RASPINJANJE MUDROSTI

NI POČETKA, NI KRAJA

7.414 pregleda

Da li je Đordano Bruno uzalud spaljen? To zavisi od toga kako se teorija „Velikog praska” interpretira. Danas tu teoriju prihvata i Katolička crkva. Vremenski unazad do „Velikog praska”, to su fizički zakoni i prostor za nauku. Sam „Veliki prasak”, pak, početak je sveta i delo Božje. Ako se tako interpretira, onda se uzalud žrtvovao. Ali ako se interpretira na način kako ovaj članak sugeriše, naime, da svet i univerzum nemaju ni početka ni kraja, kao što je i on tvrdio u svojoj raspravi „O beskonačnom, o univerzumu i svetovima”, onda njegova žrtva nije uzaludna.

Milan D. Nešić

Milan D. Nešić

Đordano Bruno je držao da je naše Sunce jedna od beskonačno mnogo zvezda koje se u vasioni pružaju do u beskraj daleko – i zbog toga je od Inkvizicije 1600. spaljen na lomači. Isak Njutn je, takođe, verovao da su zvezde rasute po nebu do u beskraj, a da njihova globalna ravnomernost sprečava gravitaciono urušavanje jer neće valjda Bog, koji je tvorac sveta, dozvoliti da se ravnoteža poremeti i svet uruši.

Georg Vilhelm Fridrih Hegel je taj naš pogled odavde pa u beskraj sve daljih, opet pa opet zvezda i zvezdica, nazivao prividnom beskonačnošću. Pa je zapisao: „Posmatramo li vasionu i velimo li o njoj sve jeste, propuštamo time svaku određenost”. I ta beskonačna neodređenost kao jedina prava beskonačnost, to JESTE kao apsolutno Biće, isto je što i apsolutno Nebiće: ništa određeno NIJE. Zato je razvio čitavu filozofiju o prelasku kvantiteta u kvalitet: kako se ta unutrašnja LOGIKA tog jedinstva Bića i Nebića, ta apsolutna Ideja svakog i postanja i opstanja, trajanja i svake prolaznosti, sama od sebe otuđuje i rasprostire u ovaj ili onaj poseban sud, u posebne određenosti.

Crkvi se ova unutrašnja logika nije dopadala, svejedno što je Hegel tu apsolutnu Ideju nazivao Bogom, pa je zato i Hegel bio kritikovan. Mi bismo danas tu unutrašnju logiku Prirode nazvali unutrašnjom LOGIKOM „Velikog praska”, a to Hegelovo otuđenje apsolutne Ideje od sebe same zarad konkretizacije rasprostiranjem u posebne sudove da prevedemo na jezik savremene nauke: sve beskonačno mnoštvo tzv. elementarnih ovakvih ili onakvih čestica, sa masom ili ne, naelektrisanih ili ne, virtuelnih ili ne, jedino je doduše jedini način postojanja vakuuma.

Na nedavnom seminaru Relativity Theory and Cosmological Models u Matematičkom institutu SANU, profesor Božidar Jovanović se izrazio otprilike ovako: vakuum je afini prostor bez ikakve metrike sa beskonačnim skupom događaja, svaki sa svojom posebnom euklidskom metrikom jedinice dužine i vremena, a između njih su Lorencove transformacije koordinata. Drugim rečima, svaki događaj je ono što jeste samo u sopstvenom koordinatnom sistemu. To se slaže i sa zaključkom Igora Saloma iz Instituta za fiziku na istom seminaru da je jedina definisana masa – masa mirovanja. Profesor Miodrag Mateljević je, pak, matematički pokazao kako se, uzimajući u obzir skraćenje kod prenosa ma kog signala, mogu izvesti Lorencove transformacije, a eksperiment je pokazao da je za svetlost faktor skraćenja Poenkare-Lorencov koren.

Međutim, kako god izvodili te transformacije, ostaje činjenica da je vakuum po sebi svakako bez metrike. I tu smo opet u filoziofiji. Po Imanuelu Kantu je čoveku apriorno data tzv. transcendentalna estetika, kojom on projektuje sopstveno euklidsko viđenje prostora i nezavisnog vremena, pa je i sam zakon kauzalnosti čovekova projekcija, mada po objektivnim zakonima prirode. Zato je Crkva i njega napadala: Kantu je Bog bio potreban samo kao prvi pokretač. Danas, međutim, znamo da po opštoj teoriji relativnosti tek mase definišu krivolinijsku prostor-vremenu metriku, a da u odsustvu masa, dakle i čoveka, nema nikakve metrike: potpuna neodređenost – tek samo Univerzum u potencijalu.

Suvišna konstanta

Ukratko, ako kosmologija treba da odgovori na pitanje: kako to da Svet postoji? – onda se ne može poći od toga da je masa a priori data, pa ma i beskonačno gusta u plazmatičnom stanju jedne Tačke, koja je potom eksplodirala. Ne može se reći: a pre tog singulariteta nije bilo ništa, čak ni zakona fizike. U najmanju ruku bila je ta unutrašnja logika „Velikog praska”, ta mogućnost da postoji Svet. I ta mogućnost je odvajkada i zauvek takva. Sve može da prođe i propadne, ali Univerzum ne može.

Sva savremena nauka s kojom je i
atomska bomba napravljena pokazuje
da je taj odnos jednak brzini svetlosti
na kvadrat, c2 – da je to inercija.

Verovatnoća da se ma šta posebno i određeno desi, da se ova ili ona pojedinačnost desi ako postoji mogućnost da se desi, promenljiva je, veća ili manja ili upravo nula. Ali odnos mogućnosti da postoji Univerzum, s jedne strane, u naučnoj notaciji E (energija), i realizovanog materijalnog sveta s druge strane, u naučnoj notaciji m (masa) – konstantan je upravo po inerciji. Sva savremena nauka s kojom je i atomska bomba napravljena pokazuje da je taj odnos jednak brzini svetlosti na kvadrat, c2 – da je to inercija.

Budući da su svi inercijalni koordinatni sistemi po teoriji relativnosti ravnopravni u opisivanju fizičkih zakona i da masa iz jednog koordinatnog sistema objektivno (mada relativno) izgleda uvećana u odnosu na drugi zato što se međusobno ta dva koordinatna sistema kreću, pa svejedno uzmemo li da miruje jedan ili drugi (što i jeste simetrija), tada je još jedina mera inercije brzina svetlosti na kvadrat.

Nerazumevanje činjenice da je u kontekstu inercije brzina svetlosti, zapravo, dinamička veličina i dovodi to toga da se njena konstantnost ne razume, što preko prećutnog homocentrizma dovodi do asimetrije, pa i pogrešne interpretacije velikog praska kao početaka sveta.

Kada je Albert Ajnštajn 1917. predočio Pruskoj akademiji nauka svoja „Kosmološka razmatranja uz opštu teoriju relativnosti”, to sigurno nije uradio iz namere da odgoneta sam postanak sveta, nego prosto iz naučne radoznalosti: eto šta kad se relativistička gravitacija primeni na ceo svet uz pretpostavku da je masa sveta konstantna. Jednačini je proizvoljno dodao tzv. kosmološku konstantu koja bi igrala ulogu antigravitacije i sprečavala gravitaciono urušavanje sveta.

A onda su stvari postepeno izmicale kontroli.

Najpre je Aleksander Fridman pokazao da je kosmološka konstanta suvišna. I bez nje će jednačina imati posebno ravnotežno stanje u inače opštem rešenju kojim se prostor-vremena metrika širi, pa onda skuplja do tačke i opet širi, te večno tako osciluje, ili pak u slučaju negativne prostor-vremene krivine ostaje u večnom širenju – sve zavisno od toga kolika je ukupna masa sveta (1922. godina i 1924). Matematičar kao matematičar: pretpostavi koordinate i početne uslove pa tako dokle god: kvantitet, kvantitet, kvantitet…

Ali kada je Edvin Habl pokazao da magline u našoj galaksiji nisu magline (1926.) nego su to druge galaksije koje su što dalje, to se brže udaljavaju (1929), jedan doktor teologije je zaključio da je svet nastao eksplozijom iz jednog praatoma – kako drukčije nego Božjom voljom! (1927. i 1931). Bio je to Žorž Anri Lemetr, ne slučajno i doktor fizike.

I naučnici spočetka nisu verovali toj ljudskoj želji da u Bogu konačno sagleda sam početak kauzalnog lanca svega sveta. Nisu verovali tim pre što Hablov zakon po kome se linearno sa daljinom povećava brzina udaljavanja galaksija proporcionalno Hablovoj konstanti, što ta prosta diferencijalna jednačina ima rešenje u logaritamskoj funkciji sa nultim odstojanjem tek u minus beskonačnom vremenu – nikada, dakle, sva masa sveta nije bila u jednoj tački čak i ako se usvoji da je Hablova konstanta zaista konstanta uprkos milijardama godina od eksplozije „Velikog praska” kao tobožnjeg početka sveta, čak i da jesu sva razilaženja galaksija isključivo radijalna (i kao da nema i galaksija koje se približavaju).

Biće tobože mlađe

Međutim, pretpostavka da je nekad postojalo stanje materije izuzetno velike gustine i velikog pritiska na izuzetno visokoj temperaturi, plazmatično stanje bez formiranih atoma, pokazala se plodotvornom (Džordž Gamov, 1946. i 1948). Proračuni koji su iz te pretpostavke proistekli kad se plazmatična materija postepeno hladi, dali su tačan procenat vodonika, helijuma i litijuma koji se i danas zapaža u vasioni.

A posle otkrića mikrotalasnog pozadinskog šuma (Arno Penzias, Robert Vilson, 1965) i tumačenja da je to relikt prvobitne eksplozije, relikt sada spektra zračenja kao kod crnog tela na temperaturi 2,7 od apsolutne nule, dobar deo naučne javnosti veruje u taj homocentrični model vasione s početkom u „Velikom prasku”.

Vekovima, milenijumima je ljudskim mišljenjem vladao geocentrizam. Nikola Kopernik ga je zamenio heliocentrizmom. Klasična mehanika, do savršenstva dovedena analitičkom geometrijom, zamenila je heliocentrizam zvezdama stajaćicama i nepomičnim etrom kao apsolutnim koordinatnim sistemom. A onda je teorija relativnosti negirala i etar: svi koordinatni sistemi su ravnopravni, čak i krivolinijski i proizvoljno ubrzani. I gle čuda! Izbaciš geocentizam na vrata, a on se prerušen u homocentrizam vrati kroz prozor! Gde čovek koji eksperimentiše ili makar samo da jednačine piše, tu i centar vasione, baš otud je počeo „Veliki prasak”, baš otuda kraj vasione u mikrotalasnom pozadinskom šumu i najzad cmax-horizontu.

Zar je zaista tako?

Bojim se da je još tačno ono što je ostalo zapisano iza Fejnmana (Ričard, 1985: „Neobična teorija svetlosti i materije”) da on samo opisuje kako priroda funkcioniše a da ne ume da objasni zašto tako funkioniše jer to ne razume niko. Tu treba dodati da to negalilejevsko cmax konstantno s kojim je tako ingenioznu i toliko uspešnu teoriju zasnovao.

To cmax konstantno nije razumeo ni sâm Ajnštajn.

Albert Ajnštajn (Vikipedija)

U predavanju „Teorija relativnosti” 1911. on kao svoj misaoni eksperiment izlaže tu smešnu stvar (smešnu, njegov je izraz), a ipak sa neizbežnom konsekvencom: kada neki živi organizam pošaljemo neko vreme na put tamo i natrag približno brzinom svetlosti, mada za njega protekne samo trenutak, zateći će na mestu polaska novu generaciju. Nije rekao da je taj organizam krenuo sa Zemlje, to nije geocentrizam. Krenuo je otud, podrazumevalo se, tu se i vratio gde je, eto, predavač i gde su slušaoci, ljudi (homines), to je homocentrizam. I samo zato što se ma i prećutno podrazumeva koordinatni sistem koji kao apsolutni miruje, brat blizanac, u potonjoj popularnoj interpretaciji koja traje evo već i više od čitavog veka, biće tobože mlađi – što je zaista smešno.

To najbolje znaju vozači u
gradskoj brže-sporije vožnji,
potrošnja goriva im je tada veća.

A rešenje paradoksa je trivijalno: kad se u jednom koordinatnom sistemu od tri inercijalna sistema A, B i C, dve nemasene tačke trenutno razdvoje pa jedna ode natamo drugim sistemom, zatim uskoči u treći i njime se vrati, najbrže će proticati vreme u onom koji čovek izabere da miruje jer se samo u odnosu na njega brzine ona druga dva sistema računaju kao apsolutne, dok se međusobno relativistički sabiraju. To baš račun preko Lorencovih transformacija pokaže: uzajamna simetrija skraćivanja dužina i produžavanja vremena dva inercijalna sistema očuvala se i u ovom slučaju, samo je simetrija složenija: A, B, C ili B, C, A, ili C, A, B (sukcesivno: kad smo izabrali da miruje A, B ili C sistem). I koliko god inercijalnih sistema, vreme će uvek najbrže proticati u onom koji čovek (homo) izabere da miruje.

Ukoliko tu, ipak, ima paradoksa (svakome onaj drugi izgleda mlađi), on je samo na apstraktnom matematičkom nivou Kantovih aporija: protivrečnost u koju zapada čist um kada dosledno tera logiku samo iz jedne referentne tačke, to je logika one prividne opet pa opet beskonačnosti. Paradoks koji je Hegel rešio prelaskom kvantitet, kvantitet, kvantitetA u KVALITET. Prelazak sa matematički apstraktnih inercijalnih sistema bez mase na fizički konkretne koordinatne sisteme sa masom, to je prelazak kvantiteta u nov kvalitet. Tu matematika mora da prođe kroz singularitet, ne može da zadrži iste pojmove, stare koordinate. Ni piloti u najboljoj kondiciji ne mogu da izdrže ubrzanje veće od, na primer, 10 g Zemljine teže (pretvaraju se inače u pitu).

Ili ono Ajnštajnovo kvazi objašnjenje iz 1916. kad u naučnopopularnoj knjižici „O specijalnoj i opštoj teoriji relativnosti” opet prećutno pretpostavlja apsolutni koordinatni sistem, ma i privremeno samo za ovu svrhu: eto taj železnički nasip sa tračnicama u koji istovremeno uz sev munja udare na međusobnom odstojanju dva groma, i to tačno kad se voz u pokretu, tj. dotični putnik u njemu nalazi na polovini rastojanja od jednog, u tački A, do drugog, u tački B. Tu Ajnštajn zaključuje da za putnika munje neće biti istovremene, da će ranije videti svetlosni zrak iz B, nego zrak iz A, jer voz, posmatran sa železničkog nasipa gde se nalazi uporedni posmatrač, uistinu ide u susret svetlosnom zraku koji dolazi iz B, a odmiče svetlosnom zraku koji dolazi iz A. Prećutno uzima, dakle, da se brzina voza i brzina svetlosnog zraka ipak sabiraju, tj. oduzimaju, što je suprotno i postulatu cmax konstantno i Majkelson-Morlijevom eksperimentu.

Cmax konstantno kao c2 inercija.

Kad bi ma kog promućurnog čoveka upitali šta bi to bio princip najmanjeg dejstva, on bi – čuo inače ikad za Njutna ili ne – već iz svog svakodnevnog iskustva mogao da odgovori: obaviti posao sa što manje rada u što kraćem vremenu. A upravo je to klasična definicija principa najmanjeg dejstva, sa Njutnovom masom m i inercijom po kojoj je u svakom trenutku ubrzanje ma koje mase prepuštene sebi samoj vazda nula: kretanje po inerciji – jer bi svako ubrzanje kao i usporenje iziskivalo dodatni rad. To najbolje znaju vozači u gradskoj brže-sporije vožnji, potrošnja goriva im je tada veća.

Singularni prelaz

U teoriji relativnosti, međutim, nema konstantne mase sem u sopstvenom koordinatnom sistemu, ali je on relativan. Tu mera inercije nije više masa, nego konstantni kvadrat brzine svetlosti, što se i ne može razumeti na makro nivou već realizovane ove ili one svakako relativne mase, nego samo na mikro nivou pojedinačnih fotona.

A foton po sebi, čim se prvom svojom oscilacijom otkačio od emitera, nema više određenu ni frekvenciju, ni talasnu dužinu jer je neizvesno u koji će sledeći koordinatni sistem bili ulovljen, u koji sistem već realizovane mase sopstvenih jedinica i vremena i dužine. Foton po sebi – taj kvant neodređene energije da li virtuelne ili ne, to c2 kao mera inercije sve naše vasione – tek kad bude ulovljen u jednu, drugu ili treću masu, opredeljuje se za dužinu i vreme-frekvenciju koordinatnog sistema te mase: uz Plankovu konstantu kao minimalnu meru prelaska kvantiteta u kvalitet.

Pa kako je moguće da je svetlost
putovala konstantnom brzinom a
za isto vreme t prešla različit
put do tačke x1 i tačke x2?

Ljudima je to konstantno c teško shvatiti jer se ma i nesvesno vezuju za svoj koordinatni sistem, eto makar za masu sopstvenog oka kojim tu svetlost gledaju ako ne već za merni instrument, pa im je teško da razluče sledeća dva događaja: jedan je emitovanje i prostiranje svetlosti, tj. zapravo fotona, a drugi događaj je prostiranje i prijem fotona.

Kosmička svetlost (Piksebej)

Ako se iz koordinatnog sistema emitera posmatraju oba događaja, i emitovanje i prijem svetlosti, tj. fotona, u nekom drugom, trećem itd. koordinatnom sistemu, pojaviće se paradoks kad se ti drugi sistemi kreću u odnosu na emiter koji miruje.

Neka u nultom trenutku sevne iz koordinatnog početka sistema 0x svetlosni zrak u pozitivnom smeru x ose (na mikro nivou to je istovremeno bezbroj fotona) i neka se u tom trenutku drugi i treći koordinatni sistem poklapaju u tački x0 sistema 0x koji miruje. U nekom sledećem trenutku t kad oba pokretna sistema prime po jedan foton, nalaziće se na različitim koordinatama x1 i x2, sve u sistemu 0x.

Pa kako je moguće da je svetlost putovala konstantnom brzinom a za isto vreme t prešla različit put do tačke x1 i tačke x2, nije valjda već kod emitovanja svaki foton znao u koji će prijemnik biti ulovljen pa odmah prešao u njegov koordinatni sistem? Naravno ne tako, nego je sve vreme svaki foton bio neodređeni deo inercije sve vasione, a tek kod prijema se odredio kao opredmećeni dodatak masi prijemnog sistem, jednog ili drugog. Formalno matematički, to je Hajzenbergova (Verner) relacija neodređenosti za mesto i brzinu, po kojoj proizvod tih neodređenosti ne može da bude manji od Plankove konstante.

Konkretno: pošto je na primer x1 tačno određena koordinata, tu nema neodređenosti mesta, pa je neodređenost za brzinu (u ovom slučaju) svetlosti u trenutku prijema beskonačna, može da bude bilo koja. Po c2-inerciji, međutim, integralno je jednaka tačno količniku sad u tom koordinatnom sistemu određene energije fotona i novostvorene mase. Matematika je kod prijema prošla kroz singularitet: od nečeg što nema masu i opisuje se Μaksvelovom talasnom jednačinom električnog i magnetnog polja, prešlo se na konkretnu realizaciju mase.

Spetljane čestice

Maksvelova (Džejms Klerk) talasna jednačina može da ima svoj koordinatni početak bilo gde, od –∞ do +∞. Taj ravanski talas svetlosti može da krene odakle god, neizvesno odakle, slučajno odakle. Ali ako je već krenuo od neke mase, izračen iz atoma slučajno odatle, onda taj talas više nije slučajan: prostire se brzinom svetlosti cmax i nijedna masa istog porekla ne može da bude veće brzine od nje. Sama Maksvelova jednačina je kombinacija slučaja i kauzaliteta. Otuda na mikro nivou ta neodređenost.

Filozofske premise kao smetnja.

Ajnštajn ovu ontološku poluodređenost svetlosti nije mogao da prihvati, otuda nije prihvatao ni Hajzenbergove relacije neodređenosti na mikro nivou. Kvantnu fiziku držao je doduše mogućom teorijom, ali nepotpunom – čim eksperimentalne rezultate ne može da predvidi tačno nego samo kao veću ili manju verovatnoću. Ukratko, imao je čisto filozofske polazne aksiome: da u prirodi vlada apsolutna kauzalnost, „Bog se ne kocka” čuvena je njegova izreka, s jedne strane, a s druge da nikakva brzina nije moguća iznad brzine svetlosti, ni brzina kojom bi se prenosila neenergetska – prosto informacija. Nemoguće je avetinjsko delovanje na daljinu, to je njegova druga čuvena izreka.

A matematički formalizam je zbilja pokazivao tu čudnu stvar: ako su dve čestice u početnom trenutku u međusobnoj interakciji, ali se potom razdvoje na odstojanje zbog kojeg je nemoguć međusobni uticaj ma i brzinom svetlosti, pokazivaće zbog talasnih jednačina u superpoziciji tu čudnu stvar: kad se merenjem odredi brzina jedne čestice, recimo -v (kad čestica, dakle, u mernom instrumentu izgubi tu Hajzenbergovu neodređenost), onda je automatski poznata i brzina druge čestice +v ma koliko daleko bila.

„Jedno merenje, a dva rezultata”, opet Ajnštajnov izraz. Pošto je to nemoguće, moraju postojati još neotkrivene varijable koje već u trenutku međusobne interakcije određuju sve buduće ponašanje obeju čestica. O tome je 1935. zajedno sa svojim asistenima objavio rad, danas poznat kao EPR paradoks (Einstein, Podolsky, Rosen). Tu se prećutno podrazumeva opet homocentrično da ipak postoji apsolutni koordinatni sistem u odnosu na koji se određuju te skrivene varijable, kao što se prećutno pretpostavlja i da je cmax  eto baš od mene, od moje mase. Bom (Dejvid) je taj matematički formalizam o kvantno spetljanim česticama sa komplementarnom neodređenošću brzine i mesta preformulisao na fotone i njihove spinove, pa je Bel (Džon) 1964. smislio nejednačinu sa tri slučajna događaja ishoda jeste-nije, čija se verovatnoća može meriti statistički. Ako postoje skrivene varijable, verovatnoća je klasična i nejednačina mora da bude manja od 1.

I eksperimentatori su se dugo mučili da smisle eksperiment kojim bi proverili ponašanje spetljanih fotona: polarizatore svetlosti dovoljno daleko jedan od drugog koji bi nezavisno menjali ugao polarizacije dovoljno brzo, dok su fotoni još u letu, kako raspored instrumenata ne bi uticao na ishod merenja kod ta tri moguća ugla polarizacije – da li foton jeste ili nije prošao kroz polarizator. I rezultati su se dugo vrteli negde možda ipak više od 1. Dok najzad Aspekt (Alen) nije 1999. objavio: rezultat je ubedlivo veći od 1, spetljani fotoni su nedeljivi fizički objekt sve dok se ne sudare sa već realizovanim svetom mase i konačno opredmete: ako se kod jednog slučajno konstatuje spin +1, kod drugog je nužno -1. Ili obratno. Ma bili i stotinama metara daleko!

Skrivene varijable ne postoje.
Kvantna neodređenost je ontološke prirode.
Kauzalnost je ontološki samo upola kauzalnost,
ostalo je zaista slučaj.
Avetinjsko delovanje na daljinu, kako to?

Nedovoljna relativnost teorije relativnosti.

Za objašnjenje EPR paradoksa nije dovoljna relativnost ma i opšte teorije s koordinatnim sistemima vezanim i za kako god malu masu, potrebno je uzeti u obzir i koordinatne sisteme vezane za kvant energije bez mase. A to su fotoni. Koordinatni sistem vezan za foton može se kretati ne samo proizvoljno krivolinijski i ubrzano, nego i beskonačnom i brzinom i ubrzanjem – ne vodeći računa ni o kakvoj masi.

Kad u kvantnoj elektrodinamici Fejnman računa efekte po principu najmanjeg dejstva, on ne uzima funkcionale sa varijacijama približnih putanja očekivanim ekstremima, nego ma koje moguće putanje fotona. Zbog talasne funkcije i verovatnoće dejstvo se računa preko eksponenta u kompleksnoj e-funkciji, dakle preko faze, a rezultat se dobija interferencijom. Fejnman to u svojoj knjizi demonstrira u nepomičnom koordinatnom sistemu. Ali svejedno, integrali se po svim mogućim putanjama fotona sa unapred pretpostavljenom frekvencijom sopstvenog vremena prijemne mase, tj. njenog koordinatnog sistema u stacionarnom stanju, naravno, inercijalnog.

Bezvremeni foton

Ukratko, foton u sopstvenom
koordinatnom sistemu nema
definisanu ni jedinicu dužine,
ni jedinicu vremena.

Inače se Lorencove transformacije ne bi ni mogle koristiti. Lorencove transformacije pak u primeni na foton, koji još nije prošao kroz matematički singularitet stvaranja masa, moraju se primeniti kvalitativno drukčije nego na koordinatnom sistemu sa masom, koja je u odnosu na foton novi, drugačiji kvalitet našeg aktuelnog sveta. Na nivou fotona, međutim, reč je ne o aktuelnosti nego tek o mogućnosti da ovaj naš svet postoji, o neodređenoj Svemogućnosti zapravo baš u smislu one Hegelove prave, neodređene beskonačnosti – beskonačne neodređenosti Bića koje je u jedinstvu s Nebićem Ničeg tek samo postajanje.

Ukratko, foton u svom sopstvenom koordinatnom sistemu nema definisanu ni jedinicu dužine, ni jedinicu vremena. Njegova sopstvena talasna dužina je beskonačna a vreme vazda nula kao da je podjednako verovatan ođednom svuda i večno tako. S kojom god se masom foton sudario i bio zarobljen u koordinatnom sistemu te mase, on se jedino tako može prilagoditi i jedinici dužine Δl=1, simbolički ∞.0, i jedinici vremena Δl=1, simbolički 0/0, koordinatnog sistema te mase – ma kojom se brzinom v

Tek time smo nadišli homocentrizam, time što smo koordinatni sistem vezali za kvant energije bez mase. Iz tog koordinatnog sistema EPR pradoks nije paradoks, ne jedno merenje a dva rezultata, nego jedno merenje jedan rezultat: razlika u brzinama 2v na rastojanju 2d. I ne avetinjsko delovanje na daljinu jer su spetljani fotoni po sebi, uopšte nemajući jedinicu dužine, jedan objekat, svejedno što su po mogućstvu, tek uslovno u potencijalu – dva objekta u eventualnom sudaru sa našim već realizovanim svetom mase.

Foton po sebi u sopstvenom koordinatnom sistemu, to je virtuelnost koja tek u odnosu na nešto drugo može da se aktuelizuje, pa ma samo i u odnosu na drugu takvu virtuelnost. I upravo stoga je ovde prilika da se pokuša odgovor na pitanje:

Kako to da Svet postoji?

Gore izložena ontološka polukauzalnost je taman komplementarna prilika za odgovor. Ne rigidna, na primer: sve što je posebno i određeno mora imati svoj uzrok, čime se zapada ili u začarani krug (šta je starije kokoška ili jaje) ili je nekakav čarobni razlog početak (pa kako god ga inače zvali). Formulacija se mora modifikovati iz perspektive upravo Univerzuma. Konkretne posebnosti i određenosti može i da nema, svaka pojedinačnost može da propadne kao da je nikad bilo nije, svakako je prolazna, ali Univerzum ne može, on je UVEK.

Dakle: Ni za šta posebno i određeno nema nikakvog razloga u Univerzumu – sem da posebno i određeno ipak mora da postoji. Svejedno koje pojedinačnosti, ali neke moraju. Slučajno – ali moraju. To je tek prava ontološka relativnost – pokretačka snaga svega u Univerzumu.

Foton po sebi je doduše posebnost ali, eto, još nije određenost, kao takav je tek virtuelnost, tek mogućnost da se realizuje kao ovakva ili onakva energija. Pa i za takvu posebnost, za tu minimalnu posebnost fotona po sebi, za koju bi se mogao vezati koordinatni sistem, nema nikakvog razloga u Univerzumu, sem tog relativnog – da mora. Dakle, što ne i kakva druga virtuelnost ma i u minimumu svoje posebnosti ne takva nego simetrično onakva. Što je ipak par, nova posebnost, zašto baš takva, ni za nju nema razloga. Iznova, dakle, samo posebnost, još jedno izlučivanje virtuelnosti, međutim veća i gušća mogućnost. Sve veća i veća, sve gušća i gušća. Još, još, još… BUM! – prelazak kvantiteta u kvalitet. U određenost. A posebnost i određenost, to je već pojedinačnost. BUM! – ko zna koliko pojedinačnosti, neprebrojivo mnogo. BUM! – ko zna koliko puta uvek iznova. Prava beskonačnost!

U članku „Plankov zakon i kvantna hipoteza svetlosti” Boze (Šatjendra) 1924. posmatrajući svetlost kao idealni gas fotona ovako počinje svoje izvođenje: „Neka je data zapremina V i u njoj energija zračenja E”. Sva logika tog izvođenja ostaje i za ovu svrhu. Jedino što se ne može reći da je zapremina data. Budući da tek treba da odgonetnemo kako to da svet, dakle svet mase postoji, a masa je ta koja određuje prostor vremenu metriku, još nema određene dužine. Dakle ni zapremine – iako, naravno, postoji mogućnost da je ima, virtuelnost. A to su fotoni. I postoji unutrašnja logika Prirode („Velikog praska”), pre svega inercija. A to je konstantno c2. I simetrija na osnovnom nivou proste Da-Ne- alternacije.

Kvantitet u kvalitet

Budući da u Univerzumu nikakvog razloga nema za podvajanja, postoji i opšta homogenost i izotropnost, što daje jednaku verovatnoću za koju god ontološku relativnost, a potom i Bolcmanovu (Ludvig) entropiju na integralnom nivou, s jedne strane, a s druge, sfernu simetriju pomnoženu brojem alternacija. Postoji i minimalni prag prelaska kvantiteta u kvalitet, proizvod virtuelne talasne dužine fotona i njegovog virtuelnog impulsa, u aktuelnom svetu Plankova konstanta.

Na taj način dobijen Plankov zakon zračenja umesto dužine na kub još nedefinisane metrike sadrži međusobno relativnu talasnu dužinu virtuelnih fotona čija maksimalna gustina snage raste sa smanjivanjem talasne dužine: zvonoliki grafik talasnih dužina od nule do beskonačnosti s maksimumom na sve kraćoj talasnoj dužini.1

Pa šta će se desiti kada ta maksimalna gustina snage svih mogućih fotona raste i raste sa zajedničkim smanjivanjem talasnih dužina, sve gušća i gušća virtuelnost, mogućnost sve bliža i bliža – čemu?

Brojčane vrednosti brzine svetlosti, Bolcmanove konstante i konstante Vinovog (Vilhelm) zakona pomeranja maksimuma takve su da će ceo grafik težiti svom nula singularitetu talasne dužine s beskonačnom gustinom uzajamne relativnosti, koju mi u aktuelnom makro svetu nazivamo temperaturom.

S približavanjem tom singularitetu ispod Komptonove (Artur Holi) talasne dužine, energija fotona u međusobnom sudaru biće dovoljna za stvaranje elektron pozitron para, počeće stvaranje masa. Pri prolasku kroz singularitet – BUUM! – biće energije za sve vrste masenih čestica-antičestica.

Umesto grafika s talasnom dužinom virtuelnih fotona na apscisi i gustinom snage zračenja na ordinati, odnosno sa frekvencijom virtuelnih fotona na apcisi i gustinom dejstva na ordinati (post factum umesnije je posmatrati taj oblik Plankovog zakona zračenja), sad imamo vrlo sličan dijagram: isto zvonoliki i isto s frekvencijom (brojnom učestalošću, verovatnoćom), ali simetrično inverzno na ordinati, i s kinetičkom energijom, odnosno brzinom, na apscisi ovoga puta realnih masenih čestica.

Od bezbroj mikro masenih čestica čije statističko ponašanje opisuje taj dijagram, bilo koju da uzmemo da miruje i za nju vežemo koordinatni sistem, sve ostale čestice će se od nje razilaziti sve većim brzinama do nekog maksimuma (koji zavisi od mase čestice) a onda će sve manji broj njih imati i veću brzinu, teorijski do beskonačnosti. A kad bi se uzeo u obzir i relativistički efekat, do cmax u odnosu na izabranu česticu.2

Stvoren svet mase

Godine 1860. Maksvel nije mogao da uzme u obzir relativistički efekat iako je još onda kao doprinos kinetičkoj teoriji gasova dao tu svoju čuvenu formulu raspodele brzine mikro čestica zavisno od temperature – polazeći od istih osobi¬na homogenosti i izotropnosti vasionskog vakuum prostora od kojih i Boze šezdeset i četiri godina kasnije.

Zašto čak i naučna javnost ili veruje
u „Veliki prasak” kao početak ili o
tome ćuti, to je pre sociopsihološko
pitanje nego egzaktno naučno.

Virtuelnost je prošla kroz singularitet, stvoren je svet mase.

Da li to znači svet makro mase koja se razilazi po Hablovom zakonu?

Da li je Đordano Bruno uzalud spaljen?

To zavisi od toga kako se teorija „Velikog praska” interpretira. Danas tu teoriju prihvata i Katolička crkva. Vremenski unazad do „Velikog praska”, to su fizički zakoni i prostor za nauku. Sam „Veliki prasak”, pak, početak je sveta i delo Božje. Ako se tako interpretira, onda se Đordano uzalud žrtvovao. Ali ako se interpretira na način kako ovaj članak sugeriše, naime, da svet i univerzum nemaju ni početka ni kraja, kao što je i on tvrdio u svojoj raspravi „O beskonačnom, o univerzumu i svetovima”, onda njegova žrtva nije uzaludna.

Đordano Bruno (Vikipedija)

A zašto čak i naučna javnost ili veruje u „Veliki prasak” kao početak ili o tome ćuti, to je pre sociopsihološko pitanje nego egzaktno naučno. Pa vekovima su ljudi i sva civilizacija, milenijumima su verovali da je Zemlja centar sveta! Danas nam to izgleda naivno, a ne primećujemo da je verovanje u mikrotalasni pozadinski šum kao kraj vasione i sveta isto tako naivno. Kao da se uz povećanje rezolucije radio-prijema interferencijom antena sa vanzemaljskih daljina, na primer, neće i tu uočiti posebne magline ili novi kvazi zvezdani objekti, koji, izdvoje li se, daju rezidum sa manjom temperaturom od 2,7. I tako dalje. Sve do zaista večnog crnila na cmax horizontu. Ali počev od koje mase?

Zvezde gube svoju masu ne samo eksplozijom kao supernove nego i zračenjem. Kako to utiče na globalnu prostor-vremenu metriku bez euklidskog nula etalona, nije poznato, možda tek toliko da postaje manje određena. Godine 2011, međutim, potvrđeno je brže udaljavanje dalekih galaksija nego po Hablovom zakonu. Umesno je pretpostaviti da se u vasioni i dan-danas negde stvaraju mase prouzrokujući to dodatno širenje prostor-vremene metrike.

Kulonov (Šarl) zakon je eksperimentalno dokazan a svakako je pretpostavljen po analogiji sa Njutnovim zakonom gravitacije. Kada je Gaus (Karl) matematički pokazao da ga je moguće zapisati integralom električnog polja po proizvoljno zatvorenoj površini oko naelektrisanja simetrično jednakim tom naelektrisanju, držao je to matematičkom dosetkom. Tek je Maksvel postulirao dielektrični pomeraj vakuuma kao fizičku realnost: ni u jedan prostor ne može se uneti nikakvo naelektrisanje a da iz njega ne izađe isto toliko u vidu integrala svih tih vakuum-pomeraja, čemu je danas dokaz sva bežična telekomunikacija.

Sad je vreme povratno postulirati: ni u kakvom prostoru se ne može zadesiti nikakva masa a da u vidu dijamasenog pomeraja samog vakuuma ista tolika masa iz njega ne izađe. Pri tome svaka novostvorena masa ima svoje cmax, pa je proširivanje prostor-vremene metrike zbog nezavisno stvorenih masa aditivno, to je uzrok tzv. inflatornog širenja vasione u prvim trenucima „Velikog praska” – znak da nije bilo samo jednog. To i objašnjava zašto se u našoj vasioni ne sreće antimaterija, zato što je tim dodatnim proširivanjem odgurnuta iza prvobitnog cmax horizonta i time delimično sprečena potonja anihilicija. Itd. Znak da ih svakako i danas povremeno ima.

A time i ko zna kakvih sve svetova iza svakog cmax horizonta zbog čega Đordanova žrtva i nije bila uzaludna.

O autoru

Stanko Stojiljković

4 komentara

  • Verovatnoća da se ma šta posebno i određeno desi, da se ova ili ona pojedinačnost desi ako postoji mogućnost da se desi, promenljiva je, veća ili manja ili upravo nula. Ali odnos mogućnosti da postoji Univerzum, s jedne strane, u naučnoj notaciji E (energija), i realizovanog materijalnog sveta s druge strane, u naučnoj notaciji m (masa) – konstantan je upravo po inerciji. Sva savremena nauka s kojom je i atomska bomba napravljena pokazuje da je taj odnos jednak brzini svetlosti na kvadrat, c2 – da je to inercija.
    Dale kažete -To C max konstantno nije razumeo ni sâm Ajnštajn?!
    Ja mislim da je jednačina matematički korektna.
    To matematika tvrdi, a eksperiment pokazuje i dokazuje.
    A evo zašto to i ja tvrdim, C na kvadrt, matematičko logički timačiti je nelogično jer je brzona svetlosti ograničana konstantom u vakimu razume se. Pa nju takvu kvadrirati je besmisleno. Jer bi se prekršio prinsip maksimalne brzine same svetlosti, i sama bi teorija pala u vodu.
    Drugo kod Planka C ima vrednost 1, isto tako to kvadridati je besmisleno, jer uvak dobijamo 1. Treće ako je C=1 onda se stvarno m=E što je ponovo apsurdno jer su ima same metričke dimansije različite E (džula ili kg•m²/s² a m (kilograma). Tako da je tu pojam ekvivalentnosti nije zadovoljen. Jer nisu ispunjeni matematičko- logički uslovi za primenu ekvivalentnosti.
    * Dve komponente materije, energija i masa su ekvivalentni ako je jedan nužan i dovoljano za nasatanak drugog i obratno. U našem slučaju E= mc2 princip ekvivalencije ne važi jer ne uspunjava drugi uslov nije dovoljan pokazuje se da nedostaje c2.
    C na kvadrat tako tumačeno geometrijski davalo bi neku prostornu fluksalnu površinu.
    Pišete -Cmax konstantno kao c2 inercija.
    Može jer se ovo odnosi na čestoci sa masom mirovanja, a c u onoj Ajnštanovoj formuli je brzina talasne fluktuacije elaktona u atomu. Tako da su te brzine u odnosu na brzinu svetlosti u vakkumu daleko manje, jer se po de Broliju ponaša kao zatvoren talas u elektronu i onda je matematički ispravno da je Eo=moC2 to je gustina energije datok elektrona.
    Maksimalna brzina fortona, to je čestica svetlosti, je ona konstanta i vakuumu, ali foton nema masu mirovanja ona je čestica prenosnica, već poseduje enerjiju, jer on je oslobođen od Higsovog bozona.
    I dans se više u toj poznatoj Ajnštajnovoj jednačino ne koristi C2 već staro dobro V2.
    Izviljavam se na sugestiji.

    • Da je reč samo o specijalnoj teoriji relativnosti, moglo bi se uzeti prosto c=const kao mera inercije jer je c=λν za sve inercijalne koordinatne sisteme: u svakom sopstvena jedinica dužine preko talasne dužine λ i sopstvena jedinica vremena preko frekvencije ν. S tim da se ovo može razumeti samo na mikronivou: ni fotoni emitovani iz istog izvora svetlosti istom frekvencijom nisu isti, nego će svaki biti takav da do svog prijemnika dođe integralnom brzinom c=const. Ali opšta teorija relativnosti uzima u obzir i mase: za svaku se masu, ma kako proizvoljno pokretnu, može vezati koordinatni sistem tako što će jedna matematički korektna i eksperimentalno dokazana jednačina E=mc2 prolaskom kroz matematički singularitet (prelazak kvantiteta u kvalitet, po Hegelu) preći u drugu matematički korektnu i eksperimentalno dokazanu jednačinu E=hν. Iz toga sledi da je prikladnije za meru inercije uzimati c2=const. Pri tome novostvorena masa m na svom atomskom nivou inplicitno sadrži i svoju sopstvenu jedinicui dužine. Ili ako je kome draže c2/h=const. Itd. Univerzalne konstante su mera inercije. Itd.

      • Poštovani,
        Da pojasnim.
        Što je C kvadrirano?
        Ali ovde postoji jedna pukotina. To su beskonačnosti, a najvažnija beskonačnost je elektronova masa. Svi pokušaji da se izračina ta masa završava u beskonačnosti. Čudno je to da ogromna uložena energoja u tako maloj zapremini neizostavno sugeriše da elektron ima ogromnu masu, to sledi iz one Ajnštajnove ekvivalencije E=mc2 . Ali eksperimenti ukazuju da on ima manju masu nego ijedna druga čestica. Ovde je očigledna matematička protivurečnost u odnosu na eksperiment.
        Kažete – Pri tome novostvorena masa m na svom atomskom nivou inplicitno sadrži i svoju sopstvenu jedinicu i dužine.
        Hajnzerbergov princip neodređenosti to negira. ono što ne možemo direktno meriti o tome ne možemo ni govoriti.

        • Da, donedavno je za jedinicu vremena korišćen delić sekunde, recipročna frekvencija emitovanog fotona sa tačno određenog energetskog nivoa cezijuma, ako me sećanje ne vara, a svejedno, može da posluži bilo koji atom. Ima to tačno u mojoj knjizi UNIVERZUM KAO RELATIVNA NULA, ima je po bibliotekama. Dakle, jedinica dužine je definisana iz onoga što napisah c=λν, uostalom talasna dužina ili njen celobrojni umnožak stojećeg talasa elektrona na tom energetskom nivou u atomu. A energetski nivoi su tačno određeni, zar ne, univerzalnim konstantama, h, c, itd. Njih se mnogo ne tiče što je ljudima zgodnije da uzmu metar ili celu sekundu, na primer.
          A to sa beskonačnom masom elektrona bila je matematička teškoća u kvantnoj elektrodinamici, koja je prevaziđena, doduše, ne baš matematički korektno, kako piše Fejnman. A zapravo, matematički korekno ne može ništa jednom za svagda, tj. jednim jedinim koordinatnim sistemom – jer on najzad mora da zapne u singularitet. To je osobina prirode, taj prelazak kvantiteta u kvalitet, matematički: nađimo nove koordinate! I toga ima u toj mojoj knjizi.
          Toplo Vam je preporučujem, g-dine Nikoliću, baš zato što nju ne može svako da čita, a ruku na srce, niti može svakoga da zanima…

Ostavite komentar