USHOĐENJE UOBRAZILJE

KLEČEĆI BAJO PIVLJANIN

1.397 pregleda

Teško je bilo vjerovati da će doći generacija kao ova, koja Baju Pivljaninu neće priznati uspravnost na spomeniku (koji ovih dana spremaju da mu podignu) već ga predstavljaju klečeći. Jeste da se ovdje često prilazi moćnicima iz klečećeg položaja. Ali zašto tada Baju u ruke stavljati sablju, kod onog „koga ti je moliti, nemoj ga kuditi, uz to da u tom položaju može samo sebe sabljom da povrijedi.

 Andrija Markuš

Na trećem po redu konkursu, kako je objavljeno 26. 10.2019, odabran je rad – rješenje spomenika da se po njemu izvede, čiji su autori Vladimir Parežanin, Peđa Parović, Đorđe Mandrpa, Sreten Milatović, Rada Masleša, Jovan Zorica (slika ispod).

Na ovom spomeniku Bajo vuče za sobom jednu nogu ispravljenu kao da je ranjen u nju, te nestabilno stoji na jednoj nozi kao roda, a s obzirom da je i ta jedna savijena, pitanje je da li će moći da se uspravi, te će Crnogorci, koji prema njemu budu pružali ruke, izgledati kao da mu pomažu da ustane.

Spomenici se grade da su po visini naglašeni u odnosu na visinu čovjeka, da čovjek podigne glavu prema njemu, a ovdje će morati da spusti glavu  i da se prekrsti, uz pitanje: „Zar je ovo Bajo Pivljanin? ” Takav nije Bajo, ali mi smo takvi – time predstavljeni sa svojim vremenom. Ako bi se „ovakav Bajo”podigao na pijedestal da postigne traženu visinu, postavlja se pitanje: da li bi Bajo dao saglasnost da se podiže, kad je izabrao da kleči. A tim podizanjem ne mogu namiriti koliko su ga spustili u klečeći položaj.

Da bi takvog spušteno-podignutog Baja bajno mogli da gledaju u oči bez prpe,  oni su mu jedno oko zatvorili, dok ono drugo otvoreno djeluje kao kiklopu. Tu se postavlja i pitanje: „Da li je Bajo sa takvim očima vidio kojim je putem išao?” Ovdje se nije tražilo da se otvore oči nego zatvore – da sedmočlani žiri pošto-po to izabere ovaj rad, žiri bez ijednog člana iz uže struke – vajara i slikara, kojima je ovo od ruke i od duše. A i da je bilo takvih, bar jedan morao bi da je sa velikim iskustvom na ovakvim teškim i odgovornim zadacima, gdje znamo da u ovoj kategoriji (stojećih figura i konjaničkih skulptura), za prostor Crne Gore i Srbije u posljednjih 40 godina, potpuno uspjela djela možemo izbrojati na prstima dvije ruke.

Ako ovaj žiri, po zastupljenim profesijama (koji je mogao da bude dopunjen sa vajarima i slikarima, zastupljenošću više od 50% da ne budu nadglasani) nije bio kvalifikovan za ovaj posao, on je bio „kvalifikovan” da dezinformiše građane, izigravajući konkursom date propozicije i zakon o javnim nabavkama, a posebno da banalizuje umjetnost i u njoj autora – legalizujući plagijatstvo i kompilacije, predstavljajući to  vrhunskim dometom… Često kažem za slično: „Miran je samo onaj koji zna da neće živjeti duže od svoje smrti”.

Ovdje, kako se uvijek praktikuje, konkursnim uslovima traženo je: a) originalno djelo, b) da ispunjava uslove anonimnosti, koje je kategorije ovaj konkurs, i naglašeno da nije ranije objavljivano djelo i dodatno v) da se vaja „soko Bajo”, koji je mogao Pivu preskočiti.

Žiri je pogazio prvi uslov da vrši izbor originalnog djela, štaviše konstatovao je da nije originalno – da su autori preuzeli dio sa Lubardinog djela, da je djelo (citiram): „…derivat centralne figure na slici Petra Lubarde Boj na Vučjem dolu”. Taj čin – čin plagiranja – žiri veliča i konstatuje da je to djelo svjedočanstvo: „…o vremenu u kojem se spomenik postavlja”. Petar Lubarda umro je 1974. godine, te kako on može biti svjedok ovog vremena?

Žiri i autori umjesto da se od ovog preuzimanja tuđeg djela stide, oni se time ponose.

Boj na Vučjem dolu, Petar Lubarda

Ovdje se ne radi o prostom preuzimanju segmenta djela Petra Lubarde u cilju njegovog isticanja, niti, kako bi bilo ispravno, za navođenja na spomeniku: „Rađeno po djelu Petra Lubarde Boj na Vučjem dolu”, nego ovdje se radilo o skrivenom kićenju tuđim djelom, a uzgred skrnaveći ga. Konkursnim uslovima traženo je da se na spomenik upišu Njegoševi stihovi:

„Soko Bajo su trideset zmajevah mrijet neće dok svijeta traje”.

I stvarno, ovi autori ispisali su te stihove ispod njihovog klečećeg Baja, te se postavlja pitanje kakav je to soko u tako niskom letu, sem ako napada kokoške, jer sada je Bajo u visini ograde oko kuća kojima se prikrada. Uz to, Bajo je ovdje u opancima, nedostojno harambaši koji plijeni od Turaka i čizme i drugu odjeću i za sebe i za 30 hajduka.

Drugonagrađeni rad Nenada Šoškića neuporedivo bolje je rješenje, koje će sigurno naći mjesto da se postavi, gdje neće biti ovakvog posrtanja, a još na mnogim mjestima potreba da se obilježi Bajovo veliko djelo. Kod ovog rada na izrazu lica predstavljena je Bajova dostojanstvenost i hrabrost, uz autorov potpis dovoljne stilizacije, kao otklon od čestih voštanih figura. Ti postupci manje su prisutni u drugom dijelu skulpture, koji su dijelom nadomješteni arhitektonskim formama, bez „otiska prstiju”, bez kakvog ogledanja u draperiji.

Rad Nenada Šoškića

Šoškićev Bajo kao vojnik može da stane u stroj sa Bajom Dragana Radenovića, pobjednikom na prethodnom konkursu po izboru od 6. 5. 2019, kojem ta pobjeda i kvalitet nijesu pomogli da ga u Plužinama ostvari u bronzi, bez mogućnosti da naknadno pobijedi onog koga je pred istom konkursnom komisijom tada pobijedio – ovog sada klečećeg Baja. Sve to, jer se ne vaja samo pred konkurs, nego i poslije konkursa, prstom da se ne mrdne.

Između Radenovićevog i Šoškićevog Baja ostalo bi još da se vidi ko je kome harambaša, ali sada nije prilika za to, dok je riječ o vremeplovski preuzetom sa prethodnog konkursa čučećem Baju. Činjenica je da je kod rada Dragana Radenovića riječ o svugdje zabilježenom autorovom potpisu – na čitavom spomeniku, te uz rutinske dopune sadržaja na koje sam ukazao u svom prikazu avgusta 2019. u glasilima „Danu” i „Galaksiji”, to rješenje bi potpuno zadovoljilo.

Ekipa autora koja je vajala prvonagrađenog klečećeg Baja, kao da je morala u svojim redovima da ima čovjeka sa iskustvom u korišćenju tuđih ideja, kojeg je našla u  Sretenu Milatoviću, autoru Spomenika crogorskim komitima u Nikšiću, koji je preuzetog izgleda sa Spomenika Bošku Boškoviću kod Bijelog Polja.

Spomenik crnogorskim komitima,          Spomenik Bošku Boškoviću, Nikšić, autora Srđana Milatovića    Bijelo Polje

Posuđivanje ideja sa prethodno izgrađenih spomenika prate Baja za njegove spomenike počev od 1977, kad je u Dolima 1977. godine izgrađen Spomenik žrtvama fašizma za 520 ubijenih  7.6.1977, kad su kao spomenik izgrađene tri armiranobetonske ruke. Potom, oko dvije godine, kopirajući sebe, u istom selu – u Rudinicama izgrađen je spomenik Baju Pivljaninu sa iste takve dvije ruke, da se i Bajo preplaši da mogu na njega da padnu.

Spomenik žrtvama fašizma 1943,     Spomenik Baju Pivljaninu,

Plužine, izgrađen 1977.                         Rudince,  izgrađen oko 1979.

Svi su mogli da kopiraju spomenike za Baja, ali niko nije mogao da kopira Bajovo junaštvo i djelo.

Povreda pravila konkursa, oglašenog „anonimnim” i osnovnih potreba da se razmatra rad do tada nepoznat, nepoznatih autora, komisija je grubo povrijedila izborom rada njima poznatom o kojem su referisali i koji je predstavljen na sajtu opštine Plužine. Dokaz je i moj pomenuti prikaz o istom avgusta 2019, gdje između ostalog stoji:

„…Prvo, umjesto navođenja imena pet koautora, kao autora ideje trebalo bi navesti Lubardu. Navesti da je ovo kompilacija njegove slike ,Boj na Vučjem dolu᾽, gdje je u prvom planu borac u poluklečećem položaju, desnom ispruženom nogom, a na lijevu oslonjen, sabljom u desnoj ruci, laktom do visine uha, povijenom glavom, pogledom i svim drugim usmjerenim naprijed. Drugo, to nije karakterističan borbeni položaj harambaše, svakako ne sa tako frontalnim sukobom dvije velike vojske kao na Vučjem dolu. Treće, male visine spomenik, sa prileglom figurom, gdje neprimjerno Baju kleči, ne bi dominirao u gradskom ambijentu, gdje bi pijedestal bio veći od spomenika.”

Jedno je Lubardin junak u bici gdje mu se vidi uloga, gdje mu je cilj svugdje okolo, gdje mu se samo za tren „sablja odmara” od sječe Šoškićevog tipa „dvoručnog bekhenta”. A  drugi je cilj koji je ovdje Baju postavljen naprijed (bez opasnosti sa strana), gdje umjesto sablje odgovara nož ili mač da bode, jer u tom položaju (bez zamaha) sabljom ne može da sječe, pogotovu da tako glomaznom bode. Tu Bajo i da preživi, daleko ne bi stigao obuven u opanke sa tankom kožom, gdje bi mu noge raskrvavile na oštrom kršu, a ne vrat pod osmanlijskom sabljom. Korio bi Bajo sebe što nije obuo harambaške čizme.

Poći od toga da je žiri po profesiji bio potpuno kompetentan, tada bi se nametnulo mnogo ozbiljnije pitanje: Da li je postojala namještaljka, o kojoj se govori? Da li je namjerno na prethodnom konkursu ovaj rad „zanemaren” da bi se na sljedećem prihvatio bez konkurencije i samog Radenovićevog Baja? Jer zdravorazumski niko, ni Radenović, nije mogao ponovo sa istim radom da učestvuje kao poznatim radom – povredom anonimnosti. Ali, ako se na ovaj način jedan zadrži, a drugi pusti, nastaje šta je nastalo. Samo su bili izgovori da u prethodnom konkursu klečeći Bajo nije zadovoljio propozicije – iako sa datom skulpturom (sasvim dovoljno), pozivom na  papirologiju traženu konkursom. Jer tada se (ako je to presudno), ako se rad ocijeni vrijednim, razmatra van konkurencije i predlaže investitoru za izvođenje. Učešće van konkurencije, van ambicije da se dobije novčana nagrada, izuzetno je korisno jer se dobijaju radovi van propozicija „uzmi ili ostavi” koji ispravljaju i programske postavke investitora.

Na konkursu za Palatu „Albanija” u Beogradu, prije Drugog svjetskog rata, odbijen je rad Branka Bona, jer Branko po propozicijama nije mogao učestvovati kao arhitekta enterijera. Nagrade su date drugima od preko 60 prispjelih radova, ali je žiri ocijenio da je njegov rad najbolji, po kojem je i izvedena Palata „Albanija”.

U slučaju u Plužinama, žiri je, pored nezakonitosti, nametnuo Opštini bespotrebnih dodatnih 8.000 evra troška za ovaj treći konkurs, umjesto da isti rad tada  predloži investitoru van konkurencije – kad bi muka od klečećeg Baja počela ranije.

Pobijediti na konkursu ne znači i pravo na izvođenje, jer investitor može da odustane. Ali nikako ne na ovaj način. Opštinska birokratija, kao izgovor za ovo, ušla je u teorijske rasprave, negirajući da je neko što je jedini dobio nagradu na konkursu, koji  nikog nema ispred, pobjednik na tom konkursu, kao što je u ovom slučaju bio skulptor  prof. dr Dragan Radenović, jer je njegova nagrada nazvana trećom, prebrojan sa dva nepostojeća ispred. Za birokratiju je važan naziv, a ne vrijednost rada.

NVO „Bajovo ognjište” predlagala je da se još više istakne Bajovo djelo, da se sa prethodnog konkursa stojeći Bajo podigne na konja, ali vidimo da je on sada spušten skoro da puzi. Ako povodom ovoga „svi junaci nikom ponikoše”, tada ne puzi samo Bajo, uz sasvim sigurno da se nikome ništa povodom ovoga neće zaboraviti.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar