SENKE SEĆANJA

IZ PEPELA – PLETENICA

289 pregleda
Ilustracija

I još jednom – u pamet se, tamo uz ta drevna vatrišta su nam još uvek očuvani koreni, jer istinu je govori pesnik da U Vatri se Bog odmara i čeka da Svetlošću i silama Lepote, Dobrote i Istine obasja ozebla srca naša.

Dušan Milovanović

Šumadija, jesen 1953.

Pamtim, imao sam tek šest godina i po prirodi stvari na selu i – svoja zaduženja/ poslušanja u našem malom domaćinstvu. Ne tako često, ali po potrebama slali su me u druge domove da nešto odnesem ili donesem, tako su se slagala iskustva a stvari se postavljale na svoje mesto. Znatiželjan od početka, primećivao sam i pojave koje nisu bile uobičajene u našoj kući i sve se neopazice slagalo u jednu pasivnu memoriju, što se tek u zrelom dobu otvarala i razvrstavala.

Moji stari naučili su me koječemu, što je u ono doba bilo obavezujuće ponašanje, recimo: da se stariji ljudi, pri susretu obavezno pozdravljaju sa Pomeže Bog, da se najstariji i kumovi celivaju u ruku, nemoćnom ili starom da se uvek nađe na pomoći, a za sirotinjom i jurodivima – nikada ne okreće niti se, ne daj Bože – gađaju grudvama spečene zemlje; da se božjem čoveku ili popu uvek obraća uz blagi naklon i o svemu što se (za decu) podrazumeva, i u crkvi. Bilo je tu još koje čega, na primer da se nikada ne sedi na pragu, da se ne igra u pepelu, pljuje ili preskače vatra, ne sme se psovati, jesti zeleno voće… a da treba obavezno ići i na veselja i na sahrane kod komšija i čak dalekih rođaka…

Deda me je naučio rano da palim vatru i mnogo šta oko nje, kako se rasplamsava, čuva, obnavlja, a baka kućnim ponašanju – poštovanju hleba i ‘Svega što nam je Bog darivao‘ i kako se prema čemu treba odnosti, pa da su i životinje, biljke/stvorovi božji, dati nam na upotrebu, brigu i staranje, i da se i prema njima treba s pameću i čista srca ophoditi.

Upamtio sam mnoge stvari oko vatre, meni tada nerazumljive i neobične radnje koje sam tek kasnije donekle dokonao i usput pravilnije shvatao. Na primer, da žiškom može da okadi kuća, ali i zasladi vruća rakija, a njenim pepelom blagoslovi voćka ili marvinče; da se u vatru nikako ne sme pljuvati niti oko nje psovati, jer će sve to – na zlo izaći, eto na primer, onaj slučaj… i onda su se ređale skaske, poluistinite priče i zbitija – posledica rđavog ponašanja. Sve to se, tek u sasvim zrelim godinama sublimisalo u divnom, sveobuhvatnom stihu velikog pesnika srbskog, beogradskog, a i metohijskog Aleke Vukadinovića u naslove zbirke U Vatri se Bog odmara (2018), i gotovo sasvim zaokružilo u puno i apotropejsko, mitsko i istinsko značenje vatre, jednog od najvećih darova Čovečanstvu.

U našoj kući, građenoj oko 1930. u prostranom predsoblju šepurio se moderni, bronzani šporet koji je stigao s nekih dedinih džambaskih pohoda u prečanske zemlje gde je sve do pred Drugi rat odlazio sa muškim članovima porodice sa dželepima stoke koju su terali čak od Peštera i tamo, po srednjom Evropi prodavali još od doba austrijskih. Taj šporet ostao je u osobitim uspomenama, u njemu sam sasvim ovladao veštinom baratanja vatrom, tu su se spremale osobite slasne, jednostavne špecije koje su majka ili baka, očas opravile „za svoje čedo, na primer – jaje na plotni, ili sveža pileća džigerica, mala lepinja, dok se ne ispeče onaj, najbolji na svetu, crni, iz velike zidane furune – teški, nakiseli i veliki hleb, s korom kakvu više ne možete nigde sresti; na čiju još toplu krišku, šta god da se stavi: mast, pavlaka, pekmez kakav ili med, daje onaj neponovljivi ukus, koji se pamti zauvek. Dovoljno je tek da se zamislite, zatvorite oči, ili vam se, prosto – samo javi, da vam podjari uspavanačula, podseti, zanovi uspomene, vrati u ono bezbrižno i čedno vreme.

I kasnije

Stoga, nisam bio baš obavešten o drugim načinima grejanja kuće, sem pomoću šporeta, pa iako sam s dedom često palio vatru na otvorenom, u vinogradu, voćnjaku ili u ozeble dane, pri stadu, i to na početku gvozdenim ognjilom (ocilom), kremenom i pomoću truda, a tek kasnije šibicama i najposle upaljačima raznim. Međutim, od prvog susreta, impresioniralo me je vatrište, na sred glavne prostorije u drugim kućama, što je u obične dane tinjalo, a oko podne, ili s večeri – plamsalo veselo i na njemu se diskeretno isparavao veliki, čađavi kotao, obešen o verige, šta-god kuvalo u zemljanom loncu, s kraja vatre ili nešto peklo pod crepuljom, na žaru ili pod sačem. Tada sam saznao da se to mesto zove ognjište, da se oko njega viju mnoge priče, značenja i izvedenice, što se tek kasnije tumačilo i razabiralo; za početak pamtio sam samo ono očigledno: da je obično to mesto bilo ograđen/ponegde i ozidano kamenom, oblucima ili ćerpičom, da se pepeo ne raznosi ili – ne daj Bože – kakva žiška ne uzjoguni i napravi štetu.

U tih tek nekoliko kuća, gde sam zalazio, u Miroviće, Veljiće, Todoroviće, ili recimo kod u svemu neobične baba Milenije – Potočare, koju su pratile neobične priče, i kojoj sam uvek odlazio sa strepnjom, ali kad joj je deda Mijaili po meni – slao tek nekoliko cigareta, one zelene Morave… a ona me dočekivala kao najrođenijeg i častila nekim slatkom meni često nepoznatih plodova, kašičicom meda ili svežnjem neobičnog čaja, kao uzdarje mojim ukućanima. I gotovo svuda, iznad vatre behu otvorene badže za izlazak dima iznad krova, kroz koju su se probijali škrti zraci sunca i kao oštrim nožem presecali prašnjavu i zadimljenu prostoriju; ređe sam sretao i široke odžake štosu se šepurili nad novijim kućama.

Zapažao sam i mnoge sprave i alate, koji nisu bile poznate u našoj modernoj kući. Raspoznavao sam mašice, razne kukače, žarače, osobito one gvozdene kuke koje su, pod samim krovom nosile komade suvog mesa ili slanine, počađale, ali kad se dobro operu mlakom vodom – gotovo providne od uzornog sušenja na dimu i golomrazici. A onda razne lopatice, vatralj, i drvene ili metalne žbice za naticanje mesa i povrća za pečenje na pepelu ili žaru; pa još sadžak, crepulju, sač, rešetku, ražanj (za žrtvenu životinju: Jagnje, prase, petla), ploču metalnu za pod ognjišta, tepsije i drugi sudove, verige, obavezno sud za sakupljanje i čuvanje pepela od koga se kuvao ceđ, sasvim svrhovito i uzorno higijensko perilo, za ličnu higijenu, odeću i posteljinu; i mnoštvo meni nerazumljivih alatki.

Poput preklada, o kome sam ponešto saznao tek u zrelom dobu, iz literature i osobito od mog druga i vrlog arheologa Dragana Jacanovića. A saznao sam da je to ozbiljan, i kultni i upotrebni predmet, nastao još u bronzano, helmsko vreme na koji su se oslanjali trupci i duži komadi drveta, da se ravnomerno i postepeno pale na ognjištu i da su za njega spletene mnoge radnje i običaji. Upamtio sam, kod one baba Milenije, da je ta naprava imala oblik neke neobične životinje, aždaje sa dve glave; a kasnije sam sretao i i oblike nalik stilizovanim vukovima, pticama, bikovima, ili čak lavovima, relikte neke daleke prošlosti. I po raznim uglovima postavljene police, ponegde dolape za hrani i odeću, razne čabrove ili burad i mnoštvo krupnih alatki, sekira, budaka, maljeva, sitnog alata, tamo gde su domaćinstva bila blagoslovena veštim rukama.

Ponegde sam, podalje od vatre primećivao i razboj, motovilo, i sve namenjeno plemenitom šumadijskom ćilimarstvu, sa kojih su se, u kasne jeseni, rana proleća i osobito zimi, kada poljski poslovi uminu – čula ravnomerna čeketanja i po njihovom ritmu lako raspoznavalo čiju to devojku spremaju za udaju ili da neka vredna, mlada mati tka novu ljuljku, ćilimče za kolevku ćilim, ponjavu, posteljinu ili veš od kudelje, ređe od lana, a najveštije i ono čuveno, prizrensko platno oplemenjeno svilom, za venčanice, ubruse, za dar ikonama u crkvi ili, prosto za ponos veštini i trudu ženske čeljadi.

I pored razboja, ponekad i uz sofru ili u kakvom svetlom uglu blistao je i mamio pozornost ukrašeni kovčeg za devojačku spremu i potrepštine. On bi se otvarao svakoga proleća, radi vetrenja i sunčanja, pred proscima ili o kavim velikim svečanostima, da bi se dom pohvalio veštinom i imovinom svojom. U najstarijim kućama, pored ognjišta bila su pobodena i dva naspramna, rakljasta koca, na koje se o Božiću, u vreme velikih hladnoća – okretala pečenica ili za zimske, mrsne slave – nek drugo pecivo.

Sećam se dobro, oko ovoga mesta uvek se nešto poslovano, bilo je dinamično i bučno osobito tamo gde je porodica bila veća; mlađi su se brinuli o sitneži da ne upadnu u vatru, domaćice su poslovane oko jela, ili iskuvavale veš, muškarci pušili, pijuckali i ispredali priče iz Velikog, ređe iz Drugog rata, razne skaske, a u poodmaklo doba i priče-plašilice sa granica svetova, ovoga našeg i onog Tamo, gde ni ʼajduk ni vuk ne zalaze, one pomenulo se – ne povratilo se, od kojih se deci dizala kosa na glavi i izbijali pritajeni uzdasi, u kakvom polumračnom ćošku, koji su se ipak najviše bojali da stariji ne otkriju da su budni pa da ih momentalno ne oteraju u ponjave.

I još se sećam, uz vatru je obavezno sedeo najstariji domaćin, udobno zavaljen na tronožac što se oslanjao o centralni kućni stub, odmah pored vatre; kasnije sam saznao da je to bilo njegovo, počasno mesto i da su uz njega mogli da sede dragi gosti, muški ukućani o dogovorima i pripremama za veće poslove ili slavlja, i u krilu, pored i najmilije unuče.

Činilo mi se tada da je on neodvojivi deo tog vatrišta i da, pored toga što tu greje stare i ozeble kosti ima i zadatak da, s vremena na vreme prodžara i podjari vatru, žiškom zapali cigaretu, koju dugo zavija i zatim s takvom nasladom puši da je i mene kasnije, taj njegov očigleni užitak naveo da zapalim. A u retkim trenucima, kad svi poslovi uminu, uz vatru su sedale i baka ili majka, uzimale čeda u krilo, ili ih okupljale oko sebe i ispredale najdivnije poučne priče, bajke, basne i uz put deci u pamet udevale plemenite poslovice, osnovicu za budući pošteni i čoveka dostojni život: Kako seješ, tako ćeš i žnjeti, Dobro čini, pa se dobru nadaj, Na muci se poznaju junaci, Ne uznosi se u dobru, niti u zlo vreme očajavaj; sve prolazi, sve se menja, sem kamenja…

A onda bi ih već uspavane i smirene odnosile ili dovodile u postelju, tiho izgovarale molitvu, koju su najstarija deca za njom ponavljala, zakrstila ih redom, ljubila u čelo i nežno pokrivale. Ah, sećanja divna, vreme neumitno, o snovi… I kao da čujem, izdaleka, ono Snago dedina, Jabuko zlatna, bakina, Čedo moje, Uzdanice, nasledniče mili

Već tokom mladosti i odlaska u grad gasila su se ognjišta, što radi modernizacije, gradnje novih kuća, gde za njih više nije bilo mesta, radi seljenja ili odlaska na Onaj Svet poslednjih članova familije. Vrlo brzo, za napuštanjem doma, urušavao se krov, kroz kuću je, odnekud gotovo odjednom izdžikljalo kakvo vitko drvo, često jasen, još češće ono kiselo ili kakva zova, kao da su želeli da podsete na drevne veze sa dajdubljom prošlošću običaja, doma i mitova. Takva zapuštena ili razorena mesta zvala su se pepelištem, i stariji su branili da se tu bilo šta gradi ili seje, ali su često to zaboravljali, pa ih je, stizala neumitna kletva zapuštenog ognjišta, zaboravljajući onu davno skrojenu, divnu misao Blago sinu na majčinu krilu, familiji na ognjištu milu!

Ali, u ovo naše nesrećno vreme, sve češća se čuje i vidi povratnička priča, “bludnih sinova“, pput ove nostalgične i bajkoviea.

Na ognjištu

Na ognjištu /moga dede/ uvek svega/ beše dosta,/ divna kuća/ sva u cveću,/ sad ognjište/ prazno osta. Nigde nema/ žive duše,/ noću samo/ cvile sove,/ odoleti/ neću moći -/ ognjište me/ staro zove. Detinjstvo mi/ovde osta,/ draga mi je/ zemlja ova,/ tu mi osta/ ponos roda,/ i grobovi/ pradedova. (Srbislav Srba Krajčić)

Ili adorativna, od istog pesnika, koja se može odnositi na bilo čije napušteno:

Ognjište

U brdima kod Petrove Gore/ stara kruška još i sada stoji./ stigoh rano u svitanje zore,/ to je gnezdo od predaka mojiʼ. Svud okolo šumarci i polja,/ po ognjištu samo ptice lete,/ tu je bunar i ljuljaška moja,/ oti’šo sam dok sam bio dete. Gledam-nešto miče se u seni,/ srce bije udara sve jače,/ podivljalo, al’ prilazi k meni kʼ meni/ pa se mazi napušteno mače. Kordun mi je za srce prirastʼo,/ draga mi je dedovina moja;/ u njemu sam niko i odrastʼo,/ hranila me palenta i proja. Oj, Petrova Goro, lepotice,/ mnoge tajne ti kriješ u sebi,/ po zlu našem naša miljenice,/ sa ponosom klanjamo se tebi.

Kasnije sam se često susretao sa sve modernijim ognjištima, uzidanim pećima ili kaminima, i razumevao da potiču još iz davnih, Vinčanskih vremena. Tek ponegde u Crnoj Gori, Hercegovini ili Zapadnim Srbskim zemljama mogao se sresti kakav đed, što uz oganj bdi i kroz vatrište zuri, ko zna, u kakvu daljinu. Sve ostalo su smenili šporeti, peći na različita goriva, električna grejna tela, radijatori i podna grejanja; ali sam brzo shvatio da i ono stiže još iz drevne Vinčanske civilizacije i da su je kao tehniku zagrevanja kuća, kao Hypocaustum (od grčkogὑποκαίω,zapaliti, goreti ispod) Rimljali preuzeli od slovenskih Etruraca, nigde ne pominjući njegovo pravo poreklo. Sa tim novotarijama olakšavao se život ali i brzo gubilo ono plemenito vreme koje se nikako povratiti neće. Vreme Kada su muškarci, bili muškarci, a žene – žene (R. Domanović), i dok se znao ispravan poredak svemu. Kao u kakvoj bajci, što donekle i jeste bilo!

A znatno kasnije, tokom studija iz različito pabirčene literature, iskustva kolega ali i sopstvenog lagano se – ustalila istina da ognjište je u slovenskoj, i drugim tradicijama, od iskona – postalo epicentar doma, vertikala što spaja zemaljski i nebeski svet, prepliće ih i dovodi u apsolutni sklad. Etimološki – Oganj potiče iz sanskritskog jezika, od boga nebeske Vatre (Agni), a sama reč Vatra iz staropersijskog (Atar).

Sva ova rasuta znanja u nas je lagano sabirala antropologija, zvanično pristigla tek 1975. i to iz više pravaca, a nekako najviše se ustalila ona strukturalna, na principima Levi-Strosa i Edmunda Liča, a među našima kod našeg I. Kovačevića. To je u stvari „… nauka o čoveku koji svuda i u svim vremenima ima u osnovi iste potrebe i mora da rešava iste ili slične probleme: da jede, pije, spava, sanja, brine o potomstvu, pati, igra, vlada, ljubi i sahranjuje svoje mrtve. Tako se s pravom govori o jedinstvu ljudske rase u susretu sa bolom, smrti, sažaljenjem, verskim zanosom i dalekim sećanjem na inicijaciju. (Đuro Šušnjić).

U prinicipu – da, ali uz mnoge lokalne varijacije i neusaglašenosti o Majki bele civilizacije, koju sve više naučnika vide upravo na ovim, našim – helmskim prostorima. U prilog takvvi tezama idu još sasvim neizbrušena saznanja o kući i ognjištu Lepenskog Vira (Dragoslav Srejović, Aleksandra Cermanović, Predrag Peđa Ristić, Hristivoje Pavlović, Dragan Jacanović, Željko Utvar…), i kasnijim, jasnim naznakama i artefaktima iz Vinčanske civilicaje, kada se ognjište, postepeno izmeštalo sa sredine kuće, ukopano i oivičeno kamenom, kasnije ćerpičom i pretvaralo u keramičku (hlebnu) peć gde su se gotovila jela i izvodile različite obredne radnje, o čemu svedoče nalazi malih keramičkih modela, koji si imali kultni karakter.

Važno je i da se upamti da se oko ognjišta, evolutivno razvijala i stasala civilizacija, jer na tom vatrištu pored grejanja, osvetljenja i pripreme hrane nastali su i mnoga umeća, počev od keramike, obrade drveta, kamena i kosti, i tako su, iz zimskih dokolica i potreba stasavali zanati a i drevna umetnost. Mora biti da je i metalurgija začeta uz takve, kućne vatre, gde je neki promućurni posmatrač, budući Kovač, zapazio da se iz kamena oko nje ponekad, usled jakog zagrevanja cede „sunčane suze, olovo, kalaj ili sirovi bakar i da se te materije daju lako oblikovati. Svitalo je, lagano ali sigurno novo – Metalno doba!

Još jedno, zagledanje u davninu

Antropolozi danas smatraju, na osnovu zuba Homo erectusa, da su drevni preci koristili termički obrađenu hranu još u starini od 1,9 miliona godina, a puni dokazi o kontrolisanoj upotrebi vatre nađeni su u afričkoj pećini Vonderverkt, sa arheloškim dokazima, nastalim pre milion godina. Pre jedne decenije otkriveno je pećinsko ognjište u blizini Tel Aviva (Kvesem pećina) gde je u svemu funkcionlno ognjište dovedena do savršenstva; postavljeno nasred prostorije i uredno ograđeno redom kamena. Bilo je prečnika 2 metra, a u bčlizini je nađeno mnoštgo arheoloških predmeta i fragmenata (ugljenisano drvo, ostaci biljaka, kosti, kamene alatke… dali su obilje podataka o tadašnjim stanovnicima).

I ljudski zubi, tamo pronađeni, ukazuju da su preci tada jeli gotovo isključivo termički obrađenu hranu, mada neki i dalje izražavaju sumnju, valjda želeći da čim duže zadrže stavove o uvreženoj primitivnosti dalekih predaka. U pećinama je definisan i najstariji običaj sahranjivanja prapretka, vođe klana (porodice) pod ognjištem, što je kasnije preneseno i u građene kuće, nekada i pod kućni prag (otud i tabu zabrane sedenja na njemu), i to u sve domove na otvorenom (zemunice, kolibe, stanišpta od blata i pruća poput čatmara, bondručara, što se u ovdašnjim seoskim sredinama zadržalo do polovine 20. veka, a zatim u drvene-brvnare, i na kraju kamene zgrade. I svuda, uz evoluciju doma išlo je i vatrište, gotovo do naših dana.

A u nešto bližoj antičkoj baštini, u Trakiji, osobito je poštovana boginja Hestija, zaštitnica ognjišta, ali i prognanika koji su se u hramovima s večnom vatrom sklanjali od potera, potpuno zaštićeni; smatralo se još da je i zaštitnica putujućih, i da oličava duh gostoprimstva, bila je i čuvarka trgova, hramova, opština… Tračani su je, a kasnije i Jelini sami zamišljali kao vatreno božanstvo što isijava Vatru, i njoj nikada nisu gradili hramove, jer je u svakome bila zastupljeno bilo obavezno njen zastupništvo. Sve rečeno (i propušteno) o Vatri, odnosno ognjištu, tokom civilizacije slagalo je mogoznačne i ogromne korpuse magijskih i apotropejskih (zaštitnih) značenja, obrednih radnji, običaja, ali i bajalica, sve do lečenja.

Ognjište je, u punom smislu i kućni hram u kome borave još uvek mnoge nejasnoće, enigme i značenja; uzmimo za primer raskošne obrede o Badnjoj večeri kod Pravoslavnih. A ova naša akcija mala i plemenita podrška RTS-a samo žele da inicijalno ponukaju istraživače na objedinjavanje znanja o ovoj zapuštenoj, mada svake hvale vrednoj pojavi i temi. Jer moramo imati u vidu da u protutnjalim vremenima Vatra je uvek išla uz Čoveka, ili on uz nju, da ga je pratila od rođenja sve do smrti, a najuglednije i posle toga, što se odrazilo u izmenjenoj, kasnijoj praksi Večne Vatre na grobljima uglednika, ratnika, na stratištima…

I smatramo da se čitava jedna ogromna civilizaijska simfonija još skrivena čuva pod horizontom naših saznanja, poput ledenog brega i kao da ište da čim pre izađe pred oči i srca nezahvalnih potomaka. Može biti da ćemo, shvatajući sve skriveno moći nanovo da ispravimo kičme i smelo, s ponosom pogledamo u daleke pretke koji su nam ostavili takvu baštinu, a mi je do sada bagateisali, usput gubili ili sasvim zaboravljali.

I još jednom – u pamet se, tamo uz ta drevna vatrišta su nam još uvek očuvani koreni, jer istinu je govori pesnik da U Vatri se Bog odmara i čeka da Svetlošću i silama Lepote, Dobrote i Istine obasja ozebla srca naša.

Jer, ko zna kakve predačke kletve prate nas nedostojne i lebde iznad sgaslih, zapuštenih ognjišta i zgarišta, onih najsurovijih što čekaju da se raščine, ponište i uminu iznad spuštenih pleća naših. Možda će novo vreme osvanuti s nekim novim entuzijazmom, svrhovitim razumevanjem i plemenitijim odnosom prema ostavštini rodova naših.

(U Beogradu 7530. godine, meseca cvetnja,u dan 18. po najstarijem Srbskom kalendaru ili 18. maja 2022. leta Gospodnjeg) (Dušan Milovanović 1947-2022)

(RTS)

O autoru

administrator

1 komentar

Ostavite komentar