RAZGOVORNIK

POSLEDNJI ROĐEN U GETU

Veselin Gatalo (Jutjub)

Naučnofantastični roman „Geto” u Zagrebu mu je proglašen najboljim žanrovskim romanom, u Novom Sadu drama za djecu „Sigidrug”, koju potpisuje, nije imala premca, u Mostaru poneo je priznanje za poeziju Aleksa Šantić”, u Sarajevu je (anonimno) ovenčan „Zorom za najbolju zbirku priča u konkurenciji od skoro 100 rukopisa, uknjižio je „Istrakonovo” odličje (isto anonimno) za najbolju naučnofantastičnu (SF) pripovetku i niz drugih književnih nagrada. Ko? Veselin Gatalo koji kaže da odbija spisateljsko veličanje bez novca. Iako je svojim delom, koliko je poznato, pokrio sve književne žanrove, priznaje da mu je SF prva ljubav.

 Jelena Kunarac

Galaksija: Zašto SF? Jeste li pisali SF i mimo Geta”?

Veselin Gatalo: Pa, na SF i Fantazi sam se „navukao” sa „Politikinim Zabavnikom”. Stari bi mi kupio „Zabavnik” i rekao da čitam sve, osim onog zadnjeg. To mu je bilo neozbiljno, taj SF i Fantazi. Mašinac je, čovjek je od nauke, sa obje noge na zemlji, ne podnosi poigravanje s naukom i tehnikom… A zadnje u „Zabavniku” bilo je, naravno, mjesto za SF priču. Ne treba pogađati šta sam prvo čitao… Onda sam počeo čitati „Sirius”. Pročitao sam svaki broj. I sad, kad pišem SF, to se može prepoznati. Od SF-a sam objavio roman „Café Oxygen” i zbirku pripovjedaka „Priče za nemirnu noć”.

Galaksija: Mogu li se kupiti kod nas?

Gatalo: Pa ne baš… Izašle su u Zagrebu i Sarajevu. „Priče za nemirnu noć” više puta su rasprodate u Bosni, to jest u Sarajevu. Nema ih više.

 Galaksija: Kako biste sebe nazvali, mostarskim, bosanskim, hrvatskim ili srpskim piscem?

Gatalo: Kao čovjek sam Srbin i Hercegovac. Kao pisac pripadam svima koji čitaju, Bugarima, Srbima, Hrvatima, Francuzima, Nijemcima, svima.

Galaksija: Roman „Geto” preveden je na njemački, i objavljen više puta. Kako to? Iz medija nismo saznali da je pisac iz regiona, srpski pisac, nagrađen u Zagrebu i objavljen u Berlinu.

Gatalo: Nije to moja zasluga. Knjiga je nekako dospjela do Njemačke, nemam nikakve zasluge za to osim potpisivanja ugovora. Kao ni za „Ja sam pas i zovem se Salvatore” u Bugarskoj. Neko kupi knjigu i ona završi gdje treba. Knjige imaju svoj život mimo pisaca. Ja sam tu dosta neuk… Pa, ne znam baš s medijima. Nisam politički podoban za promocije i samopromocije. Ne radi mi uređaj za autocenzuru i znate već kako to ide… Nisam u spisateljskim DUD-ovima.

Galaksija: Šta su to spisateljski DUD-ovi?

Gatalo: Društva Uzajamnog Divljenja. To je ono kad hvale i promovišu jedni druge. Nije to loše, pisci se trebaju pomagati i promovisati. Ja sam malo asocijalan po tom pitanju, ali trudiću se, vidim da bez toga ne ide.

 Galaksija: Vratimo se na Geto”. Kako je ovaj roman nastao?

Gatalo: Bosansko-hercegovački ili ovaj iz mog romana?

 Galaksija: I jedan i drugi.

Gatalo: Bosanski Geto je nastao 1992, kad su Mjesečasti, Kockasti i Orlasti riješili da iskopaju ratne sjekire. A roman „Geto” je Bosna i Hercegovina 2094 godine. Zatvor otvorenog tipa u kojem tri bande koje govore engleski, mahom loš, i uglavnom nemaju pojma o narodima koji su tu živjeli prije njih. Malo njih „iz Starog naroda” govori „naški”, sadašnji srpski, hrvatski i bošnjački. Neprelazni zid oko Geta onemogućava kontakt, blokira radio-valove, spriječava čak i ptice da izađu kroz energetsko polje. Tri bande ratuju za uzgojenu i prerađenu drogu, za oružje, za resurse koji su ostali od nekadašnje civilizacije. Povremeno, kroz „Hranidbene otvore” dolaze lijekovi i nešto namirnica, koje pokupe najjači. Tu su Žderači i Štakori, ljudi kojima je droga oduzela razum do te mjere da lutaju bez cilja, formacije i naoružanja. Kanibalizam je dosta čest…

 Galaksija: I Vuk?

Gatalo: Da. I Vuk. Vuk je posljednji rođen u Getu. Uspio je preživjeti napad Kockastih tako što je kao četverogodišnjak pobjegao sa psima. Među njima je i odrastao. Onda su ga, skupa sa psima, zarobili Mjesečasti. Pse su pobili i pojeli, a Vuka su…

Ilustracija (Marko Stajić)

 Galaksija: Ostavimo to čitaocima. Nećemo oduzeti zadovoljstvo čitanja onima koji kupe ili pozajme knjigu.

Gatalo: Ostatak svijeta nije nalik Getu. Jako je kontaminisan. Zagađen zadnjim ratovima, antiterorističkim, migrantskim, ekološkim… Radioaktivne prašine i zračenja je puno. Život se uglavnom odvija u gradovima ispod zemlje. Tu je malo ili nimalo stvarnog. Više je projekcija nego materije. Vuk, kad ga odvuku u taj svijet, ništa ne smatra stvarnim… „Nepostojeći suci”, to jest projekcije, mu na kraju sude za ubistva, trgovinu drogom, zločin protiv mira i čovječnosti, sve ono što u Getu nije kažnjivo.

 Galaksija: Rekli ste jednom, čini mi se, da je Geto” i roman o krivici?

Gatalo: Čujte, neki kažu da je to klasičan alegorijski roman. Neko kaže da je SF, neko da je antiutopija… Neki kažu da je akcioni roman. Sa svima se slažem. I sa teorijama koje imaju na slavistikama u Beču i Pragu. Ima istine u svemu tome. I jeste, „Geto” je roman o krivici koja se stiče rođenjem u Getu. Vuk je paradigma za čitav jedan narod. Za narod koji je zamalo proglašen prvim genocidnim narodom na svijetu, i to pošto su nad njim izvršena tri genocida u samo jednom vijeku.

 Galaksija: Zalazimo u domen politike, a to ne bih voljela. Čitaoci u Hrvatskoj kažu da su sporedni likovi površno opisani. Spominju „plošnost” u opisima. Kako to komentarišete?

Gatalo: Ne volim potcijeniti čitaoce. Češće ih precijenim. I ovaj put sam, ali nije mi žao. Oni koji su pravilno čitali roman, znaju o čemu govorim. Nije dovoljno znati sva slova da bi se znalo čitati.

 Galaksija: Bojim se da nisam razumila.

Gatalo: Evo ovako… Likovi su toliko jaki da bi svaki od njih mogao biti glavni lik jednog romana. Ludi Jovan, Dumo, Novinar Luka Cvijić, Zevi, Jamajkanac, Ajatolah, Mensur inženjerac… Jamajkanac, vođa Orlastih, samo je spomenut, kao i Ajatolah, vođa Mjesečastih. I tvrđava u Trebindžu, ispod Lavlje planine Leotara… Bijesna Olena, Jamajkančeva žena, samo je spomenuta. Jamajkančevo borno vozilo, oklopljeni traktor, njegov tigar, sve je samo naznačeno. Ludi Jovan, kapetan Orlastih, on je iz „Starog naroda” kao i Dumo, stari sveštenik koji je nakon desetina ubistava homoseksualaca i prostitutki završio u zatvoru zvanom Geto. Njih dvojica su bolje opisani zbog radnje i konteksta. Opisao sam ih onoliko koliko je trebalo da opišem Vuka i radnju romana. Ostalo sam prepustio čitaocima, da nadograde likove malterom i ciglama koje sam im dao. Većinu čitalaca koji i inače čitaju moje knjige, nisam potcijenio. Neke kojima trebam sve nacrtati, eto jesam. Ljudi koji čitaju, pogotovo oni koji ne čitaju „s reda” i ono što im preporuče književni klanovi i TV, i te kako znaju zašto o svakom liku nisam napisao sve. Njima je dovoljno. Likovi služe radnji, ne bi trebalo biti obrnuto… I glavnom liku. Hm, sad ne znam, kad malo bolje razmislim, nisu Vuk i Čika glavni junaci romana. Geto je, zapravo, glavni junak knjige. Ta, da prostiš, Bosna 2094…

 Galaksija: Kakva je budućnost Geta?

Gatalo: Ako mislite na Bosnu i Hercegovinu, pročitajte „Geto”. Napisan je 2004, sve se više čita i, što je najgore, ostvaruje se. Migranti, iseljavanje, ajfoni i ajpedi, sve! Ako mislite na „Geto”, budućnost mu je na filmskom platnu. Mislim da ovakvu priču, ako već moram biti neskroman, nakon „Pobjesnjelog Maksa” i „Apokalipta” ni Holivud nije imao. Može se odraditi na dva načina, na Kusturičin, uz drombulje, saz, bukov list, šargije i jaku priču ili na Spilbergov način, blokbasterski sa puno kompjuterske animacije i efekata. Oba bi bila uspješna na svoj način. Mada, moram priznati, bez obzira što bi se meni manje finansijski isplatilo (a gramziv sam jako), više bih volio Kusturičin način i njegovu verziju.

 Galaksija: Dobro vam ide sa SF-om, čini se. Planirate li još?

Gatalo: Moram priznati da SF nije lako pisati. Potrebno je dosta znanja, tehničkog, medicinskog, društvenog…

 Galaksija: Šta ste studirali?

Gatalo: Mašinstvo. Tu matematika i fizika, metalurgija i hemija, sve to napuni čovjeka tehničkim znanjem. Te četiri matematike, statika, dinamika, kinematika, kvantna fizika, molekularna fizika i matematika, sve to čovjeka napuni znanjem. Izbacili su me prije diplome, a rat mi je bio dobar povod da objasnim zašto nisam diplomirao mašinstvo. Apsolvent sam komunikologije, tu sam popunio par rupa iz psihologije i odnosa sa javnošću. Zaravo. Čovjek cijelog života uči. Nisam diplomirao, iako sam apsolvent komunikologije. I to dugo, dugo… Sramota je da čovjeku treba papir da bi ga smatrali pametnim. Jezivo. Ako je nekome malo šesnaest knjiga da mu dokažem da nisam glup, neka se nosi… To ne kontam, ali ako neko treba papir da dokaže svoju pamet, a ne djelo… Kako god, nisam kvalifikovan da sudim.

 Galaksija: Gospodine Gatalo, hvala vam za izdvojeno vrijeme.

Gatalo: Hvala vama. „Galaksiju” rado čitam, sad kad znam da još izlazi. Prije ovog nesrećnog rata Orlastih, Kockastih i Mjesečastih, redovno sam je čitao. I dalje ću. Dužnik sam vam. Ako je ovo malo riječi dovoljno da se odužim, drago mi je.

Prvu priču Veselina Gatala („Dubina) pročitajte u rubrici Asimovljev soj

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar