SENKE SEĆANJA

NESREĆNO OGOVARANJE

372 pregleda
Pixabay

Jedan događaj iz mog detinjstva već decenijama mi ne da mira. Gotovo svakodnevno mi se vraća u svest. Tek ponekad, samo na kratko, izgubi se pa se ponovo iskrsne poput nekog ružnog preslišavanja, traženja krivca za tragičan završetak jednog bezazlenog ponašanja četiri mlade žene.

Prof. dr Dušan Popovac

U svim tim događanjima ja sam bio samo nemi posmatrač, neka vrsta svedoka neobične smrti jedne mlade žene. Pa ipak, ta davnašnja Milenina smrt, proistekla iz najhumanije ljudske misije da spasi drugog, zauvek je u mojoj svesti izgradila svojevrsnu kategorizaciju smrti. Od tada, kao po nekom tvrdokornom kriterijumu, ja sve smrti delim na: obične i neobične. Zato, valjda, učestalost mojih sećanja na taj događaj iz detinjstva, koji je u meni ostavio trag za sva vremena, tumačim kao posledicu neobične smrti.

Da je to bila obična smrt verovatno bi, još davno, otišla u zaborav poput mnogih drugih koje sam video, utihnula u onom delu naše podsvest koji nas čuva od uzburkanih misli. Onako kao što svaka bol zbog smrti čoveka prosto prođe i smiri se. Ali, ovo sećanje je ostalo. Neprijatno i tužno. I uvek sa ustreptalim ponavljanjem u svesti i uporno bez odgovora. Zašto? Možda će, ako ga ispričam, barem za neko vreme otići iz mojih misli. A sve se ovako zbilo:

Posleratne su godine. Zemlja razorena. Valja je obnavljati, sklanjati ruševine, graditi novo. Omladina, u svom mladalačkom poletu, čini to s ljubavlju i uz pesmu. Uspešno i brzo koliko je to bilo moguće u ono doba sveopšte nemaštine. Četiri devojke u mojoj maloj varoši se naročito ističu svojim elanom prepunim nabujale mladosti. Svi ih znaju i svi im se dive. One, valjda svesne vlastite prestiži, kao da daju zamajac sveukupnoj radnoj atmosferi. Jedna od njih se naročito ističe svojom lepotom. O njoj se, kao da se podrazumeva, najviše priča.

A priče kao priče, nisu baš uvek i dobronamerne. Pa tako, jednoga dana, jedna od tih lepotica moje male varoši napiše pismo drugoj, svojoj bliskoj drugarici Ljubinki. Nije imala vremena da joj ga lično preda već ga je ostavila u njenoj kancelariji, u komitetu komunističke partije gde je, inače, Ljubinka radila kao službenik.

Malo kasnije, pošto ugleda na svom stolu pismo adresirano na njeno ime, Ljubinka ga na brzinu pročita i, zbog uobičajene žurbe, zaboravi ga u kancelariji. Onako otvoreno, pismo dođe u ruke starije službenice u komitetu.Tu počinje zaplet.

Ova starija službenica, Srpkinja, udata žena, pročita tuđe pismo. U njemu, naravno, nije bilo ni reči o njoj niti o komitetu i partiji. Ali, bila je u njemu jedna intrigantna rečenica koja se odnosila na Milijanu, onu najlepšu među četiri lepotice. Drugarica je napisala kako je čula od Jelene, kume i komšinice da je – Milijana trudna. Kad je pročitala pismo, starija službenica ga predade Jeleni da ga ona uruči Ljubinki. Naravno, pedantna ali prepredena i cinična, starija službenica je sadržaj pisma prethodno prepisala za ličnu upotrebu. Pa onda, s namerom da istakne svoju savesnost, ona upoznaje odgovorne partijske drugove sa sadržajem pisma.

Komitet, sastavljen proporcionalno od Srba i Šiptara, kao što je i sastav sredine, očigledno da nema o čemu drugom da raspravlja nego o pismima među devojkama. Posle svakojakih diskusija, zaključak je da pismo ide i na sud. Tri devojke su optužene za uvredu časti lepe Miljane. A sudi im narodni sud. Sudije su priučeni Šiptari jer u to vreme nije ni bilo školovanih sudija. Pred njima, na optuženičkoj klupi, su tri devojke među kojima je kolala poverljiva priča o navodnoj trudnoći četvrte devojke.

Sud donosi zastrašujuću presudu. Osuđuje sve tri devojke na kaznu zatvora od po nekoliko meseci. Osuđene devojke su očajne. To su iste one devojke zbog kojih su se novostvoreni šiptarski aktivisti svojevremeno žalili na partijskim sastancima da ih srpske devojke ignorišu. Izgleda da su jedva dočekali priliku da im se osvete.

Jelena, dvadesetogodišnja devojka, nije mogla da podnese ovaj javni blam. Donosi surovu odluku da kazni sebe. Odlučuje se na samoubistvo trofejnim karabinom koji je bio vlasništvo njenog druga iz detinjstva. Njegova kuća bila je preko puta njene i ona je znala gde je na zidu okačen karabin italijanske proizvodnje u kome je uvek bio pripremljen metak u cevi.

Devojka nije skrivala svoju nameru. Kao da je htela da se osveti šiptarskim drugovima koji su je osudili ili je, možda, želela da im pokaže kako dostojanstveno stradaju pravi skojevci.

Bilo kako bilo, ona u jednom trenutku pretrča put i ulete u komšijsku kuću. Ščepala je pušku sa zida u sobi i brzo se povratila zalupivši vrata na koja se čvrsto oduprla leđima. Podigla je karabin i cev prislonila na svoje grudi u pravcu srca.

Milena, mlada, tek udata žena, pojurila je za Jelenom i svom snagom pokušavala da otvori vrata vičući joj da ne čini to što je naumila. U istom trenu Jelena je povukla oroz na karabinu i metak je proleteo kroz njene grudi nanevši joj teške povrede. Isti metak koji je protutnjao kroz devojčine grudi i ostavio je na podu u lokvi krvi, probio se kroz vrata i direktno u srce pogodio Milenu. Nesrećna žena je ostala na mestu mrtva.

Jelena je prezdravila i nešto kasnije se udala. Godine su prolazile, rane zarastale a tuge bledele. Nestajali su i svedoci i akteri ovog tužnog događaja koji je bio samo jedna od brojnih slika onog mučnog i ružnog vremena. Ali, iz moje svesti nikako da ode. Nadam se da će sada, kada sam ga pretočio u priču, napustiti moja sećanja i otploviti vodama spasonosnog zaborava.

O autoru

administrator

Ostavite komentar