MENTALNA LOZINKA

BETE, VITE I OCILA

5.664 pregleda

Šta je starije, koka ili jaje? Slovo ili ocilo? Paleologija ili Paleolozi? Šta su vam rekli vaši roditelji, ili bliski prijatelji? Primećujem da se neprestano vrtimo u krug, jer nije uvek sve onako kako nam izgleda na prvi pogled. Postoji li samo jedna istina ili, kao u „Rašomonu”, svi imaju neku svoju najistinitiju istinu?


Miodrag Ivanišević

Nekada davno, tamo negde krajem 13. veka, u malom italijanskom markizatu Monferato živela je prelepa princeza po imenu Jolanda. Vremena su bila teška i mirisalo je na rat. Opet? Bože, da li sam ovo već jednom pisao? Valjalo je pronaći moćnog saveznika… Njen brat, plemeniti Đovani, nama poznat i kao Jovan Pravedni, ili Pravični, shvatio je da su u nevreme ostali bez jakih saveznika, a Anžujci su se zahvaljujući skoro pa neskrivenim mućkama sa tadašnjim novoizabranim papom Martinom Četvrtim osamostalili i mnogo osilili. To je isti onaj papa što ga je Dante Aligijeri u svojoj „Božanstvenoj komediji” smestio u čistilište ne bi li mu se grešna duša vremenom malo pročistila, ili šta li je već neustrašivi pesnik želeo da nam kaže – ne sećam se više. Bila je javna tajna da je kralj Šarl Prvi Anžujski (1226-1285) frizirao rezultate izbora, a novi naslednik Svetog Petra mu se uskoro velikodušno zahvalio tako da je francuski kralj postao i kralj Sicilije, kralj Napulja, kralj Albanije, kralj Jerusalima, grof Provanse…

 

Ovako nekako je izgledao monferatski grb – jednostavan i čist, kao što je bila i Jolanda sama. Zadržao je klasičan oblik srebrenog štita, sa jarkocrvenom trakom gore, a po heraldičkoj tradiciji srebrena boja uvek se mogla prikazati i kao bela. U želji da sačuva markizat, Đovani je posle dužeg razmišljanja odigrao jako mudar potez, ugovorivši preko svojih sposobnih diplomata sestrino venčanje s vizantijskim vasilevsom Andronikom Drugim Paleologom (1259-1326). Bila je to velika svadba, s brojnim zvanicama iz cele, tada još uvek razjedinjene Evrope. Mnogo, mnogo krasnih zastava… Mnogo, mnogo zastava u boji. Ako niste znali – „kras” je samo jedna od naših starih reči za boju, pored tinte i masti, koja je ostala zabeležena u izreci „Premazan svim mastima”. Ona nema nikakve veze s masnoćama već govori o sposobnosti pojedinca da se poput kameleona prilagodi novonastaloj situaciji i snađe u svakoj sredini. Žene sa sela i danas nose sirovu vunu u najbliži grad na „mašćenje”, odnosno bojenje. Baš kao nekim čudom, kada se pomene kras uglavnom se misli na crvenu boju. Pa i kuvana jaja se za Vaskrs uglavnom boje u crveno! Ukrašavaju se! „Krasnaja zvezda” je valjda svima jasna sintagma?

Jolanda je tada, po svoj prilici, prvi put videla zastavu Paleologa, vladajuće dinastije na čijem je čelu bio njen „veličanstveni” suprug. Četiri zlatna slova B (grčko slovo beta ili vita) ravnomerno raspoređena oko krsta, navodno su predstavljala akronim tada aktuelne devize: Basileus Basileon Basileuon Basileusin” (Βασιλεὺς Βασιλέων Βασιλεύων Βασιλευόντων), ili drugim rečima, „Car Careva Caruje (nad) Carevima”. Paleolozi su objašnjavali da ovim tetravasilionom (grč. tetra – četiri, vasilevs – car) iskazuju svoju veliku ljubav prema Hristu, i da je on taj Car Careva, ali ko ih je malo bolje poznavao znao je šta su tačno pod tim mislili. Kovanica „tetravasilion” nam govori da se na zastavi slovo B, prvo slovo reči Basileus, nalazi četiri puta. Odnosno, da se reč „basileus” (u raznim oblicima) pominje četiri puta uzastopce. Vasilevsu po vrednosti odgovara titula imperatora, odnosno vladara koji bez ikakvih ograničenja vlada nad svim manjim vladarima u (samo) njegovoj golemoj imperiji.

Možda nije zgoreg napomenuti da termin „paleolog” danas upotrebljavamo za naučnika koji se bavi paleologijom (grč. παλαιος – staro, drevno), naukom o starom učenju i starinama.

Postoje podaci da je ovako nekako izgledao borbeni flamulon, zastava vizantijske ratne mornarice, koja se vijorila samo na zapovedničkom brodu. Četiri tamnoplava slova B, oko istog takvog krsta, a sve na devičanski beloj tkanini terala su strah u kosti onome ko bi ih ugledao iz neposredne blizine. Možda je zastavica nekada zaista tako i izgledala, ali danas se najčešće pominje i pokazuje crveno-žuta varijanta, koju upravo gledate. Latinska reč flamula (flammula, ae, f– mali plamen, plamičak), ovde se odnosila na neprimetne, „neme” signale sa dogovorenog mesta, koji su se davali ogledalom, vatrom ili dimom. Kod starih Rimljana bio je to naziv (signalne) zastave, koja bi, podignuta visoko na jarbol, obaveštavala vojnike o prisustvu generala ili samog cara.

Po jednoj teoriji oko krsta su raspoređena prva slova imena tada velike Vizantije (Byzantum) koja je želela da proširi hrišćanstvo na sve četiri strane sveta, ali, ipak govorimo o srednjem veku, kada je većina stanovništva bila nepismena, a grbove i zastave plemića krasile su u većini slučajeva samo crteži, odnosno alegorijske predstave koje su hvalile snagu, veličinu ili lukavost porodice vlasnika, pa su tako tadašnji grbovi, i zastave, bili prepuni, lavova, medveda, vukova, veprova, ždrebaca i lisica. Da ne pominjem brojne orlove, sokolove, jastrebove i još neke ptice i ptičice. Slova B na golemom divelionu, carskoj zastavi Paleologa, najviše su im ličila na ocila, ili ognjila, što nam je lako razumljivo.

Prekrštena Jolanda je dobila novo, pravoslavno ime Irina, ali ona nije imala nikakve veze sa „prokletom Jerinom” iz ciklusa hajdučkih epskih pesama, i ne smemo ih mešati. Supruga despota Đurađa Brankovića, koji je za vreme gradnje Smedereva, nove srpske prestonice, nametnuo golem neizdrživ kuluk, bila je po narodnom predanju odgovorna za sve teškoće. Ona je bila tuđinka, a Đurađ je bio naš… I ko je mogao, po logici stvari, biti glavni krivac? Mislim da je to bilo jasno i smederevskim vrapcima…

Irina je imala sa Andronikom, po svim tadašnjim merilima, i skladan i plodan brak. Njihov sin Teodor nasledio je već pominjanog dobrog ujaka Đovanija, i po ustaljenoj heraldičkoj tradiciju podelio grb monferatskog markizata na četiri dela. Na udarno mesto, gore levo, stavio je očev grb sa zlatnim krstom i četiri bete. Taj kombinovani grb je i danas zvanični grb italijanskog grada Kazale Monferato (Cassale Monferrato), a ova priča je i započela kada sam ga, krstareći internetom, sasvim slučajno ugledao i prepoznavši u njemu dva „naša” grba, lako „pročitao” bete kao ocila. Sve ostalo se otvaralo samo po sebi.

Vremenom je moćna Vizantija propadala, a pojavio se „novi momak u kraju”. Srpski kralj Milutin (1253-1321), na vrhuncu moći, na čelu tada velike Srbije, došao je do kapije onemoćalog vasilevsa i stara priča se ponovila. Da bi sačuvao poljuljano carstvo, Andronik je Milutinu (pro)dao petogodišnju kćerku Simonidu (1294-1345), i tako učvrstio mirovni sporazum, na zgražavanje cele Evrope, jer su se devojke u to vreme udavale u dvanaestoj!

Nestrpljivi kralj je, ne mogavši više čekati, a verovatno na nagovor komisije za očuvanje i negu tradicija, ili neke stare dobro upućene tetke, nasrnuo na malu kraljicu u njenoj osmoj godini i verovatno je to razlog što bračna veza nikad nije prerasla u krvnu. Bar tako tvrdi dobro obavešteni Mavro Orbin (Orbini) u knjizi „Kraljevstvo Slovena” (Il regno degli Slavi). I vizantijski istoričar Nićifor Grigora (1295-1359), pouzdani čovek Andronika III, beleži da je Milutin „konzumirao brak” sa Simonidom kada je ona imala samo osam godina.

Sveti kralj Milutin je naslikan na brojnim freskama u zadužbinama koje je podigao ili obnovio, a u manastiru Gračanica prikazani su i on i njegova mlađana nevesta. Ovako izgleda deo freske, kada je posmatramo izdaleka. Možete li pročitati ćirilički tekst ispisan oko oreola? „Simonida, kraljica Paleologa…” Da li je naš veliki pesnik ikad ulazio u ovaj manastir? Jeste? Pa, možda je stajao malo podalje pa nije dobro video? Ili mu je neko blizak ispričao priču u koju je bez reči poverovao, da bi potom stvorio jedno od najlepših dela srpske poezije? A da li je taj neko bio na licu mesta ili je i on čuo priču od nekoga.

Reč je o istoj onoj Simonidi o kojoj je pevao Milan Rakić, pa ako nekada odete u manastir Gračanicu priđite malo bliže našoj prelepoj kraljici i pažljivo je pogledajte. Na sledećoj fotografiji, u krupnom planu, dobro se vide Simonidine setne oči, koje se još uvek plave, jer bolesni um ipak nije imao snage da ih iskopa – samo joj je loše „osenčio” kapke.

Dobivši 1402. godine titulu despota, od vizantijskog cara Manojla Drugog Paleologa, zahvalni Stefan Lazarević je prihvatio dvoglavog orla, kao i grb s krstom, sa već svima lako prepoznatljiva četiri ocila. Ne zna se da li je morao, ali izvršio je određene korekcije pa je zlatni krst postao srebren, odnosno beo, a vremenom su i ocila postala takva. Na beloj podlozi žuta boja u nacrtanom grbu predstavlja zlato, a bela srebro. Podloga je u oba slučaja bila „kraljevsko” crvena. Po heraldičkoj tradiciji zlato i srebro su metalne boje i ne idu jedna preko druge!

Postoji više osnovanih i neosnovanih teorija, proverenih i neproverenih, o nastanku srpskog grba, ali ja ću zauvek njegov nastanak vezivati za zlosrećnu Simonidu i njene haljinice, donesene iz dalekog Konstantinopolja, po kojima su finim zlatnim nitima bili izvezeni grbovi porodične loze njenog oca. Sa ocilima ili sa betama, to više nije toliko ni važno. Naišao sam i na teoriju, kojoj nisam posvetio dovoljno vremena pa je ne mogu komentarisati, zasnovanu na spoznaji da je antička (srpska?!) boginja Sorbona (Serbona?!), imala na svojim haljinama ni manje ni više nego krstove sa četiri slova S(?) – odnosno tradicionalne srpske grbove. Teorija je bilo i biće, baš kao i seoba, a jedna od najneverovatnijih govori da su Srbi nekada živeli na obalama četiri velike reke koje imaju jedno ušće – Crno more! Imena svih tih reka počinju slovom D: Dunav, Dnjepar, Dnjestar i Don. Krst u grbu navodno predstavlja četiri reke koje se susreću u jednoj tački, a ono što razaznajemo kao četiri ocila u stvari su četiri slova D – prva slova imena tih reka. Pa još kada su lepo ispisana ćirilicom! Mošda tu zaista nečega i ima, ko će ga sada znati?

Samo gledam, a pogledajte malo i vi ovaj grb. Siguran sam da ste ga već do sada viđali, ali šta u ovom grbu uočavate na prvi pogled, pored belog krsta, posle novokomponovane priče o četiri velike reke, a da to nije uobičajeni prikaz ocila? Bilo bi baš preterano da sam oko krsta stavio četiri ćirilička slova D, ali i ovako nam je jasna zamisao promućurnog mislioca. Da li se u toliko puta viđenom grbu zaista nalaze četiri početna slova „naših” velikih reka, koje se ulivaju u Crno more, ili je u pitanju samo teorija koja nas može samo nasmejati i pokazati nam da je ljudska mašta neiscrpna? Ako malo iskrenete glavu možda i ugledate to o čemu nagađa autor. A možda vi u grbu vidite četiri automobile koji se kreću prema nama, ili četiri troroge krune? Kolika je verovatnoća da su još uvek neshvaćeni teoretičari u pravu i da će jednog dana pronaći neoborive dokaze za svoju pretpostavku? Pa zar nije i veliki Volfang fon Gete jednom prilikom rekao da svaka smela ideja u početku izgleda kao ludost?

Ovako izgleda jedno obično ocilo, koje dobar kovač može napraviti za relativno kratko vreme, bez ikakvog suvišnog ulepšavanja. Ocilo, kresivo, ognjilo ili čakmak, neki su od najčešćih naziva za prastaro sredstvo korišćeno pri paljenje vatre, a Turci i danas reč „čakmak” koriste za upaljač – bez obzira da li je reč o plinskom ili benzinskom. Bilo bi krajnje vreme da neko za mlađe naraštaje napravi prilog o načinu njegove upotrebe, i sve to ilustruje odgovarajućim fotografijama.

Vremenom sam sakupio poveliku zbirku srpskih grbova, i odgovarajuću stručnu literaturu, gde se lako mogu videti sve veće promene koje su se dešavale kroz istoriju. Malo je reći da su se oblici ocila iz raznoraznih razloga menjali do neprepoznatljivosti. Dole je grb Srbije (SVRBIAE) nacrtan u „Fojničkom grbovniku”, daleke 1340. godine – tako bar piše na „posvetnoj stranici”, na početku dotičnog manuskripta. Tu se navodi i da je „Rodoslovie bosanskoga aliti iliričkoga i sarpskoga vladania postavljeno po Stanislavu Rupčiću popu, na slavu Stipana Nemanjića, cara Sarbljena i Bošnjaka”, odnosno cara Dušana Silnog (Stefan Uroš Četvrti Dušan Nemanjić). Postoje brojne sumnje u pomenutu godinu, jer kada je ugljenik-14 „upitan za mišljenje” on je kao moguće vreme nastanka debelog papira dao raspon od 1635. do 1662, a tankog od 1695. do 1917. godine. Pazite, govorimo samo o vremenu kada je mogao nastati papir, ali ne i kada je on ilustrovan, jer to još uvek niko ne zna. Pokazalo se na brojnim primerima da s tim radioaktivnim ugljenikom čovek nikada ne može biti načisto pa je bolje da se stručnjaci malo strpe pre no što donesu definitivan zaključak.

Bilo kako bilo, pop Stanko je četiri ocila, iz samo njemu poznatih razloga, nacrtao kao četiri zlatne glave sekire, okrenute njihovim oštricama prema belom (boja papira) krstu. Neki nazovibolji poznavaoci tu vide glave helebardi, ali mislim da nisu u pravu jer nedostaju oni oštri klinasti delovi za probijanje oklopa i pancira, uobičajeni deo neophodan da bi to srednjovekovno oružje funkcionisalo na pravi način. Pala mi je na pamet neverovatna ideja, pa ću je podeliti s vama: „Kolika je verovatnoća da je i autor grbovnika saznao za onu neverovatnu priču o četiri velike reke crnomorskog sliva, čija imena počinju istim slovom, pa podobro uzdrman dobijenom informacijom nacrtao grb Srbije sa četiri latinička slova D, raspoređena oko belog krsta, na crvenoj podlozi?” Da li sam preterao s nagađanjima? Možda vi i pored najbolje volje ne možete da u grbu vidite četiri velika latinička slova. Ili ne želite? Hm, pa zar nije i veliki Gete jednom prilikom rekao: „Svaka smela ideja u početku izgleda kao ludost!” Mislim, ako mogu da prođu te helebarde…

Kako su se menjali oblici ocila, tako su se menjala i shvatanja šta se to u stvari nalazi oko belog krsta. Dolaskom pismenosti u široke narodne mase „bolji učenici” su odmah shvatili da ocila nisu ocila, već su to ispisana velika slova(!?). Školovani kadar je „isto logički” zaključio da se radi o četiri ćirilička slova C, prvom slovu reči Srbija. Zvuči li vam poznato? Da, da, ovako su brojni stručnjaci objašnjavali da ni one četiri bete nisu nikakav akronim, već multiplicirano prvo slovo reči Byzantum. Da bi se ime države što lakše upamtilo!

Potom su naši besposličari počeli smišljati šta zapravo znače ta četiri slova, pa su se malo zaigrali. Sigurno je u pitanju neka skraćenica! Ne može biti ništa drugo, zar ne? I tada je neko, na sveopštu radost prisutnih, došao do spoznaje da su četiri velika slova S, u stvari, akronim „stare parole”: „Samo Sloga Srbina Spasava!” Mnogi i dan-danas u to čvrsto veruju, i spremni su da to dokazuju. Ma, postoji mnogo neverovatnih teorija, a neke se tek naziru i biće ih sigurno sve više i više. I luđih i neverovatnijih…

Kada je Semjuel Morze izumeo sistem za prenošenje poruka putem električnog telegrafa (1872), osmislio je i azbuku, koja se sastoji od tačaka (TI) i crtica (TAA). Poziv „U pomoć!” sastoji se od tri tačke, tri crte i još tri tačke, a poruka može da se kuca velikom brzinom i lako je prepoznatljiva. Znači, tri kratka dodira tastera, pa tri duga i tri kratka, i tako neprekidno dok neko ne odgovori i krene u pomoć stradalnicima. Upravo zbog te jednostavnosti na Radio-konferenciji u Berlinu 1906. godine „SOS” je odabran kao svima prihvatljiv međunarodni poziv za pomoć. Može da se šalje i pomoću baterijske lampe, kratkim i dugim svetlosnim signalima, a u krajnjem slučaju i kuckanjem.

Samo za one koji to ne znaju, moram napomenuti da je akronim skraćenica nastala izdvajanjem prvih slova, pa i slogova nekog višečlanog naziva, a potiče od grčkih reči akros (ἄκρος – krajnji), i onoma (οὔνομα – ime). Mnogi poznati nazivi preduzeća, udruženja, društveno političkih organizacija, pa čak i sportskih priredbi, nisu ništa drugo do akronimi: FAPFabrika automobila Priboj, FIAT Fabrica italiana automobili Torino, FMPFabrika metalnih proizvoda, MGMMetro Goldwyn Mayer, NISNaftna industrija Srbije itd. Za razliku od akronima, bekronim (engl. back – pozadi, unazad) je reč koja nastaje na suprotan način, a jedan od najpoznatijih bekronima je svima poznati poziv „SOS!” Neki bolji poznavaoci, a njih bar uvek ima, uporno tvrde da je taj akronim nastao od poziva „Spasite naš brod!” (eng. Save our Ship!), ili „Spasite naše duše!” (eng. Save our Souls!).

Trebalo bi svima biti jasno da je poruka „SOS” starija od svih njenih „prevoda”, i nije nikakva skraćenica! Prvo je nastala troslovna poruka, da bi se potom pojavila i njena brojna tumačenje. Koliko god vam to zvučalo čudno, ali da bi se što lakše upamtile neke skraćenice, od davnina su smišljane odgovarajuće reči ili čitave „pomoćne” rečenice – odnosno bekronimi. Da, da, to mu dođe kao neka mnemotehnika na delu, odnosno primenjeni povratni inženjering.

Kada je cenjenoj aviokompaniji „Aeroput” prvog aprila 1947. godine promenjeno ime u „Jugoslovenski aerotransport” (skraćeno JAT) niko nije mogao ni pretpostaviti da će zbog čestih kašnjenja, i permanentnog nepridržavanja termina najavljenih poletanja i sletanja, ona vremenom postati predmet podsmeha u celom svetu. Zaludno pomoćno osoblje, možda čak i kontrolori letenja u trenucima odmora, ali po svoj prilici neki jako duhoviti, i zašto to ne reći, nadasve objektivni momci, praveći bekronime od većine uobičajenih skraćenih naziva svetskih aviokompanija, došli su i do reči JAT i protumačili je kao Joke About Time. Da li su tvorci „Šale s vremenom” imali podatak da se Svetski dan šale sasvim slučajno poklapa sa danom kada je „rođen” JAT? Ima ih koji nikada ne veruju u slučajnost.

U jednom našem popularnom televizijskom kvizu nijedan kandidat nije znao odgovor na pitanje: „Šta je ocilo?”, iako se ono, po već ustaljenom mišljenju, nalazi u grbu naše, ali i njihove države. I to ne samo jedno, već čak četiri! Možda su znali šta je ognjilo? Možda… Hans Kristijan Andersen je pre nepunih dvesta godina napisao bajku kod nas prevođenu kao „Ognjilo”. To je svima poznata priča u kojoj stara veštica zahteva od mlađanog vojnika da joj iz velikog, suvog šupljeg stabla donese samo jedno staro ognjilo, a zauzvrat mu nudi sve blago koje tamo nađe. Ne tako davno na televiziji sam odgledao američki igrani film „Moj život kao bajka” (My Life as a Fairy Tale), o životu slavnog pisca. U jednoj sekvenci veštica zahteva od siromašnog vojnika da joj iz šupljeg drveta donese ni manje ni više do kutiju šibica(!?). Nisam verovao svojim očima. Ne, nije bila u pitanju greška autora filma, to sam proverio, već je naš vrli prevodilac verovatno pretpostavio da mi ne znamo šta je ognjilo, pa je onako mrtav hladan prekrojio opštepoznatu bajku da bi nam znatno olakšao praćenje radnje. A znamo li šta je?

Ognjilo ili ocilo, ali i kresivo ili čakmak, predmet je od kovanog gvožđa oblikovan tako da prati formu našeg praznog, savijenog dlana, a koristi se od davnina za dobijanje vatre. Udarajući ocilom po kremenu proizvodimo iskre koje bi trebalo prihvatiti sasušenim trudom, ili još bolje rečeno, dok po kremenu ubrzano krešemo kresivom iskaču kresnice i povremeno padaju na prstohvat suvog truda, koji pridržavamo uz sam taj kamen. Kada trud počne da tinja jakim duvanjem dobija se prvi plamičak. Ognjilom se dobija oganj, vatra ili plamen – otuda ognjište, Ognjena Marija… Ivo Andrić je napisao: „Kresao (je) čakmak o kremen i sa nežnošću držao zapaljen trud među prstima.”

Na slici su prikazani kremen kamen, moje samo živim čudom sačuvano prastaro ocilo, napravljeno od neke oštećene ravne turpije za finu obradu drveta, odnosno metala, i parče k’o barut suvog truda. To je vrsta gljive tanjirastog oblika, koja parazitski živi na stablu listopadnog drveća, a često se može naći i na već trulim panjevima. Prokuvana, pa dobro osušena, i potom istučena drvenim batom, upotrebljava se za paljenje vatre ocilom i kremenom. U stanju je da prihvati i najmanju iskru, koja na nju padne. Snažnim puvanjem u to mesto ubrzo se pojavljuje plamen dovoljan da zapali papirić, ili parče kudelje, a posle toga je sve lako. Možda ne bi bilo loše da u neko dogledno pripremim set fotografija gde bih prikazao, po fazama, kako se koristi pribor za proizvodnju vatre – neka deca znaju čime su se naši preci nekada „igrali”?

Šta je starije, koka ili jaje? Slovo ili ocilo? Paleologija ili Paleolozi? Šta su vam rekli vaši roditelji, ili bliski prijatelji? Na šta to sve njima liči? Možda vi ne mislite tako? Da ipak uzmemo pomoć „pola-pola”? Primećujem da se neprestano vrtimo u krug, jer nije uvek sve onako kako nam izgleda na prvi pogled. Postoji li samo jedna istina ili, kao u „Rašomonu”, svi imaju neku svoju najistinitiju istinu? Bilo bi dobro da se ipak malo više potrudimo i pokušamo doći do te jedne jedine davno obećane. Da li je Milan Rakić ikad saznao pravu istinu – da našoj prelepoj Simonidi ipak nisu „večeri jedne” iskopali oči?

Crteže ocila u rebusu možemo protumačiti na više načina, ali setite se, tačno je samo jedno rešenje i ono isključivo zavisi od zamisli autora rebusa. Možda je autor u nacrtanom ocilu video neko slovo – to zna samo on, a trebalo bi da ga ugledamo i mi, ako želimo da rešimo tu zagonetku. Na početku rešavanja najvažnije je prepoznati nacrtane predmete, a potom od sinonima koje znamo, uzeti samo one koji nas vode do krajnjeg rešenja.

Kada rešavate rebuse verujte samo svojim očima, kad ih već imate, ili se manite ćorava posla!

(Delimično izmenjeni tekst je preuzet iz knjige „Rebusi i kako ih se rešiti”, Miodraga Ivaniševića, koju možete naći u svakoj bolje snabdevenoj knjižari ili naručiti pouzećem na telefon: 066/240 499 ili e-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com)

O autoru

administrator

6 komentara

  • Hajde sad da malo uozbiljimo temu jer se ipak radi o nečemu ozbiljnom, a ne o nekakvoj „jbt“-„wtf“ sprdnji nekadašnjih vladara i naših predaka.
    Prvo, da se radi o slovima, ne bi se nikad nazvala ocila ili ognjila.
    A šta je ognjilo? Ognjilo je drevna metalna (kažem drevna, jer imajte na umu da se metal na ovim prostorima, topi i obrađuje još u doba Vinčanske kulture) naprava za paljenje vatre, idealnog oblika koji omogućava, s jedne strane da lepo legne u ruku, s druge, da što većom (ravnom ili što ravnijom) površinom ostvari kontakt sa kremenom o koji se kreše, čime nastaje varnica (koja dalje, pali koji god suv i zapaljiv materijal kojim „hvatamo“ varnicu). Takođe, i ono ispupčenje na sredini je imalo ulogu – verovatno kao zadebljanje koje treba da ojača tu sredinu „udarnog“ dela koja najčešće prva udara u kremen, kako ognjilo ne bi puklo. Dakle, upaljač onog vemena. Ono što sledi, je da će takva naprava vremenom nužno, u simbolizmu, postati simbol za vatru, oganj, ognjište, pa i samo Sunce, kao večnu vatru sa neba koja nam omogućava postojanje, ali i od neolita i samu poljoprivredu, koja nas hrani, te opet, omogućava naše postojanje. Stoga, ovaj simbol koji imamo i danas na našem grbu (krst sa četiri ognjila) može imati bar jedno od dva značenja, a možda i oba u isto vreme (a možda i još neko treće, za sad nedokučivo značenje).

    Mogućnost br. 1: Pošto ognjilo, simboliše vatru, kao takvo, ognjilo je moglo postati simbol i za samo Sunce. Ako je tako, šta bi onda predstavljao naš grb? Jedan jednakokraki krst (dakle ne naš srpsko-hrišćansko-pravoslavni kom je donji krak uvek duži, jer na takvom krstu je Hristos razapet) sa po jednim ognjilom između svakog para krakova (današnji zvanični grb, doduše, jeste sa krstom kom je donji krak duži, ali to je ili posledica korigovanja istog kako bi se približio hrišćanskom krstu, jer smo sad hrišćani ili/i toga da je prikazan na takvom obliku štita da drugačije i nije mogao da ispadne). Dakle ono što vidimo nije krst već dve unakrsne linije koje dele prostor na četiri kvadranta, sa po jednim ognjilom (simbolom Sunca) u svakom kvadrantu. A šta je to što povezuje Sunce i broj četiri? Pa četiri stanja ili faze Zemlje u odnosu na Sunce, kroz jednu godinu. Četiri godišnja doba. Postojanje četiri godišnja doba u klimatskom području u kom se nalazimo i predvidivost njihovih smenjivanja su krucijalne za opstanak poljoprivrede kakvu poznajemo, a koja je za naš narod glavni način snabdevanja hranom (dakle i način života) kroz celu našu istoriju. Čak i zvaničnu, odnosno službenu. Pa ako je to naš način života, ako je to ono što nas određuje, ako je to ono što smo slavili i čemu smo se klanjali, do prelaska u hrišćanstvo, a bilo nam toliko važno da smo i samo hrišćanstvo prihvatili samo u ovom obliku koji i danas imamo, a to je hrišćanstvo isprepleteno gotovo isključivo predhrišćanskim običajima, koji imaju smisla samo, za onakav zemljoradnički način života koji se i do danas održao (poljoprivreda je i danas naš glavni oslonac), onda nije ništa čudno da upravo to bude simbol upotrebljen za grb našeg naroda, odnosno naše države, koji i sam po sebi i izgleda kao stilizovana predstava samog Sunca. Osim navedenog, izgled grba se poklapa i sa još nečim. Sa zemaljskim i sunčevim ciklusima prikazanim zajedno. Ovo se može prikazati i sa dva ukrštena krsta gde bi jedan bio rotiran za 45 stepeni u odnosu na drugi, čime bi, tako jedan krst delio prostore između krakova drugog, na pola. Zašto krst? Pa zato što se, ako zamislimo godinu kao krug, a tačkom označimo svaki sunčev ili zemaljski ciklus, uviđamo da su ti ciklusi na krugu jedan naspram drugog, te njihovim povezivanjem ravnim linijama dobijamo krst. Kada kažem sunčevi ciklusi, mislim na letnju dugodnevnicu (21. jun), zimsku kratkodnevnicu (21. decembar) i dve ravnodnevnice (prolećnu (21. mart) i jesenju (21. septembar)). Zemaljski ciklusi su prirodno stanje stvari na Zemlji koje kasni za Solarnim u smislu stvarnih promena u klimi i vegetaciji, pa su u tom smislu ključni početak maja, početak avgusta, početak novembra i početak februara (koji se manje ili više, poklapaju sa Đurđevdanom, Ilindanom, Mitrovdanom i Savindanom), a koji su zapravo sredina perioda između pomenutih sunčevih ciklusa. U ovom smislu, na samom grbu, krst bi predstavljao zemaljske cikluse, a ognjila kao simboli Sunca, sunčeve cikluse. Takođe, sve što sam naveo, se lepo slaže i sa orijentacijom ognjila kakva jeste na grbu (stranom koja proizvodi varnicu, relativno ili u raznim slučajevima (verzijama grba) direktno ka centru „krsta“ što bi bio položaj Zemlje), jer samo takvom orijentacijom se može predstaviti ona strana Sunca koja „baca“ svoje zrake ka nama na Zemlji. Obrnuto okrenuta ognjgila bi prikazivala suprotnu stranu Sunca koja je okrenuta od nas na Zemlji, što jednostavno ne bi imalo nikakvog značaja. Treba spomenuti da su pronađeni i možda stariji (ili pak uprošćeniji) simboli gde nisu ognjila oko „krsta“ već tačke ili krugovi (a i tačka i krug su načini da se predstavi Sunce u simbolici raznih drevnih naroda), pa nam to čak može i dati potvrdu da ovaj simbol koji je na našem grbu, zaista predstavlja ono o čemu sam ovde pisao.

    Mogućnost br. 2: Rekli smo da ognjilo simboliše vatru/oganj. Samim tim ognjilo može simbolisati, još jednu, i te kako važnu stavku u nas Srba. Jednu čak i jedinstvenu stavku u načinu života Srba, pa samim tim i jednu od glavnih (ako ne i glavnu) odrednicu našeg identiteta. To je Krsna Slava. Kako sad to i kakve to veze ima sa ognjilom ili našim grbom uopšte? Evo, kako. Kao što ste, možda, čuli ili čitali o tome, Krsna Slava nam nije došla uz primanje hrišćanstva iako se od tad do danas vezuje za isto. Krsna Slava ili jednostavno Slava je narodni običaj u Srba, koji je postojao mnogo pre dolaska Hrista i tiče se poštovanja kulta predaka, odnosno, slavljenje mitskog pretka/osnivača/zaštitnika porodice ili roda koji ga na taj način poštuje i slavi. Slavi ga u svojoj kući, nad sopstvenim kućnim „oltarom“, centralnim mestom u svakoj srpskoj kući (što vuče korene iz još dublje praistorije) i najsvetijim pojmom za svakog Srbina – Ognjištem. A da je upravo ognjište vezano za Krsnu Slavu, govore nam i običaji: Slava se slavi u svom domu (dakle, tamo gde ti je i ognjište) i veliki je broj ljudi koji čak ni danas neće slaviti sopstvenu Slavu dok god je npr. podstanar negde (dakle u privremenom smeštaju); kada čovek trajno promeni stanište i pređe da živi na tuđem ognjištu u sasvim drugoj porodici u sasvim drugom selu ili čak regionu, on neretko ni ne prenese Slavu koju je do tad slavio, već prelazi na Slavu koja je na tom ognjištu slavljena ili, pak nastavlja da obeležava staru Slavu ali obavezno i preuzma Slavu novog ognjišta, pa tako ima „dve Slave“ (brojni primeri širom Balkana meću Srbima); takođe, kao potvrdu svega rečenog, imamo i primer gde je narod prinudno raseljen sa svojih ognjišta, na „ničiju“ zemlju (prilikom gradnje hidroelektrane na Dunavu npr.), pa je demonstrativno prestao da slavi ikakvu Slavu jer su njihova ognjišta potopljena (ovo oslikava i buntovnost kod nas) i jer u takvom slučaju mitski predak/zaštitnik porodice i ognjišta postaje upravo taj koji je došao na tu ničiju zemlju i uspostavio novo ognjište, ali se onda javlja problem vezan za to što smo primili hrišćanstvo, jer, kog sad sveca poistovetiti sa trenutno živim čovekom koji uspostavlja novo ognjište? Danas imamo ikonu sveca zaštitnika porodice, okačenu na zidu i zapaljeno kandilo ispod. Nekada, to bi bila figurica koja je predstavljala pretka, postavljena iznad Ognjišta. Kako figure nije svakome jednostavno izraditi, figura je uprošćena u stilizovanu predstavu pretka. Predstavu čoveka koji stoji raširenih ruku (simbolika zaštitnog zagrljaja i okupa porodice u zagrljaju). A kako to jednostavno predstaviti? Pa oblikom krsta, za koji su dovoljne i dve grančice da bi se načinio, te ga je mogao apsolutno svako i načiniti (za razliku od kamenih ili keramičkih figurina). Dakle, imamo ognjište kao glavnu i neizbežnu odliku svake kuće i predstavu mitskog pretka iznad, a sve to u svrhu slavljenja rodonačelnika porodice, kao unikatnu odliku Srba. A kako se u simbolici može predstaviti nešto iznad nečega? Između ostalog jedan od načina je predstaviti ga (kao kad se posmatra odozgo) tako da ono što je iznad, stoji napred, a ono što je ispod, stoji iza. Ako imamo na umu da je simbol za vatru ognjišta ognjilo, a simbol mitskog pretka zaštitnika krst, a da se sve to predstavlja na dvodimenzionalnoj podlozi, onda je sled postupaka koji će dovesti do izgleda grba našeg naroda potpuno jasan i logičan. Pošto jedno ognjilo iza krsta (dakle presečeno krstom) ne bi, da tako kažem, ličilo ni na šta i ne bi dovoljno dobro prenelo poruku, postavljen je krst u čijim kvadrantima stoji po jedno ognjilo, pa dobijamo sliku krsta sa četiri ognjila. I ovakva logika, mogla bi objasniti i orijentaciju tih ognjila, jer da je ona „udarna“ strana istih, koja stvara varnicu, okrenuta ka spolja, onda ona ne bi zajedno činila jedno isto ognjište već četiri različita, pa cela slika ne bi imala smisla, a pride, dobili smo i sliku koja i izgledom podseća na izgled krsta nad vatrom ognjišta, posmatrano odozgo.

    I jedna i druga mogućnost imaju dovoljno smisla, logike i argumenata, da budu razlog izgleda našeg grba i i jedna i druga zasebno, mogu biti objašnjenje, ali, takođe, mogu to biti i obe zajedno, što samom grbu daje veći i dublji smisao i još više produbljuje životnu filozofiju njegovih tvoraca – Srba. Pored ovakve dve mogućnosti, službene teorije o „Vizantiji“ (kako je pogrešno zovu) i betama/vitama i slovima „S“ izgledaju krajnje smešno, laički i nedostojno bilo kog naroda, ali i same nauke.

    • Dodao bih i još nešto. Ako imamo na umu sve ono što sam naveo u prethodnom komentaru, o značenju krsta sa četiri ognjila, onda su verzije koje su se pojavljivale u simbolici vladara (a ne grčkog naroda ili države uopšte) Istočnog Rimskog carstva (pogrešno nazivanog Vizantija), morale zapravo biti njihova verzija našeg simbola – dakle preuzete od nas, pa je vremenom, zbog sličnosti predstava ognjila (na način na koji su predstavljana kod njih), sa grčkim slovom beta/vita, neko u nekom trenutku „izvalio“ da su to skraćenice za moto o vasilevsu (kao i kod nas zbog sličnosti predstava ognjila sa azbučnim slovom „S“ i skraćenicama o našoj krilatici o slozi). U prilog tome, da se ipak radi o ognjilima, idu druge predstave navodnih „vita“ (beta, mi kažemo, Grci nemaj glas „B“ i oni za „betu“ kažu nešto što je najsličnije reči „vita“), a koje nisu prikazane na slikama u objavljenom tekstu na koji sam odgovorio, na kojima se jasnije vidi da su u pitanju ognjila, a ne „vite“ ili se pak ne može sa sigurnošću tvrditi da su „vite“, a ne ognjila (sem slike sa crveno žutom varijantom). Kao očigledne primere, navešću grb Vilijama devetog markiza tog pominjanog Monferata (a koji je i pripadnik loze, takođe pominjanih, Paleologa) i grb kuće Gonzaga (čiji su pripadnici takođe vodili poreklo od Paleologa) vladara Vojvodstva Mantove. Na oba grba u donjem desnom uglu se vidi grb Paleologa i na jednom i na drugom su očigledno predstavljena baš ognjila i očigledno ne „vite“ (čak više liče na azbučno „S“). Koga zanima, može da „izgugla“: „Coat of Arms of the House of Gonzaga (1525)“ ili „Coat of Arms of William IX Palaiologos Marquess of Montferrat“. A postoje i razne druge, manje ili više slične, predstave na raznim novčićima, slikama i sl. A zašto bi bili preuzeti naši simboli od strane vladara Istočnog Rimskog carstva, moglo bi se možda razumeti, kada bi se malo začeprkalo po poreklu tih vladara i osnivačima njihovih dinastija i po muškoj i po ženskoj liniji, koje na kraju, ipak vode do pripadnika slovenskog, da ne kažem srpskog stanovništva…

  • Ostavio sam ovde poduži komentar u kom sam dao moguća objašnjenja ognjila na našem grbu, ali komentar i dalje nije odobren. Zbog čega?

  • Poštovani Borise,
    Oduvek sam uživao u čitanju dobronamernih komentara, a želim da verujem kako i ova dva Vaša spadaju u tu kategoriju. Verovatno je bilo u pitanju pomanjkanje vremena, ali da ste pažljivije pročitali moj tekst, koji ste do sada „samo“ dva puta prokomentarisali, sigurno ne biste svoj prvi komentar započeli sa: „Prvo, da se radi o slovima, ne bi se nikada nazvala ocila ili ognjila.“
    Upravo o tome se i „radi“, o tome i pišem u „Betama…“ – sve dok postoje velike dileme postojaće i rebusi i misterije. Retki su oni kojima je baš sve jasno, ali ima i njih.
    Najljubaznije Vas molim da još jednom, bar malo pažljivije, pročitate šta sam tačno napisao, jer tamo se nalazi sve ono što sam hteo da kažem, ništa više niti manje. Sve mimo toga je Vaše slobodno viđenje, odnosno tumačenje, i cenim ga kao takvo.
    Smatram da je moj odgovor više nego dovoljan i ne mislim replicirati na eventualne dodatne komentare, jer zaista nemam vremena za takvu vrstu aktivnosti.
    Srdačan pozdrav
    Miodrag Ivanišević

  • Kakva nebuloza od teksta, pa tebe druže moj kao da su platili Germani da pišeš ? To nisu slova, nego mesečeve mene. Jednom u istoriji grbova u toku Istočnog Rimskog Carstva koji je glavni primat imala Srbija i Srbi(očigledno i po grbu), nameće nam se slovo, a onda i cela rečenica iz četiri slova. Grb Srbije spregnut je sa mesecom, mesečevim menama i generalno kalendarom, tačnije kolodarom. Molim da više ne dezinformišete široke narodne mase sa pogrešnim tumačenjima, jer znatno pre tog vremena možete i sami da vidite da su to izmišljena slova i svi koji kažu „Vizantija“, oni su jednostavno Bečki i Germanski djaci, dakle loši djaci. Nikad Vizantija u realnom vremenu nije tako nazivana, uvek je bila Rimsko carstvo i to istočno. Prestanite molim vas da pišete o stvarima o kojima nista apsolutno ništa čitali, a pogotovo od ljudi koji su ceo život posvetili istraživanjem preko 30, 40 godina i onda se usudili da napišu i dokažu. Sramota.

  • Sve ono o čemu sam pisao zasnovano je na pozamašnoj literaturi, ali prvi put čujem za vezu između grba Srbije i mesečevih mena, i to baš onako ex cathedra. Rado bih saznao korišćeni izvor pa da i ja naučim nešto novo pod stare dane „u realnom vremenu“.

Ostavite komentar