Dok uobičajeni gama-bljeskovi obično traju delić sekunde ili u ređim slučajevima nekoliko minuta, GRB 250702B je nedavno dostigao nešto što se graniči s nemogućim. Trajanje od približno 25.000 sekundi predstavlja ekstremno odstupanje od svega što se do sada smatralo uobičajenim.
Nedavno snimljen signal, nazvan GRB 250702B, nije bio samo običan bljesak u tami; bio je to „kosmički vrisak” koji je trajao neverovatnih sedam sati. Pomenuta anomalija ne samo da je uzdrmala naučnu zajednicu, već je direktno srušila naše dosadašnje pretpostavke kako najsnažnije eksplozije u moraju da se ponašaju. Istorija proučavanja gama-bljeskova ne počinje u mirnim opservatorijama, već u jeku geopolitičkih napetosti hladnog rata. Šezdestih godina američki vojni sateliti Vela krstarili su orbitom s jednim jedinim ciljem: da otkriju tajne nuklearne probe koje bi Sovjetskog Saveza. Umesto zemaljskih eksplozija, ovi senzori su slučajno zabeležili moćne nalete zračenja iz nezamislivih daljina svemira.
Događaj je predstavljao jednu od najvećih naučnih prekretnica 20. veka: trenutak kada su instrumenti osmišljeni za ratovanje i uništenje slučajno otvorili novi prozor u visokoenergetski univerzum i primorali astronome da gledaju dalje od vidljive svetlosti. To je početak ere u kojoj se shvatilo da najekstremniji događaji u kosmosu ostavljaju tragove koje ljudsko oko nikada ne bi moglo da vidi bez tehnologije rođene iz nuklearnog straha. Dok uobičajeni gama-bljeskovi (GRB) obično traju delić sekunde ili u ređim slučajevima nekoliko minuta, GRB 250702B je dostigao nešto što se graniči s nemogućim. Trajanje od približno 25.000 sekundi – gotovo punih sedam sati – predstavlja ekstremno odstupanje od svega što se do sada smatralo uobičajenim. U svetu astrofizike, gde se kolapsi zvezda mere u treptajima oka, sedmočasovno nepredino odašiljanje zračenja je anomalija koja zahteva potpuno novu definiciju kosmičkih katastrofa.
Naučnici veruju da uzrok ovog maratonskog bljeska nije obična smrt masivne zvezde, već nesvakidašnja pojava poznata kao spajanje helijuma (Helium Merger). Zamislite jeziv scenario zvezdanog kanibalizma: crna rupa zvezdane mase biva zarobljena unutar ogromne, ogoljene helijumske zvezde. Umesto trenutne implozije koja se najčešće viđa, ovde se prisustvuje usporenom snimku uništenja. Crna rupa polako proždire svojeg domaćina iznutra, sloj po sloj, izbacujući stabilan i dugotrajan mlaz energije. To je spor događaj u kojem uljez proždire zvezdu koja pokušava da se održi. Neobično zbivanje, dakle, uključuje crnu rupu zvezdane mase koja proždire ogoljenu helijumsku zvezdu iznutra, isijavajući signal čije trajanje prkosi dosadašnjim zapažanjima i teorijskim pretpostavkama.
Iako zvuči logično da je signal koji traje sedam sati lakše uočiti nego onaj koji nestane za sekund, stvarnost je kontraintuitivna. Ovakvi ekstremno dugi bljeskovi su tihi rekorderi koji se vešto kriju od čovekovih instrumenata:
Slabiji intenzitet: Budući da se ogromna energija rasteže na sedam sati, signali su često bleđi i teže ih je razlikovati od pozadinskog šuma svemira.
Brzi teleskopi: Većina današnjih je precizno podešena na brzinu – traže nagle, intenzivne promene energije. Spori, dugotrajni bljeskovi ne aktiviraju automatske alarme jer se previše polako pojačavaju.
Široki nadzor: Naučnici koriste teleskope koji nadgledaju ogromna prostranstva neba, ali bez jasnog okidača, ovakvi spori procesi jednostavno utonu u tamu pre nego što se prepoznaju kao nešto važno.
Opisani signal je opomenuo naučnike da je univerzum kudikamo složeniji i strpljiviji u svojem nasilju nego što se zamišljalo. Dok se usavršava tehnologija za hvatanje ovakvih bledih poruka iz davne prošlosti, ostaje provokativno pitanje: koliko sličnih signala koji traju satima ili danima upravo u ovoj sekundi neprimećeno putuje kroz mrak ka nama, menjajući istoriju svemira dok astronomi gledaju na drugu stranu?
(Ilustracija ChatGPT)
(Astronomski magazin)
