SA ONE STRANE DUGE

KAFEDŽIJA OVDAŠNJI

1.400 pregleda

Počivši Milenko Miki Avramović prošao je dug put školovanja i usavršavanja, ne samo u svojoj struci. Jedan je od retkih „kafedžija ovdašnjih sa diplomom Ekonomskog fakulteta, usavršavao se u Americi, bio prvi čovek Diplomatskog kluba u Beogradu, ugostiteljski sarađivao sa kraljevskom porodicom Karađorđević…


Vanja Bulić

Gazda kafane ne može biti čovek koji je pohlepan i ne voli ljude. Tako o svom poslu govori Milenko Miki Avramović, kome na vizit karti, uz ime i prezime, piše „kafedžija ovdašnji. On je gazda jednog od najprestižnijih restorana u Beogradu, smeštenom na ulazu u stadion Fudbalskog kluba „Sinđelić. Kad je početkom devedesetih godina preuzeo kafanče fudbalskog kluba, stecište lokalnih mangupa i poznavalaca najvažnije sporedne stvari na svetu, morao je prvo da se izbori sa navikama „momaka iz kraja, koje počinju rečenicom „da popijemo jednu s nogu, nastavljaju rečenicom „može i druga s nogu, završavaju se u zoru s rečenicom „nikad nisam popio više drugih s nogu.

Gospodin Avramović, jedan od onih ljudi kojima se reč gospodin prosto lepi uz ime i prezime, rođen je 1951. godine u selu Brezovica, na obroncima planine Jelice, između Dragačeva i Čačka. Kad priča o svom detinjstvu, kaže da nikad nije sreo više gospode nego u svom zavičaju. U njegov restoran zalaze ljudi koji oslovljavaju jedan drugog s gospodine, ali većina njih ne bi prošli na testu kojim se utvrđuje gospodstvo. Iz detinjstva je poneo priču o gazdi kafane koji nije pohlepan i voli ljude. U krugu od trideset kilometara, postojala je samo jedna kafana, a njen gazda se zvao Mujo. Mali Miki, nadimak koji Milenko nosi iz zavičaja, doživljavao je gazda Muju kao čoveka kome su sva vrata otvorena: bio je poseban, drugačiji, uvek uredno obučen, nasmejan, spreman sa svakim da razgovara ne samo o „kafanskim stvarima.

Tu sliku iz detinjstva, preneo je u svoj restoran i kao da se poistovetio sa Mujom iz svog detinjstva: uvek u besprekorno opeglanom odelu, s kravatom oko vrata, uredno obrijan i očešljan, sa osmehom koji razoružava. Ali, da bi došao do te gotovo savršene slike o kafani i njenom gazdi, Milenko Avramović je prošao dug put školovanja i usavršavanja, ne samo u svojoj struci. Jedan je od retkih „kafedžija ovdašnjih sa diplomom Ekonomskog fakulteta, usavršavao se u Americi, bio prvi čovek Diplomatskog kluba u Beogradu, ugostiteljski sarađivao sa kraljevskom porodicom Karađorđević… Da je neupućen čovek, koji čita tekst preskačući pasuse, pročitao samo poslednju rečenicu, pomislio bi da je reč o odlomku iz biografije uglednog diplomate.

A gazda kafane, pored ostalog, mora da bude i diplomata. U kafani gospodina Avramovića, sastavljano je nekoliko vlada, održano nekoliko neformalnih sednica glavnog odbora opozicionih stranaka, za jednim stolom sedeli su ambasadori sa Zapada, za drugim ambasadori sa Istoka…

Jedan događaj iz restorana „Sinđelić sigurno može da uđe u svetske zbirke anegdota o diplomatskoj umešnosti ljudi kojima doplomatija nije zanimanje. Dogodilo se da u isto vreme u kafanu dođu dva žestoka politička protivniaka, jedan iz vlasti, drugi iz opozicije. Gosti kafane su ih znatiželjno posmatrali, očekujući varnice. I gazda kafane se našao u nezgodnoj situaciji. Uzeo je flašu vina, odneo je kod političara na vlasti…

Poslao kolega – kaže Miki i pokaže glavom na političara iz opozicije.

„Počašćeni političar podigne čašu, klimne glavom i nazdravi, a iznenađeni opozicionar, uzvrati klimoglavom. Uzvrati i flašom vina. Potom usledi još jedan udvojeni klimoglav. Usledilo je još jedno uzvraćanje uz srdačan – dobro odglumljen osmeh. Tako su flaše vina putovale kroz restoran, praćene osmesima političara, koji su sutradan nastavili žestoku borbu u Skupštini, zaboravivši na klimoglave i osmehe u kafani, jednoj od najznačajnijih srpskih institucija.

Milenko Avramović bi na fakulktetu, na kome postiji predmet „kafana, mogao da bude šef katedre. Gosti njegove kafane su, uz neobavezan razgovor, čuli i brojne podatke o istorijatu srpskih kafana. Prva kafana u Srbiji je otvorena na Dorćolu 1522. godine. Srpske kafane su prvo dobijale imena po nadimcima njihovih gazda: „Kod Ćopa, „Kod Ćora, „Kod Vesele Milke, „Kod Udovca… U deventaestom veku su usledila imena kafana po velikim bitkama protiv Turaka, posle Prvog svetskog rata uz „Kajmakčalan, gotovo svaki grad u Srbiji je imao kafanu „Pariz, a posle Drugog svetskog rata su usledila imena nađena na tragu proleterskih brigada… U beogradskim kafanama su pripremani državni udari, planirana ubistva krunisanih glava, Gavrilo Princip se u „Zlatnoj moruni dogovarao sa drugovima o atentatu na austrougarskog prestolonaslednika u Sarajevu, u kafanama su osnivane novine, postavljani i smenjivani direktori…Na prostoru današnjeg Trga republike, početkom dvadesetog veka bilo je sedamnaest kafana.

Znatiželjni gosti će čuti, u lepom maniru pripovedanja Mikijevog rodnog kraja, priču o Skadarliji, o čuvenim boemima, glumcima, književnicima… Đura Jakšić je pesmu „Otadžbina, koja se nalazi u svakom udžbeniku književnisti u srednjm školama, napisao za kafanskim stolom u Skadarliji. Pored patriotskih osećanja, inspiracija je bila – neplaćeni račun za obimnu večeru uz piće. Urednik jednog beogradskog časopisa, kao protivuslugu za plaćanje računa, tražio je najnoviju Đurinu pesmu. Đura je uzeo salvetu i u jednom dahu napisao „Otadžbinu.

Zašto je gospodin Avramović uspešan kafedžija? Odgovor je jednostavan: zato što svoj restoran ne shvata kao prodavnicu hrane, već kao sociološku ustanovu u kojoj se proživljava i radost i tuga. Ma koliko to zvučalo prozaično, u hranu koja stiže na astal mora da bude utkana i ljubav. Miki za to ima dokaz: pedesetak jela u jelovniku restorana „Sinđelić su njegovo delo. Da bi se u tim jelima uživalo, neophodno je – vreme, koje će gost kafane izdvojiti za to uživanje. Kada se sa setom pomenu bakine đakonije ili mirisi detinjstva što dopiru iz kuhinje, postaje jasno da je uživanje u njima bilo moguće zato što nekad nije bilo žurbe dok se obeduje. Jelo se u miru, s poštovanjem hrane koja je iznesena na trpezu.

Jedno od pravila koja želi da nametne svojim gostima je upravo to poštovanje hrane. Većina gostiju, kada ih kelner pita da li žele da im upakuje hranu koja je preostala posle kafasnkog ručka, gotovo uvređeno odmahuje glavom! A to je neopoštovanje hrane, kao da žele da pokažu kako ih je stid što su jeli! Gospodin Avramović je pokrenuo jednu značajnu inicijativu: beogradski ugostitelje bi mogla da udruži hrana koja – preostaje. Ta hrana bi bila servirana u prestižnim restoranima, uvek po dogovoru na drugom mestu, onima koji sebi ne mogu da priušte izlazak u restoran.

U vreme bombardovanja Beograda, 1999. godine, Mikijeva kafana je bila stecište pisaca, političara, glumaca, novinara, znatiželjnika – ljudi koji se nisu plašili da izađu iz kuće u vreme kada su sirene najavljivale vazdušni napad. Prava je šteta što neko nije snimao provale duhovitosti, umne razgovore, filozofske rasprave o ratu… Jednog dana, gosti kafane su bili Japanci, ugledni ljudi koji su želeli da vide šta se to zaista događa u Beogradu. Kad se oglasila „šizela, kako su Beograđani nazvali sirenu koja najavljuje bombardovanje, iskoračio je vođa grupe, vojnički izdeklamovao kratku rečenicu posle koje su svi Japanci zalegli ispod stolova, stavljajući poslužavnike na glavu. U realnost ih je povratio smeh stalnih gostiju, koji su upravo počeli da prate uživo na nebu iznad Beograda borbu branilaca grada sa nadmoćnijim neprijateljem. Neke od parola tada izrečenih kao i pokreti ruku, nisu za štampu, ali bi i danas dobro došli plašljivcima koji kičmu savijaju kad bi trebalo zakoračiti uspravno.

Gospodin Avramović najvećim diprinosom novog doba srpskoj kafani smatra – sređivanje klozeta i uvođenje muzike i damskih mirisa u te prostorije. Šta zamera svojoj kafani? Citira, a ne može da zaustavi smeh, jednog osamdesetogodišnjaka, koji je besno ustao i bacio salvetu na astal :Jebeš ,Sinđelić’. Strana muzika i kineski pilići!

Jednom sam mu rekao da me podseća na glumca Kristofera Vokena. Uzvratio je brže nego što sam očekivao.

Podsećam na njega, ali samo u sceni iz filma „Lovac na jelene kada igra ruski rulet da bi preživeo.

I to je rekao sa osmehom. Gorkim, naravno, zbog odnosa državne administracije prema jednoj profesiji i kafani kao instituciji, koja je ogledalo svakog društva.

(Izvor „Šmekeri)

(Foto autore Meija centar)

***

„Ovim putem želimo da vas obavestimo da je na Vidovdan, 28. juna 2021. godine, u 70. godini života preminuo naš poznati Čačanin, gospodin Milenko Miki Avramović. Sahranjen je 29. juna 2021. godine u svom rodnom selu Brezovice kod Čačka, na obroncima planine Jelice. Gospodin Avramović ostavio je dubokog traga u životu, a posebno u ugostiteljstvu, grada Beograda kao dugogodišnji vlasnik Restorana ,Sinđelić’, jednog od najprestižnijih ugostiteljskih objekata u gradu. U nekom ranijem periodu bio je aktivan i u našem Udruženju Čačana u Beogradu.

(Udruženje Čačana u Beogradu)

O autoru

administrator

Ostavite komentar