoda ka subjektivnom iskustvenom doživljaju prosvetljenja neprevodivog u reči ili koncepte. Ponovo primećujemo i značaj pedagoškog momenta koji Radojčić uočava i u ovoj duhovnoj školi, tvrdeći da „nema sumnje da je velika vernost bila Budina svojoj nauci i svojim učenicima” (Radojčić, 1968: 18).

Budino učenje Radojčić naziva naukom, ne bez razloga. Za njega, Buda je „jedan od osnivača naučne sistematike, analize činjenica i fenomenologije” (Radojčić 1968:87). Naime, naš matematičar veruje da mišljenje kao takvo igra veliku ulogu u metodologiji koju je Buda, na osnovu puta kojim je i sam prošao – preporučivao. „Primetimo da se nirvana dostiže pažljivim razmišljanjem” navodi Radojčić. I ovde on ukazuje na momenat saosećanja, jer se „probuđeni” vratio, i pored trenutka kolebanja, da svojim učenjem podstakne i druge na putu ka prosvetljenju. Uvežbavanjem  neprekidne samosvesti čovek razvija „razumsku dušu” i empatiju, saosećanje sa svim bićima. Buda je ljubav i saosećanje manje isticao „rečima, a više svojim dragovoljno prosjačkim i propovedničkim životom” (Radojčić 1968: 64).

Radojčić je nastojao da u svom eseju predstavi Budinu nauku u različitim kontekstima, pa i u odnosu na hrišćanstvo. U tome je bio sistematičan i pregledno je izložio najvažnije aspekte budističkog učenja, krenuvši od početka – preobražaja Budinog. Naime, prema predanju, kada je izašao među narod, Buda je održao svoj prvi govor kojim je istakao značaj srednjeg puta; ne bi trebalo čovek da se prepusti isključivo svetu, ali ni da potpuno pređe u asketizam. Nakon toga, predstavio je svoje četiri plemenite istine do kojih ga je njegov rad doveo. Ove četiri plemenite istine odnose se na surovu realnost životne patnje koje niko ikada rođen nije lišen, ali i mogućnosti njenog prevazilaženja. Patnja proizlazi iz želje, težnje za čime god bilo, a ko uspe da se reši ovog sebičnog stremljenja i iskoreni ga, taj će se osloboditi patnje.

„Osmostruki put” Budinog učenja vodi ka tome: ispravni pogledi, ispravne namere, ispravne reči, ispravni postupci, ispravno uređenje života, ispravno stremljenje, pravilna budnost i pravilna koncentracija. Radojčić insistira na tome da Buda, dakle, samo ukazuje na put ka prosvetljenju i govori o sopstvenim motivima, ali ne više od toga – jer se do istine stiže postepeno, vlastitim pregalaštvom, upravo, – kako se ulazi i u matematiku. „Jedini je ispravan put ka Znanju – strpeti se dok se ne sazre za Tajnu, odbaciti sve doktrine do kojih može dopreti nezreo učenik” tvrdi Miloš Radojčić. Upravo se zbog toga u svom eseju on osvrće na činjenicu da je Buda i sam govorio o „budama”, u množini; jer ljudi imaju potencijal da dostignu prosvetljenje ličnim naporom i samostalnim razmišljanjem, te se i to događalo kroz vreme.

Ipak, vreme ili vremena u kojima žive ljudi su u konstantnoj promeni koja se odražava i na njihove sposobnosti i kapacitete u odnosu prema Istini. Prema Radojčićevom tumačenju, postoji jedna sutra u kojoj Buda govori o ovom fenomenu. On navodi sledeće reči:

„Za vreme prvih pet stoleća posle Budine smrti njegovi će učenici još biti dovoljno jaki da će dostizati sjedinjenje sa Istinom; u pet sledećih stoleća ( prvih pet posle Hrista) biće jaki u meditaciji, u daljih pet biće jaki u učenosti, u sledećih pet biće jaki u osnivanju manastira; a u zadnjih pet stoleća biće jaki u borbi i nadmudrivanju. Potom će čista Istina (Darma) postati nevidljiva” (Radojčić, 1968: 68).

 Ovo vreme „borbe i nadmudrivanja” Radojčić vidi u vremenu u kojem je živeo i do kraja dvadesetog veka. Vreme „nevidljivosti” čiste Istine on smešta u doba kojem smo savremenici i koje je usledilo. Gotovo da se ovaj stav podudara sa onim koji Radojčić iznosi u svom shvatanju razlike današnjeg i srednjovekovnog slikarstva gde je spoljašnjost preuzela dominaciju nad unutrašnjoću a materijalno nad duhovnim.

Hristos (Piksabej)

Naravno, on je imao u vidu i neslaganja koja su, usled različitih sposobnosti „učenika” u različitim vremenima i na različitim prostorima, nastajala u shvatanju same Budine nauke. Veliko razmimoilaženje, tvrdi Radojčić,  dogodilo se u trećem veku pre Hrista kada su se na saboru budističkih monaha u Patni (Indija) formirale dve glavne struje budizma. Većinu su činili oni koji su se priklonili strogom, ali više intelektualnom stavu, a manjinu oni koji su prednost davali iskustvenom doživljaju, ali isto tako i njegovom slobodnijem tumačenju. Tako su se razvili Theravada (većinski, od protivnika nazvana Hinajana – „mali sistem”) i Mahajana („veliki sistem”) budistički pristupi od kojih, prema Radojčićevim uvidima, nijedan na zadovoljavajući način ne izražavaju Budino učenje.

Prema njegovim rečima, iako je Theravada zadržala Budin stav stroge (samo)discipline „nema ih mnogo koji postižu više od izvesne stoičke discipline osećanja, volje i mišljenja”. Ne hteti sopstvena iskustva prevesti u reči, smatra Radojčić, u nekim je prilikama opravdano, u drugima nije. „Nije li u temelju Budina stava i veliko strahopoštovanje pred svetinjom Istine, koja se otkriva samo čistome, koji se sasvim odrekao sebe?” (Radojčić 1968:73).

Iz prethodnih reči ličnost samog Miloša Radojčića možemo nazreti kao vatreno introvertnu, onu koja put do višeg „ja” pronalazi prokrčujući put u „sebi samom”. U tom smislu, Radojčić i ne smatra da bi postojao neki egzoterni i ezoterni budizam, već jedan i isti put; metodologija koja vodi do iskustvenog doživljaja, uvida koji poseduje preobražavajuće dejstvo na čoveka (metanoja). Ovo su, prema njegovim rečima, saznanja koja „prevazilaze filosofiju i objavljuju se u prosvetljenju – Posvećenju. To filosofi najčešće nisu shvatali, već u okviru diskursivnog mišljenja tražili, ne samo metodu, već i sam cilj” (Radojčić, 1968:85).

Preobražaj, saznanje i saosećanje, tako, ostaju tri moćne reči koje u Miloša Radojčića povezuju pedagogiju, estetski doživljaj srednjovekovnog slikarstva i duhovna stremljenja ka prosvetljenju

Saznavanjem se preobražava čovek i raste njegovo saosećanje, a time i njegova samosvest. „Kroz samosvest preobražava se celo čovečje biće” kaže naš matematičar (Radojčić, 1968: 90). I zbog toga, on pronalazi da je „veličina Isusove samilosti prerasla u moć lečenja… te je Hristova vera najviše posvećenje” (Radojčić 1968:98). Posmatrajući razvoj čovečanstva na Zemlji kao buđenje Boga u čoveku, Radojčić ističe da je čovečanstvo bolesno u samom načinu „kako ljudi doživljavaju svoju samosvest” (Radojčić 1968: 98). Onaj preobražaj saznanja i saosećanja, on pronalazi u paradoksu spoljašnje nevidljivosti procesa preobražaja koji ukazuje na njegovu duhovnu vidljivost. Zbog toga je značajno lično, iskustveno doživljavanje saznanja i uvida koji se odvijaju u „nevidljivom svetu” unutrašnjeg čovekovog prostora.

Završavajući svoj spis o Budi i budizmu upravo na Cejlonu, gde je, prema sopstvenim rečima, uz pisanje i učio i proveravao naučeno, Radojčić nas postavlja pred pitanje „Nije li nevidljivost znak dolaska moćnijeg Svetla, koje zasenjuje i samu Budinu nauku, ili se ova sjedinjuje s Njim?” (Radojčić, 1968:102).

Preobražaj, saznanje i saosećanje, tako,  ostaju tri moćne reči koje u Miloša Radojčića povezuju pedagogiju, estetski doživljaj srednjovekovnog slikarstva i duhovna stremljenja ka prosvetljenju. Kroz sve ove predele delatnosti ljudskog duha provejava trajni imperativ upoznavanja i vaspitavanja samog sebe i sopstvenih iskustava. O tome Radojčić piše i u tekstu o pedagoškim problemima matematike: „Možda je najvažnije samovaspitavanje nastavnika. Najviše daje samo iskustvo, koje se stiče istodobnim samovaspitavanjem i vaspitavanjem vaspitanika” (Radojčić, 1938:7). On kaže da je dobrom nastavniku lako da vlada svojom strukom i svojim govorom jer ga na rad „ne pokreće nikakav sebičan motiv, nego čista ljubav spram opšteg života što se budi i raste tu, pred njegovim očima i njegovim dahom” (Radojčić, 1938: 7).

Tačno trideset godina kasnije, pišući sa Cejlona svoj dopis V. Jerotiću o budizmu, ovaj će čovek kojega priređivač opisuje kao „izuzetno skromnu, plemenitu ličnost, visokoobrazovanu, gotovo sa podjednakim umetničkim i naučnim talentima” (Jerotić, 2003:7) , svedočiti o duhovnim putevima. To su one metode (grč. methodos – put) koje vode do preobražaja čovekova stanja i oslobađanja ličnih unutrašnjih prostora u šire, sakralno prostranstvo, u spoznaju Svetosti sveta.

Literatura

Radojčić, M. „O Budi i budizmu  u „Budizam i hrišćanstvo, priredio V.Jerotić, Gutenbergova galaksija, Beograd, 2003.

Radojčić, M. „O čarobnom svetu srednjovekovnog slikarstva, Narodna odbrana, Beograd, 10 (1940), 42, 43,44,45

Radojčić, M. „Pedagoški problemi matematike, časopis „Udruženje studenata matematike, br.4 , str. 1-7, Univerzitet u Beogradu, 1938.

Trifunović, D. „Tiha i usrdna molitva Miloša Radojčića, Narodna knjiga ALFA, Beograd, 1995.

 

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar