PO GLAVI ČITAOCA

NEUKLAPANJE U DOGMU

1.348 pregleda

Povodom nedavno knjige Milana D. Nešića „Da li je Đordano Bruno uzalud spaljen?”, iz koje je „Galaksija već objavila dva članka (https://galaksijanova.rs/dija-mat-u-lebdenju/

https://galaksijanova.rs/uzaludno-spaljivanje/?script=lat). Osim toga, autor ima esej i u prvom štampanom broju „Nova Galaksija (br. 1/2018), pod naslovom „Veliki prasak, Božije delo?

Dr Slobodan Ninković

Na samom kraju prošlog veka, 2000. godine, svet je obeležavao 400. godišnjicu jednog od najstrašnijih događaja u istoriji nauke i ljudske misli, uopšte – pogubljenja na lomači filozofa i naučnika Đordana Bruna (1548‑1600). Za mnoge ljude današnjice ime Đordana Bruna je simbol mučeništva; ima se u vidu čovek dosledan svojim stavovima, do te mere da je spreman i da ode u smrt zbog njih. Stradanje zbog sopstvenih pogleda, zbog sopstvene savesti, nije nepoznato u istoriji čovečanstva.

 

Takvih slučajeva je bilo i pre Đordana Bruna, na primer Sokrat (469-399 p.n.e.) je osuđen na smrt i pogubljen sa presudom da svojim stavovima ne poštuje grčke bogove sa Olimpa i da kvari omladinu. Jan Hus (oko 1369-1415) je, takođe, stradao (spaljen na lomači) zbog svojih pogleda stranih tadašnjem rukovodstvu Rimokatoličke crkve.

Bez obzira na sličnost svaki od ovih događaja je ipak priča za sebe.

U slučaju Đordana Bruna, imajući u vidu istoriju evropske civilizacije, i mesto i vreme su osobeni. On je rođen na Apeninskom poluostrvu (blizu Napulja) pri kraju prve polovine 16. veka. Dakle, baš kada je renesansa bila u punom zamahu, u njenoj kolevci. Uopšte uzevši, 16. vek je važna prekretnica u istoriji Evrope. Uticaj promena do kojih je tada došlo oseća se i do dana današnjeg.

Sokrat (Vikipedija)

Kada se govori o vremenu kada je živeo Đordano Bruno (druga polovina 16. veka), ne može se zaobići delo Nikole Kopernika (1473-1543) De revolucionibus orbium celestium, koje je objavljeno 1543. godine, samo pet godina pre rođenja Đordana Bruna. Koliki je uticaj ovog dela, vidi se po izrazu „kopernikanski obrt”.

Međutim, u drugoj polovini 16. veka samo mali broj učenih ljudi je podržavao Kopernikov stav o Suncu kao „središtu sveta” (heliocentrizam), umesto Zemlje koja je dotle bila smatrana za takvo središte (geocentrizam). Jedan u toj manjini bio je Đordano Bruno. Ne samo to, Bruno je otišao i korak dalje. Za njega je heliocentrizam važio samo u Sunčevom sistemu, ali Sunce nije bilo centar svekolike Vasione.

Za razliku od Kopernika, za koga su zvezde bile samo nepokretne svetiljke na, sada nepokretnoj, nebeskoj sferi i sve na istom rastojanju od Sunca, Bruno je smatrao da nebeska sfera nije realan objekt, da su zvezde na različitim rastojanjima od nas, tj. da su to druga, daleka sunca, oko kojih takođe postoje planete, pa čak na nekim od njih postoji i život. Osim toga, razvijao je i svoje filozofsko učenje, poznato kao panteizam, a koje je za Rimokatoličku crkvu bilo jeretičko.

Nema sumnje da su za 16. vek ovo veoma smeli pogledi. Za Inkviziciju i previše smeli te je Đordano Bruno dospeo na njen sud. Suđenje je bilo višegodišnje. Iako svestan opasnosti, Bruno nije hteo da se odrekne svojih pogleda. Sačekao je najstrašniju presudu dosta mirno. Poznate su reči koje je uputio sudijama kada je čuo presudu: „Izgleda da vi izričete ovu presudu protiv mene sa većim strahom nego što je ja primam”. Postao je simbol mučenika, čoveka doslednog svojim stavovima, do te mere da je bio spreman da umre zbog njih.

Nije teško shvatiti šta se htelo postići ovako surovom kaznom. Trebalo je sačuvati dogmu i na primeru pokazati kako prolazi onaj koji se usuđuje da dogmu podvrgne kritici. Istorija ljudske misli je bila često u znaku borbe između dogme i slobode mišljenja. Kao što je poznato, pogubljenje jeretika Đordana Bruna nije moglo da zaustavi sada već jasan napredak nauke ispoljen kroz afirmaciju slobode ljudskog razmišljanja. Slavno Kopernikovo delo je na indeks zabranjenih knjiga (zabranu je izrekla Rimokatolička crkva) dospelo tek 1616. godine.

Baš u to vreme, tokom prvih dveju decenija 17. veka, dogodila su se važna otkrića koja su išla u prilog Kopernikovom heliocentrizmu. Godine 1609. počela je era teleskopske astronomije (Galileo Galilej, 1564‑1642). Već na samom početku upotreba teleskopa je dovela do otkrića da Merkur i Venera pokazuju mene slično kao Mesec i da Jupiter ima satelite, tj. da osim Zemljinog Meseca postoji i „drugi meseci”. Johanes Kepler (1571‑1630) je razradio Kopernikovu teoriju, u svojim delima Astronomia nova iz 1609. i Harmonices mundi (1619) svetu su saopštena otkrića poznata kao Keplerovi zakoni. Najznačajniji među njima, treći zakon, izložen u Harmonices mundi, imao je odlučujući uticaj da se krajem 17. veka otkrije zakon gravitacije (Isak Njutn, 1643‑1727).

Isak Njutn (Vikipedija)

Tako je za srazmerno kratko vreme, oko 140 godina koliko je proteklo od izlaska na svetlost dana Kopernikovog De revolucionibus do Njutnovih Principia Philosophiae Naturalis Principia Mathematica u glavnim crtama rešen problem kretanja planeta Sunčevog sistema koji je do tog vremena toliko dugo mučio čovečanstvo.

Na razmeđi između dva veka – 17. i 18. – moglo se govoriti o trijumfu mehanike, prve discipline fizike. Kinematika, čiji je osnivač Galilej, sa svojim zakonom slaganja brzina, i dinamika, čiji je osnivač Njutn, sa svoja tri zakona i principom uzročnosti, postale su nezao­bilazne alatke u rešavanju mnogih problema. U skladu sa ovim razvija se i filozofski pravac mehanicizam koji u svemu vidi primenu principa uzročnosti. On doživljava svoj vrhunac u prvoj polovini 19. veka kada Laplas (1749‑1827) izriče svoja čuvena gledišta o „vidljivoj budućnosti”.

Negde u to vreme (1835) Kopernikovo delo skinuto je sa spiska zabranjenih knjiga. Može se dodati da je sredinom 19. veka postalo sasvim jasno da se zvezde ne nalaze sve na istom rastojanju, da nisu nikakve svetiljke, već da su zaista druga sunca, kao što je smatrao Đordano Bruno. U svetlu pomenutih događaja moglo bi se reći da spaljivanje Đordana Bruna kao način zastrašivanja ljudi u cilju održanja dogme nije dalo očekivane rezultate. Buran razvoj nauke nije mogao da se zaustavi, a pokazalo se da su gledišta Đordana Bruna, ma koliko smatrana jeretičkim bila ispravna. Reklo bi se, trijumf slobodne misli nad dogmom.

Da li je baš tako?

Najpre, postoje primeri koji pokazuju da i osnovne postavke nauke, tj. temelji teorija, mogu da poprime karakter dogme. Mehanicizam je u 19. veku doprineo tome. Osnovna polazišta Galilej­‑Njutnove mehanike smatrana su kao nešto u čiju se ispravnost ne može sumnjati. Za to su postojale i brojne potvrde. Recimo, 1846. godine planeta Neptun je otkrivena tako što je njen položaj na nebu teorija prethodno predvidela. Iz 19. veka potiče i čuveni Opolcerov kanon pomračenja Sunca koji daje podatke za ovu pojavu za više vekova unapred! Ko god je imao pri ruci podatke iz ovog dela u leto 1999. godine (poptpuno pomračenje Sunca koje se videlo i iz Srbije) mogao je da se uveri u njihovu tačnost.

U knjizi „Da li je Đordano Bruno uzalud spaljen?” autor Milan Nešić pominjući tzv. veliki prasak komentariše taj događaj rečju „bum”. O nekakvom bumu može zaista da se govori. To je teorija velikog praska čija je osnovna poruka da Univerzum (ili Vasiona kako se kod nas češće govori) ima svoj početak, konkretno da je nastao u jednoj eksploziji, koja se zove veliki prasak, pre oko 14 milijardi godina. Ovo je samo jedan od „šokova” koji su izazvala otkrića u fizici i astronomiji u prvoj polovini 20. veka. Dogodila se jedna naučna revolucija koja je uzdrmala temelje dotadašnje nauke. Ma koliko izgledala nagla, ona to, ipak, nije bila sasvim.

U 19. veku imamo zasnivanje termodinamike i elektrodinamike. Drugi princip termodinamike je naročito značajan jer uvodi pojam nepo­vratnosti. Drugim rečima, za razliku od principa uzročnosti briše simetriju između prošlosti i budućnosti. Nepovratnost znači da se dati proces može događati samo u jednom smeru i zbog toga kod dva proizvoljno izabrana stanja se tačno zna koje je bilo pre, odnosno posle. Baš kao u životu, u slučaju dveju fotografija jednog istog lica koje su načinjene u dva dovoljno vremenski daleka trenutka ne može biti dileme kojoj od njih odgovara pre, a kojoj posle.

Otkriće elektromagnetnih talasa (Maksvel, 1831-1879), kojima pripada svetlost, otvorilo je problem njihovog pro­stiranja. Smatralo se da se prostiru kroz hipotetičnu sredinu nazvanu eter. Rešenje ovog problema, tj. da se mogu prostirati kroz prazan prostor i da eter ne postoji, izbacilo je specijalnu teoriju relativnosti. Shvatilo se da je brzina prenošenja elektromagnetnih talasa univerzalna konstanta i uz to najveća moguća brzina u prirodi. Uskoro je došla i opšta teorija relativnosti gde se pokazala veza između gravitacije i geometrije, tako što gravitacija utiče na prostor čija geometrija ne mora biti obavezno po Euklidu, kao što je smatrao Njutn. Teorija relativnosti, koja je nekada izazivala čuđenje i odbacivanje, danas je opšte poznata, a zajedno sa njom ime njenog tvorca – Alberta Ajnštajna (1879-1955).

Mehanicizam nije mogao da se održi. Ipak, neki fizičari na prelazu iz 19. u 20. vek bili su bliski shvatanju da je u fizici praktično sve otkriveno, tj. tek ponešto još ostalo da se razjasni. Iz tog „ponečeg”, međutim, krenulo je ono novo, što je danas opšte poznato, teorija rela­tivnosti, kvantna mehanika, fizika atomskog jezgra… Razvoj ovih disciplina uticao je da se odbace „naučne dogme”, konkretno ubeđenje da su polazišta Galilej‑Njutnove fizike potpuno tačna. S druge strane, nema mesta ni razočaranju, u smislu šta je onda tačno ako to već nisu stavovi Galileja i Njutna, jer su empirijske nauke, kao što i sam naziv kaže, zasnovane na iskustvu. Oblast ljudskog iskustva je uvek ograničena i zato je svako uopštavanje rizično.

Milan Nešić u svojoj knjizi „Da li je Đordano Bruno uzalud spaljen?” se osvrće i na jednu dobro poznatu teoriju iz 19. veka, o kojoj se mnogo govori i danas. U pitanju je Darvinova teorija evolucije živog sveta na Zemlji. Ona je izazvala mnogo rasprava i van naučnih krugova. Ove rasprave nisu zaobišle ni našu sredinu. U svežoj su uspomeni događaji iz vrlo skore prošlosti koji su se u vezi sa ovom teorijom dogodili kod nas u Srbiji. Nešić ih, takođe, pominje. Neuklapanje u dogmu je razlog da se u pojedinim religijskim zajednicama (konfesijama) kako vođe, tako i sledbenici, bore protiv Darvinove teorije, nastojeći, pre svega, da je udalje iz programa za osnovne i srednje škole. Sveukupno gledano, u današnje vreme vođe religijskih zajednica su svakako manje uticajne nego u doba Đordana Bruna, ali njihov uticaj nikako ne treba potcenjivati.

Ima još primera „nepoželjnosti” rezultata prirodnih nauka, o čemu takođe piše Milan Nešić u „Da li je Đordano Bruno uzalud spaljen?” Sticajem okolnosti, baš ove godine je 90 godina od otkrića Hablovog zakona, poznatog kao širenje Univerzuma. Ovu pojavu najbolje objašnjava već pomenuta teorija velikog praska, a iz nje sledi da Univezum ima svoj početak, svoje rođenje. Tako nešto, uz shvatanje da pre tog rođenja nije ni bilo vremena, nikako se ne slaže sa stavom o večnom i beskonačnom Univerzumu koji je bio omiljen u krugovima Komunističke internacionale i kao takav ulazio obavezno u školske udžbenike štampane u nekadašnjem SSSR i drugim zemljama.

U Nešićevoj knjizi pominje se čovek iz naše sredine, rođen u Kragujevcu. Reč je o Simi Markoviću koji je u sebi spojio nauku (bio je doktor matematike) i politiku (član rukovodećih tela Komunističke partije Jugoslavije i Komunističke internacionale), a stradao je zbog svojih ubeđenja. Za ljude kao što je Marković govorilo se tada da su se „ogrešili” o dijalektički materijalizam.

Na kraju reč-dve o tome kako savremena nauka vidi Univerzum, bar kroz prizmu njegove mase. Barionska materija čija nam je priroda dobro poznata čini svega nekih 5% ukupne mase Univerzuma, tamna materija nekih 25% i tamna energija približno 70%. Pridev „tamna” dolazi otuda što je njihova priroda nepoznata. Ovo je stav većine naučnika, kako bi to na engleskom jeziku rekli mainstream.

Možda liči na dogmu? U Nešićevoj knjizi se i tome govori.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar