RAZGOVORNIK

ZRAČENJE ŽIVOT ZNAČI

4.419 pregleda
Prof Veselin Vujnić (Lična argiva)

„Najveće doze zračenja koje se koriste u radioterapiji retko prelaze 80 greja (Gy), tj. 8.000 rada, izraženo  u starim jedinicama. Razume se, doza zračenja zavisi od lokalizacije i veličine tumora koji se zrači, a i od vrste tumora i stadijuma u kojem se on nalazi. I mi smo se, kao i oni pre nas, suočili s radiobiološkim dilemama u vezi sa izlaganjem pacijentkinja visokim dozama zračenja u vrlo kratkom vremenskom intervalu”, objašnjava profesor Veselin Vujnić, rodonačelnik radiološke fizike u nas.

Prof. dr Vladimir Ajdačić

Prof. dr Vladimir Ajdačić

Prvi je postavio naučne metode određivanja doza zračenja, pustio u rad ključne uređaje koji se koriste u  radioterapiji, od katetrona, preko betatrona do akceleratora elektrona. Svoje ogromno iskustvo preneo je brojnim lekarima i tehničarima koji koriste zračenje. Neizmeran je njegov udeo u lečenju hiljada ljudi obolelih od raka.

Kolega Vujniću molim opišite u kraćim crtama Vaš životni put, s posebnim osvrtom na samopregorni rad u nauci i na njenoj primeni.

Veselin Vujnić: Rođen sam 1933. godine u Glamoču, malom gradu u Bosanskoj Krajini, u trgovačkoj porodici. U Glamoču smo živeli do Drugog svetskog rata, kada smo se spasli bekstvom u Split, a iz njega u Beograd. To je bilo početkom marta 1944. godine.

U to vreme, vreme proba
atomskog oružja, studije
fizičke hemije i atomistike
imale su neku posebnost.

Stigavši u Beograd doživeli ste drugo savezničko bombardovanje.

Veselin Vujnić: Da. I to na sam dan Uskrsa! Bomba je pala na zgradu u kojoj smo našli smeštaj. Čudom smo ostali živi. Ja sam u Beogradu pošao u osnovnu školu. Nju sam završio sa odličnim uspehom i prešao u Prvu mušku gimnaziju. U njoj sam bio oslobođen polaganja male i velike mature, da bi se 1952. godine na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu upisao na studije fizičke hemiju sa atomistikom. Ovo je bila prelomna tačka u mom životu.

U to vreme, vreme proba atomskog oružja, studije fizičke hemije i atomistike imale su neku posebnost. Većina nas došla je na njih zbog profesora Pavla Savića, poznatog naučnika. Studirali smo u veoma skromnim uslovima. Eto, izvodili smo vežbe iz hemije u podrumu sadašnjeg Filozofskog fakulteta, iz koga su se širili nepodnošljivi gasovi. Skoro svi su tada živeli sirotinjski, pa i mi studenti. Dobijali smo američku pomoć, čuvena „trumanova jaja”, konzerve, dvopek i drugo.

Ja sam rano uleteo u životne komplikacije. Moja žena je zatrudnela i mi smo kao studenti 1955. godine dobili kćerku Dubravku… To me je prisililo da maksimalno prionem radu… Bio sam zapažen i izabran za demonstratora iz analitičke hemije. Ovo mi je bila prva služba i za nju sam bio plaćen kao laborant. Sve ispite dao sam na vreme, ostao mi je još samo diplomski.

Naša laboratorija je
tada bila dobro opremljena
i lepo uređena U nju su često
dovođeni ugledni strani
državnici i naučnici.

Rukovodioci Instituta  za nuklearne nauke u Vinči tražili su bolje studente sa naše katedre da u Institutu rade diplomske radove i da se tako formiraju kao stručnjaci. Po diplomiranju našao sam se u Vinči kod Ivana Draganića, koji je tada bio u usponu i radio na doktoratu. U grupi koju je on vodio, pored drugih, bilo je i nas trojica diplomaca.

Draganić je istraživao mogućnost primene vodenih rastvora oksalne kiseline kao dozimetra za određivanje visokih doza jonizujućeg zračenja, onih koje se sreću u nuklearnim reaktorima. Pokazalo se da su to prilično stabilni hemijski sistemi, da se oni pod zračenjem ne menjaju brzo. Moj zadatak bio je identifikacija hemijskih proizvoda radiolize vodenih rastvora organskih kiselina izloženih zračenju.

Naša laboratorija je tada bila dobro opremljena i lepo uređena. U nju su često dovođeni ugledni strani državnici i naučnici. Imao sam priliku da vidim cara Haila Selasija, nobelovca Nilsa Bora i druge retke goste.

Ja sam tada u radu koristio jednu veoma savremenu metodu – hromatografiju na koloni sa silika-gelom. Pomoću nje sam identifikovao proizvode raspada sirćetne kiseline nastalih dejstvom zračenja. Bila je to velika škola za mene. Sve što  je bilo potrebno za merenja sam sâm pripremao, na primer, hromatografsku kolonu, rastvore, reagense i drugo. A zatim izvodio brojna merenja i analize dobijenih rezultata. Na tom problemu sam diplomirao u predviđenom roku kod profesora Pavla Savića kao prvi u mojoj generaciji iz 1952. godine.

Bio je to veliki uspeh – zaposleni student, sa ženom studentkinjom i kćerkicom od 16 meseci, prvi stiže na cilj!

Veselin Vujnić: Nisam imao drugog izbora, život me je na to naterao. Posle diplomiranja nastavljam da radim u grupi Ivana Draganića. Ubrzo, pod Draganićevim rukovodstvom, Institut u Vinči osniva školu za obuku lica koja će raditi sa radioaktivnim izotopima, tj. sa zračenjem. Ta popularno zvana Škola radioizotopa postoji već 61 godinu. U njoj sam od početka bio angažovan kao učesnik u delu nastave i da organizujem vežbe i pomažem u njima.

Kako nisam bio član
Komunističke partije,
morao sam da napustim Vinču.

To je vreme neverovatnog zamaha Instituta u Vinči. Za mene je rad u njemu bio od velikog značaja. U njemu su formirani moj naučni pogled na svet, objektivnost i naučno poštenje. U Vinči je postavljen temelj mog daljeg rada, u njoj sam razvio ozbiljnost u posmatranju pojava i kritičnost u tumačenju rezultata merenja.

A onda je došlo do jednog nesporazuma koji je imao političku pozadinu. Kako nisam bio član Komunističke partije, morao sam da napustim Vinču. Tada sam imao 27 godina, otišao sam na odsluženje vojnog roka.

Na kraju njega, u martu 1960. u „Politici” sam našao oglas u kojem beogradski Institut za radiologiju traži fizičara za rad na radioterapiji. Povod za to je bila nabavka prvog uređaja za radioterapiju sa gama-zracima visokih energija, tzv. kobalt-bombe. U radnoj glavi ove „bombe” nalazi se snažan izvor kobalta-60.

Prijavio sam se na konkurs i bio sam pozvan na razgovor. Kako sam imao iskustva iz Vinče u radu sa zračenjem, brojačkim uređajima, dozimetrijom, i zaštitom od zračenja, prošao sam na konkursu i dobio zaposlenje u Institutu. U septembru 1960. godine proradila je kupljena kobaltna-bomba. To je bilo od velikog značaja za  medicinu u Srbiji i u Beogradu. Puštanju ovog uređaja u rad prisustvovao je Titov blizak saradnik Aleksandar Ranković, tadašnji ministar  policije i predsednik Savezne komisije za nuklearnu energiju.

Period koji je prethodio nabavci ovog izvora iskoristio sam za upoznavanje sa osnovnim aktivnostima u novom Institutu. U njemu se u svrhe terapije  do tada primenjivao radijum. U vidu igala on se postavljao u tkivo tumora da bi se zračenjem dejstvovalo na ćelije raka. Ta „intersticijalna terapija” sa radijumskim tubicama upotrebljavana je kod tumora na bazi jezika, a često, u slučaju velikih kožnih karcinoma, i kao površinska terapija.

Da li ste tada već počeli da koristite  radioizotope?

Veselin Vujnić: Jesmo. Tada je u Institutu postojalo odeljenje za nuklearnu medicinu. Dr Smilja Pendić i ja smo pomoću gvožđa-59 pratili sudbinu eritrocita kod raznih hematoloških oboljenja. Ja sam tada pustio u rad jedan od prvih skenera u Srbiji za posmatranje ponašanja tiroidne žlezde i bubrega. Sa elektroničarem M. Zaharijevićem napravio sam uređaj za renografiju. Pomoću njega i radioaktivne žive ispitivano je funkcionisanje bubrega. U oblasti nuklearne medicine sarađivao sam i sa dr P. Milutinovićem i  sa dr V. Bošnjakovićem.

Naročito mi se urezala u
sećanje jedna operacija na
Neurohirurškoj klinici.
Moj zadatak bio je da odredim
broj tih zlatnih zrnaca i
njihov raspored.

Bilo je i primena radioizotopa u svrhe radioterapije u kojima sam učestvovao. Koristili smo radioizotop zlata-198 u vidu koloidnog rastvora u vodi. Njemu smo pribegavali u posebnim slučajevima, recimo kod abdomena. Poznato je da u mukozi – površinskom sloju tkiva u abdomenu –

dolazi do lučenja tečnosti i da to dovodi do  jakog nadimanja stomaka. Tu bismo tečnost špricem izvukli iz stomaka, a onda bismo ubacili koloidni rastvor zlata-198. Bolesnik bi se zatim okretao tamo-amo da se radioaktivno zlato ravnomerno apsorbuje na  mukozu da bi se beta zračenjem uništavale maligne ćelije i sanirao maligni proces.

Saznanja do kojih sam pri tome došao sadržana su u mom prvom naučnom radu iz primene zračenja u medicini. Njega sam čitao na simpozijumu održanom na Mašinskom fakultetu.

Naročito mi se urezala u sećanje jedna operacija na Neurohirurškoj klinici. Pacijentu je uklonjen deo lobanje da bi se moglo prići hipofizi. Njenu aktivnost trebalo je smanjiti unošenjem zlatnih zrnaca u kojima je bilo radioaktivnog zlata-198. Moj zadatak bio je da odredim broj tih zlatnih zrnaca i njihov raspored, kako bi data oblast ove životno važne žlezde primila potrebnu dozu zračenja.

To je bilo moje najdramatičnije učešće u jednoj vrhunskoj medicinskoj intervenciji koja je trajala duže od četiri sata!

Jedan od najvažnijih zadataka u Vašem dugogodišnjem radu bio je tačno određivanje doza zračenja koje pacijent  prima.

Veselin Vujnić: Da, tačno ste zaključili. To nije bio nimalo lak zadatak, pogotovo kada se radilo o kompleksnim regijama u čoveku, od kojih je neke trebalo zračiti, a druge štititi od zračenja.

Zbog toga su izračunavanja
i merenja tumorskih doza koje
sam uveo u praksu u Institutu
predstavljala ogromnu promenu.

Pre toga se uopšte nije znala tumorska doza.  Da ilustrujem kakvo je tada bilo stanje. U slučaju kože, na primer, rendgensko zračenje se primenjivalo sve dok bi koža mogla to da izdrži, znači dok potpuno ne bi potamnela, kao   kada se čovek isprži na suncu. Nije bilo određivanja tumorskih doza, nije bilo predstave o njima. Radioterapija je bila čisto empirijska! „Kako ja radim, tako radi i ti”.

Zbog toga su izračunavanja i merenja tumorskih doza koje sam uveo u praksu u Institutu predstavljala ogromnu promenu. Nikada neću  zaboraviti susret s najmanje stotinak doktora, specijalizanata rendgenologije. Ispunivši salu, oni su pažljivo slušali moje izlaganje o izračunavanju tumorskih doza. Usvojili su naučni pristup tome i to je bio važan trenutak u našoj rendgenologiji.

Radioterapija je ovim dobila egzaktnu osnovu. Rekao bih da je to bio  i početak radiološke fizike kod nas. Ono što su Englezi imali još 1935. godine, Depth Dose Tables za izračunavanje tumorskih doza u primenama rendgen-uređaja.  Mi smo to osvojili dvadeset i pet godina kasnije. Počeli smo da računamo doze, i to pomoću šibera, jer tada nije bilo ni digitrona, ni kompjutera.

Kako ste vršili statističke analize rezultata dobijenih zračenjem nekoliko hiljada ljudi godišnje?

Veselin Vujnić: Veliki broj različitih podataka o svakom bolesniku sređivala je jedna savesna i strpljiva medicinska sestra, sestra Tanja. Od nje bismo na kraju godine na velikim listovima hartije, na „ponjavama” kako smo ih mi zvali, dobijali podatke o broju lečenih bolesnika od datih oboljenja, rezultate izlečenja za određene lokalizacije tumora i odgovarajuća petogodišnja preživljavanja.

U to vreme imali smo jednu „kobaltnu mašinu”. Ona nije bila  dovoljna za ozračivanje svih bolesnika koji su dolazili u naš Institut. I dalje se veliki procenat – tri četvrtine ozračivanja – odvijao rendgenima, a na kobaltu-60 jedna četvrtina ili najviše jedna trećina. Onda je Međunarodna agencija za atomsku energiju iz Beča organizovala  usavršavanje  radioloških fizičara za rad s visokim energijama u radioterapiji. To se odvijalo u Londonu.

U Institutu je odlučeno da na to usavršavanje idem ja. Kako je to bilo vreme hladnog rata i teškog političkog stanja naše zemlje u svetu, moj odlazak u London morao je da odobri sam Aleksandar Ranković. I tako sam 1962. godine dospeo u u London na šest meseci. Tu nas je bilo iz 20 zemalja: Meksika, Nemačke, Italije, Izraela, Grčke, Jugoslavije, Francuske, Južne Afrike, Tajlanda, Indije i drugih. Većinom smo se obučavali u Londonu. Prvo su bila predavanja, a zatim praksa.

Ja sam radio u jednoj bolnici na jugu Londona. Bilo je to detaljno upoznavanje sa engleskom praksom. Potkovan  radom u Vinči i na kobalt-bombi u Institutu, brzo sam prihvatao nove metode i ovladavao aktuelnim merenjima doza.

Taj rad je bio značajan
podsticaj za mene da pokušam
da zamenim radijum nečim
drugim manje opasnim.

Drugi deo usavršavanja sastojao se iz praktičnog rada u Lidsu, kod čuvenog profesora Spajersa. On je bio poznat po tome što se bavio  proučavanjem malih doza zračenja kao uzročnika karcinogeneze, a i po tome što je dao model dejstva jonizujućeg zračenja na koštani sistem. Rešio sam da izvedem određena merenja,  eksperiment, kod njega. Oni su tada imali male kobaltne izvore, slične našim radijumskim tubicama u Beogradu.

Napravio sam mali fantom u koji sam mogao da stavim kobaltne fokuse na određena mesta koja bi se, recimo, koristila u terapiji karcinoma cerviksa uterusa, tj. vrata materice. Zatim sam to isto izveo sa radijumom i merio doze u određenim tačkama pomoću Sivertovih mikrokondenzatorskih komorica. Što se tiče raspodele gama-zračenja, opadanja njegovog intenziteta našao sam da između kobalta i radijuma nema razlike u nivou greške merenja od 2-3%. Sećam se, na jednom od radnih sastanaka posle merenja, profesor Spajers me je upitao: „Kakva je bila razlika između radijuma i kobalta?” Odgovorio sam da je bila mala, manja od 3%.

Merenja su ponovljena i dobijeni su isti rezultati. Taj rad bio je značajan podsticaj za mene da pokušam da zamenim radijum nečim drugim manje opasnim.

Tako se završilo moje usavršavanje u Engleskoj. Dok sam boravio tamo, doktori koje sam obučio u Beogradu izračunavali su doze zračenja umesto mene, koji sam tada bio jedini radiološki fizičar u  Jugoslaviji. Oni su znali da rade izodoze, da kombinuju dva ukrštena polja, da ih sučele i vide kakva je raspodela zračenja u predelu tumora, što je bilo naročito važno u slučaju tumora bešike.

Onda je došlo moje dvomesečno usavršavanje u Atini, u njihovom centru Demokritos, na primeni radioizotopa u nuklearnoj medicini. Ovladao sam korišćenjem radioaktivnog gvožđa-59 u hematologiji, primenom tricijuma za merenje ukupne telesne vode, joda-131 za određivanje funkcije tiroidne žlezde, koloidnog zlata za pretragu pluća i drugo.

Od Međunarodne agencije za atomsku energiju dobio sam dve diplome – dokaze da sam ovladao primenom  jonizujućeg zračenja visokih energija u radio-terapiji i korišćenjem radioizotopa  u nuklearnoj medicini.

To je već bila 1963. godina. Došlo je vreme da se misli o napuštanju  radijuma. Radioterapeut dr Zlatko Merkaš, kasnije direktor Instituta za radiologiju, s kojim sam mnogo sarađivao, dobro je poznavao i radiološku fiziku. On je tada bio na usavršavanju u Americi. Pisao mi je da moramo nešto da uradimo sa radijumom. Skrenuo mi je pažnju da pri sterilizaciji može doći do eksplozije radijumskih fokusa, ako su oni veoma stari.

Zbog svoje velike radiotoksičnosti radijum predstavlja moru za sve. Zato svi izbegavaju da ga koriste kad god to mogu.

Veselin Vujnić: Imate pravo. On predstavlja opasnost zbog mogućeg rasturanja i odgovarajuće kontaminacije, ali i stoga što proizvodi  radioaktivni gas radon. Cirkulacijom vazduha taj se gas širi zgradom u kojoj se nalazi izvor radijuma. Pritom treba imati na umu da je vreme poluraspada radijuma veoma dugo, duže od 1600 godina.

Ozbiljno sam shvatio upozorenje dr Merkaša, jer sam o tome i sam ranije razmišljao. Na drugoj strani, merenja koja sam izveo kod profesora Spajersa, u Engleskoj, upućivala su na rešenje tog problema. Uz pomoć kolega iz Vinče, na nuklearnom reaktoru ozračivanjem kobalta neutronima dobio sam fokuse sa radioaktivnim kobaltom-60. Oni su u potpunosti mogli da zamene radijumske fokuse, a da za razliku od ovih ne prete kontaminacijom okoline.

Međutim, time nije rešen problem neželjenog ozračivanja osoblja bolnice, uglavnom  medicinskih sestara, servirki, čistačica i doktora. Vrući radioaktivni fokusi su unošeni u pacijente u sali za intervencije i to je stvaralo probleme. Više ljudi, znajući to ili ne, nalazilo se u zoni jonizujućeg zračenja. Neki od pomenutih službenika godišnje su primali i doze veće od 5 rema, što je tada predstavljalo maksimalnu dopuštenu dozu.

Kada sam se prvi put upoznao sa primenama radijumskih fokusa na pacijentkinjama bio sam jako iznenađen. Posle Vinče, u kojoj je poklanjana velika pažnja zaštiti od zračenja, otkrio sam da fokusima rukuje neobučena medicinska sestra, zapravo babica. Ona je, takoreći, hvatala vruće fokuse golim prstima! Prvo što sam je naučio bilo je da skrati vreme svog izlaganja zračenju. To je ostvareno  pojednostavljenjem postupka pripreme fokusa. Na taj način doza koju je ona primala kasnije bila je smanjena za nekoliko puta.

Računom sam našao da se 20 miligrama radijuma može zameniti sa 16 milikirija kobalta. A onda sam za kobaltne fokuse odredio kruškaste izodozne raspodele već prema datim slučajevima, tj. prema stadijumu oboljenja pacijentkinja. Razume se, tumor je u početku vrlo mali. U prvom stadijumu on je ograničen na ušće cerviksa uterusa. U drugom on je veći i pruža se prema parametrijima. U trećem stadijumu  zahvata jednu stranu parametrije, a u četvrtom veliku zonu, uključujući tu i delove bešike i rektuma.

Eto tako su, korak po korak, stvoreni uslovi za zamenu radijuma kobaltom. Bila je to fantastična stvar – u Institutu je otklonjena  opasnost od radijuma. On je smešten u bunker, gde se i danas nalazi. Ali to mene nije zadovoljilo. Želeo sam da ustanovim da li se u bunkeru javlja gasoviti produkt radijuma – radon. Merenja koja sam izveo pokazala su da veliki broj radijumskih tubica ispušta radon u atmosferu. To su potvrdili i stručnjaci iz Vinče. Srećom, prešli smo na kobalt-60, koji je bio prihvaćen još i u Novom Sadu i Sarajevu. U Zagrebu i Ljubljani  i dalje su koristili radijum.

Najveće doze zračenja koje
se koriste u radioterapiji
retko prelaze 80 greja (Gy),
tj. 8.000 rada, izraženo u
starim jedinicama.

Sve metode koje smo osvojili u Beogradu preneo sam kolegama u Novom Sadu i Sarajevu. Tako su i oni za zračenje ginekoloških karcinoma počeli da upotrebljavaju kobaltne fokuse. Zbog relativno kratkog vremena poluraspada kobalta-60, koje iznosi 5,2 godine, neophodno je bilo s vremena na vreme vršiti korekcije za opadanje radioaktivnosti kobaltnog izvora. Iz tabele koju sam formirao, sledi da je po isteka tri meseca vreme ozračivanja sukcesivno trebalo  produživati za 3%.

Početkom sedamdesetih godina prošlog veka pojavio se uređaj katetron. On koristi sonde sa kobaltom-60 čija aktivnost dostiže čak 10 kirija! To je drastično skratilo vreme ozračivanja obolelih osoba. Sa ranijih 48 sati  s takvim uređajem prelazi se na minute! Međutim, uvođenje katetrona u primenu zahtevalo je ulaganje velikog truda. Bilo je potrebno isplanirati bunker za kobaltne izvore, podići specijalnu salu za aplikaciju izvora velike radioaktivnosti, omogućiti  rendgensko snimanje fokusa i merenja rektalnih doza zračenja s malim natrijum-jodidnim detektorom koji je bi se unosio u rektum pacijentkinje.

Takva merenja rektalnih doza bila su neophodna kontrola za izbegavanje prekomernog ozračivanja rektuma. Zatim, trebalo je konstruisati naročiti sto za bolesnike, sistem za unošenje izvora u tumorogenu zonu, te držače radioaktivnih izvora i drugo. Projektovanje i pripreme morale su da se obave u kratkom roku, da bi katetron proradio početkom 1974. godine.

Često pominjete visoke doze zračenja. One sa kojima ste se prof. Draganić i Vi bavili  u slučaju nuklearnih reaktora mere se milione rada (Mrad). Koliko iznose terapijske doze kod lečenja raka?
Veselin Vujnić: Najveće doze zračenja koje se koriste u radioterapiji retko prelaze 80 greja (Gy), tj. 8.000 rada, izraženo  u starim jedinicama. Razume se, doza zračenja zavisi od lokalizacije i veličine tumora koji se zrači, a i od vrste tumora i stadijuma u kojem se on nalazi. I mi smo se, kao i oni pre nas, suočili s radiobiološkim dilemama u vezi sa izlaganjem pacijentkinja visokim dozama zračenja u vrlo kratkom vremenskom intervalu. Kada smo otklonili sve zapreke, prešli smo na rad sa katetronom.

Tokom 21 dana s njim bismo obavljali četiri aplikacije na jednoj pacijentkinji. Kao i ranije, i ovde smo vodili  računa o opadanju  radioaktivnosti kobalta-60. Po isteku oko 10 godina stari izvor zamenjivali bismo novim. Tako je započela revolucija uvođenjem metode High Dose Rate Afterloading (HDRA). U tom slučaju koriste se veoma snažni izvori zračenja, na primer 10 kirija kobalta-60.

Mi smo bili jedni od pionira u toj oblasti u svetu. Učestvovali smo u Radnoj grupi Svetske zdravstvene organizacije koja je insistirala da se šire primenjuje HDRA, te smo imali stručne sastanke grupe eksperata u Ženevi, u Rio de Ženeiru, Istanbulu, Hajderabadu, a 1976. godine u našem Kladovu.

Razvijena je izuzetna aktivnost u vezi sa usvajanjem ove tehnike, jer su zemlje u razvoju imale strahovite probleme sa karcinomom materice. Kada smo prodrli u svet sa HDRA,  mnoge zemlje su počele masovno da nabavljaju katetrone. Pokojni dr Merkaš i ja smo o korišćenju ove nove tehnike izlagali naša iskustva na više svetskih kongresa onkologa i radiologa. Bili smo u Firenci, Madridu, Edinburgu… na nekih petnaestak takvih skupova.  Pomogli smo da svet prihvati HDRA, naročito u zemljama u razvoju. Efekat toga je bio da je vremenom postalo nezamislivo raditi sa klasičnim sistemima vrućih fokusa.

Za svaki slučaj, na primer iznenadnog kvara katetrona, mi smo još zadržali vruće fokuse, ali smo u duhu tehnike koja se koristi u katetronu napravili aplikatore sa cezijumom-137. Oni su manuelno unošeni u bolesnice u slučaju ginekoloških oboljenja od raka. Ta moja ideja se pokazala neobično korisnom. Tako smo neko vreme paralelno primenjivali obe tehnike. Tek kada smo se uverili da je katetron vrlo pouzdan uređaj i da HDRA daje dobre rezultate, prestali smo da koristimo vruće fokuse.

Kladovo je, takođe, dobilo katetron, taj sam uređaj, uz pomoć dr Branimira Ristića, montirao i pustio u rad. Time su ušteđena velika materijalna sredstva. Dr Ristić je u Kladovu izvanredno ovladao tehnikom HDRA. Rezultati koje je on dobijao u izlečenju raka grlića materice bili su godinama među najboljima na svetu. Oni su redovno publikovani u međunarodnim  izveštajima. Dr Ristić je često govorio da sam ja udahnuo dušu Centru u Kladovu. Može se reči da radiološka fizika udahnjuje dušu svakom radioterapijskom centru. Bez doprinosa fizičara savremena radioterapija ne bi bila moguća. Moja saradnja sa dr Ristićem trajala je do njegovog odlaska u penziju. Za taj Centar mogu reči da je bio moja druga kuća.

Godina 1970. bila je jedna od ključnih za Institut za radiologiju. Tada smo za zračenje imali kobaltnu bombu i rendgen-aparate.  Nametnula se potreba da se nešto novo pribavi za rad. Bio je raspisan veliki konkurs za kupovinu betatrona – akceleratora elektrona visokih  energija. Meni je, kao i ranije, palo u dužnost da vodim taj projekt – počev od izbora akceleratora do dobijanja dozvola, idejnog projektovanja akceleratorskog krila u Institutu, zaštite, tzv. bunkera, te dela zgrade iznad akceleratora itd. Dovoljno je reći da je akcelerator koštao dva miliona dolara, kao i to da se mi nikada ranije nismo bavili elektronskom terapijom u slučajevima oboljenja raka.

Na osnovu konkursa odlučili smo se za „Simensov” uređaj koji je mogao elektronima da saopšti energiju do 42 miliona elektron-volta! To je ogromna mašina zasnovana na klasičnim elektromehaničkim i elektrotehničkim principima. Ona nije bila digitalizovana, jer tada nisu postojali odgovarajući kompjuteri. I pored toga, ona nam je omogućila da učinimo ogroman iskorak, da obavljamo terapije sa brzim elektronima do pomenute energije od 42 meva (MeV).

Koliko ste vi koji ste se zalagali za terapiju elektronima visokih energija  kasnili u njenoj primeni u odnosu na druge?

Veselin Vujnić: Budući da se radi o skupim uređajima, Srbija kao siromašna zemlja nije mogla da bude među prvima u primeni terapije sa elektronima, ali naše kašnjenje nije bilo veće od 5 do 6 godina. Trebalo je detektovati  brze elektrone i meriti gubitak njihove energije u vodi. Da bi rešio taj problem napravio sam fantom i otpočeo brojna mukotrpna merenja. Kako to fizički više nisam mogao sam da obavljam, Institut je zaposlio mlade fizičare. Prvo Svetlanu Andrić, zatim Petra Stajkovića.

Svetlana i ja smo pristupili kompleksnim merenjima sa betatronom s ciljem da njime potpuno ovladamo zračenjem obolelih.  Bilo je to iskrcavanje na novo, nepoznato tlo. Kada smo započeli sa elektronskom terapijom, imao sam fantastično osećanje da raspolažemo neobičnim hirurškim nožem. Da od energije tog noža-elektrona zavisi koliko će oni prodreti u meko tkivo čoveka.

Betatron je za mene bio
čudesna  naprava. Delom,
možda i zbog toga što sam ga
deset godina sam održavao i čuvao.

Otprilike, jedna trećina je radioterapijska dubina do koje u mekom tkivu dosežu elektroni. Na primer, za energiju od 10 meva ona iznosi oko 3 santimetra. Neke limfne glandule na površini, recimo na vratu, pazuhu, na vulvi, mogle su da se zrače betatronskim elektronima na dubinama od 2, 3, 4, 5, 6, pa sve do 10 santimetara, kada je potrebna maksimalna energija od 42 meva. Tada se već gubi prednost elektrona, jer po dubinskim dozama oni počinju da liče na iks-zrake.

Betatron je za mene bio čudesna  naprava. Delom,  možda i zbog toga što sam ga deset godina sam održavao i čuvao. U dnevniku, koji sam o njemu vodio, postoje zabeleške o 23 zamene katode koje sam ja učinio. Svaka od njih zahtevala je izvođenje niza složenih operacija. Opet moram da spomenem M. Zaharijevića. Njegova saradnja na održavanju betatrona bila mi je od neprocenjive koristi.

Sećam se kongresa u Edinburgu. Na njemu sam na osnovu statističkih podataka pokazao da se u radioterapiji najviše koriste elektroni energija od 15-20 meva, a da se preko tih energija ređe ide. Taj moj rad bio je veoma zapažen. Ubrzo je došlo do velikih promena, obustavljena je proizvodnja betatrona. I naš betatron je ugašen. to se desilo 1990. godine. Vreme je pokazalo da sam bio u pravu kada sam se zalagao za uvođenje elektronske terapije. Tako je otpočela gradnja akceleratora elektrona čije energije nisu bile veće od 24 meva. Pored elektrona i iks-zraci od  6, 10 i 18 meva su ostali u primeni.

Mi smo imali betatron, jednu kobaltnu bombu, kojoj se kasnije priključila druga, a zatim smo 1977. godine dobili prvi akcelerator elektrona od 10 meva. Onda smo zamenom uređaja došli u posed odličnog „Simensovog” gamatrona 3. On je sa uspehom dugo korišćen – sve do nabavke sledećeg akceleratora. Taj period vremena, obeležen osvajanjem znanja, kako u oblasti nauke, tako i tehnike, protekao mi je munjevito. Tada smo mogli slobodno da putujemo i imali smo pristup međunarodnim konferencijama. Zahvaljujući aktuelnosti borbe protiv raka, posetio sam mnoge zdravstvene institucije u svetu i upoznao ljude koji su postavili temelje savremene radioterapije.

U jednom trenutku poželeo sam da odmerim svoje znanje negde u svetu, zato sam se javio na konkurs kanadske bolnice „Princeza Margareta” u Torontu. Iz literature sam znao da su u njoj radila dva poznata radiološka fizičara: Harold Edvard Džons, čovek koji je napravio prvu kobaltnu bombu „eldorado”, i Džon Kaningam. Oni su bili članovi vodećeg tima te čuvene bolnice za oboljenja  raka. Obradovao sam se kada sam saznao da su me izabrali na konkursu. I tako sam se 1969. godine obreo u  Kanadi.

Eto slučajnosti! I ja sam iz istih razloga bio u Kanadi i nekih pet godina ranije izvodio eksperimente iz oblasti nuklearne fizike na akceleratoru u bolnici u kojoj ste kasnije radili. Kako Vam je tamo bilo?

Veselin Vujnić: Zahvaljujući prethodno stečenom iskustvu, brzo sam se snašao i počeo da uvodim neke nove stvari u primenu. Za površinsku terapiju napravio sam kompenzacioni filter, usavršio sam merenja pomoću termoluminiscentnih dozimetara (TLD), predložio korekcije u elektronskoj terapiji s betatronom, konstruisao zaštitne filtere i drugo. Ceneći taj rad, oni su me primili u svoj visoki kadar (high staff). To je učinjeno na svećan način na skupu u Kanadskom kraljevskom klubu na jezeru Ontario.

Ubrzo sam im uzvratio na toj počasti. Na sastanku kod doktorke Piters, sećam se jednoga petka, razvila se diskusija o ozračivanju obolelih od Hodžkinsonove bolesti. Ukratko, oni su na osnovu rendgenskog snimka i koordinata određivali dozu zračenja u izabranoj tački. Mislio sam da to nije dovoljno pouzdano. I to me je navelo da im kažem: „Znate šta, možda ima neke razlike između doze u aksili i doze u sternalnom polju. Ja bih to, ipak, merio.”

I šta se desilo? Tri dana kasnije, u ponedeljak, ja izvodim merenja sa prvim bolesnikom. Na moje ogromno iznenađenje, nalazim da je on u zadatom vremenu primio samo trećinu predviđene doze! Verujući da sam u nečem pogrešio – sve proveravam i nestrpljivo čekam drugog pacijenta. Ponavlja se ista stvar! I kod njega je izmerena doza bila tri puta manja od očekivane. Odmah alarmiram kolegu Rolinsa, radiološkog fizičara, i konsultujući se s njim obaveštavam direktora bolnice o neočekivanom nalazu. Direktor se našao u čudu, ali se saglasio sa mojim predlogom da prekinemo zračenje pacijenata i da pokušamo da pronađemo uzrok ovog velikog odstupanja.

Nudili su mi da ostanem u
Kanadi i da dovedem porodicu
u Toronto. Međutim, ja to
nisam želeo i po istekudevet
meseci vratio sam s u Beograd.

Telefonom zovemo doktora Kaningama, koji je tada bio u Sent Luisu u Americi. Upoznajemo ga sa rezultatima mojih merenja i on se hitno vraća u Toronto. Više nas zajedno pristupamo analizi događaja… Konačno, otkrivamo uzrok smanjenja doze zračenja.

Kobaltna bomba „eldorado” koju smo koristili raspolagala je  sistemom za presecanje snopa gama-zraka pomoću žive. Da bi otpočelo zračenje, pritiskom vazduha morala je da se potisne živa sa puta gama-zraka. A da bi se zračenje prekinulo, pritisak vazduha bi se smanjio i živa bi se pod dejstvom sile gravitacije vratila na svoje mesto i tako onemogućila prolazak gama-zraka.

Nedopustivi propust u radu u ovoj znamenitoj bolnici bio je u tome što niko nije kontrolisao pritisak vazduha u sistemu „živinog prekidača” snopa gama-zraka. On je bio nedovoljan da potisne svu živu iz njenog osnovnog položaja. Tako je dolazilo do toga da u radnom stanju kobaltne bombe nepotisnuta živa sprečava prolazak  2/3 gama-zračenja!

To je bio strašan propust greška, pre svega zbog bolesnika. Pitao sam se: Šta se desilo sa onima koji su nedovoljno zračeni? Koliko se dugo već provlači ova fatalna greška? Hoće li ona ozbiljno kompromitovati bolnicu? Bio sam svestan da sam čestito merio doze zračenja i da sam o  svojim nalazima u najboljoj nameri obavestio direktora bolnice. Ali sam, ipak, sa izvesnom zebnjom očekivao reakciju uprave i mojih kolega.

Suprotno onome što bi se kod nas najčešće desilo, ona je bila mnogo bolja od onoga što sam mogao zamisliti. Moj ugled u bolnici je strahovito porastao, a sledeće primanje koje sam dobio bilo je trostruko veće od prethodnog! Nudili su mi da ostanem u Kanadi i da dovedem porodicu u Toronto. Međutim, ja to nisam želeo i po isteku devet meseci vratio sam se mojima u Beograd sa osnaženom verom u znanja koja sam iz njega poneo u svet.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar