MENTALNA LOZINKA

PRIČA O RANČEVIMA

380 pregleda

Živeo jednom jedan stari, bogati udovac, sa svoja tri sina, na ogromnom ranču. Pored toga ranča nalazio se manji, na kojem je živela dobrodržeća udovica sa svoje četiri prelepe kćerke… A sada brzom brzinom zaboravite ovaj „obećavajući” početak jer on nema nikakve veze s pričom koja sledi. Izvinjavam se, ali šta da vam kažem, morao sam iskoristiti upravo otkrivenu igru reči. Bilo je to jače od mene – shvatićete već.

Miodrag Ivanišević

Početkom sedamdestih godina prošlog veka zagrebački „Vjesnik” pokrenuo je mesečnik „Sirius”, „biblioteku znanstvene fantastike”, koji je svakog petog dana u mesecu donosio izbor najboljih svetskih SF priča. Objavljivani su najnoviji radovi Artura Klarka, Stanislava Lema, Isaka Asimova i drugih velikana. „Sirius” je 1980. i 1984. godine u veoma velikoj konkurenciji proglašen najboljim evropskim SF časopisom.

U jednom od prvih brojeva objavljena je priča, kojoj sam, na moju veliku žalost, zaboravio tačan naslov, kao što sam zaboravio i ime njenog autora. Ubeđen sam da je reč o Amerikancu, ali ni u to više nisam siguran. Ipak je otad prošlo trideset i kusur godina. Pokušaću da vam je u najkraćim crtama prepričam:

Vrhunskom američkom naučniku i stručnjaku za raketne motore, a nazvaćemo ga kratko Džoni, u ponoć su na vrata porodične kuće zalupala gospoda u tamnim odelima, sa šeširima duboko navučenim na oči. Rekoše mu da je u pitanju stvar od državnog interesa i da ne postavlja suvišna pitanja, već da se što pre obuče jer je svaka sekunda dragocena.

Pozdravio se sa prestrašenom ženom i bukom probuđenom decom pa, pošto je na zadnjem sedištu crne službene limuzine seo među dva krupna pratioca, stisnuo zube skoro do pucanja i krenuo u neizvesno. Na aerodromu ih je čekao zagrejan avion Ratnog vazduhoplovstva i nakon pola sata ludog leta isporučen je zapovedniku supertajne baze koji ga je poveo do dvorane gde su pored vojnih glavešina sedeli i brojni civili, isto tako izbezumljeni poput Džonija samog. Bila su to, uglavnom, njemu poznata lica. Sve sam naučnik do naučnika.

Najavljen je film što ga je vojna kontraobaveštajna služba nabavila na volšeban način. Svetlo je ugašeno i projekcija je počela. Platnom se bešumno kretao automobil srednje klase. Naglo zaustavivši, vozač, s kacigom na glavi, izađe iz vozila da bi iz otvorenog prtljažnika izvadio nešto poput velikog ranca. Stavio je TO na ramena i uzleteo, gubeći se ubrzo iz vidokruga. I gotovo – nema više. THE END. Doveli su ih „na kraj sveta” da bi im prikazali film od tridesetak sekundi.

Upaljeno je svetlo i u potpunoj tišini za govornicom se našao čovek s bezbroj odlikovanja na uniformi. Objasnio im je da se verovatno radi o najnovijem dostignuću sovjetskih naučnika. Stručna komisija, pošto je detaljno analizirala kratak film, podnela je izveštaj u kojem garantuje da nema ni govora o duplim ekspozicijama, nevidljivim čeličnim sajlama, niti bilo kakvim filmskim trikovima. Drugim rečima, film je originalan i ovaj uređaj zaista postoji! Dovedeni su da bi napravili isti takav!

A onda je krenulo stručno namudrivanje i nastala je buka poput one koju stvaraju osnovci na velikom odmoru. Naučnici svetskog glasa galamili su i mlatarali rukama ubeđujući se s kolegama da je ovo što su upravo videli nemoguće i da su očito žrtve prevare, jer su zakoni fizike neumoljivi. Mlazni motor na leđima – kakva glupost, ljudska kičma ne bi izdržala uzletanje, a da ne govorimo o sletanju ili o promenama brzine. Uostalom, kako birati smer? Na čoveku se nije video padobran – šta bi se desilo da je motor otkazao? Svesno su žrtvovali čoveka? Ne bi im bilo prvi put…

Za vreme ručka galama se prenela u trpezariju. Za stolovima su se spontano počele formirati grupe sastavljene od starih znanaca ili od stručnjaka bliskih specijalnosti. Film ih je dobrano prodrmao. Ipak je reč o originalu! Postoji dokaz da su im Sovjeti pobegli za korak! Opet su to uradili! Posle ručka odvedeni su u zasebne sobe u kojim će ostati dok ne reše postavljeni zadatak. „Ne, niste u pritvoru, ali do daljneg ne smete napuštati bazu niti primati posete!”, rečeno im je uz lažni osmeh. Džoni je raspremio svoje stvari, zapalio cigaretu i u mislima odlutao do žene i dece. Ko zna kada će ih ponovo videti? Mora dati sve od sebe da to bude što pre.

Uzeo je papir i olovku. „Ako bi proporcionalno smanjili motor mlaznog lovca-bombardera najnovije generacije uz sledeće modifikacije…” Nazirala se mala, ali izvesna mogućnost. Džoni i drugari su se za nedelju dana ipak pomakli s mrtve tačke. Radili su danonoćno. Prošao je prvi mesec, pa drugi, pa treći…

Najzad je došao dan kada je vojnom vrhu valjalo predstaviti prototip američkog mlaznog ranca. Tribine su bile popunjene visokim oficirima u uniformama svih rodova. I opet na sceni mnogo, mnogo odlikovanja. Mogao je to biti za njih značajan dan ili, daleko bilo, strašan promašaj. Ipak, svi su se nadali da prisustvuju velikom događaju, poput onog od pre stotinak godina kada su braća Rajt predstavila svoj avion s motorom, i izvela prvi zvanično priznati let. Kada se u daljini pojavila crna limuzina uzbuđena masa je zanemela.

Automobil se naglo zaustavio i iz njega je izašao čovek sa kacigom na glavi. Otvorio je prtljažnik, izvukao nešto poput velikog ranca i navukao preko ramena. Deža vi? Kao da radi neku najobičniju stvar čovek je pokrenuo uređaj i uzleteo. Uz paklenu buku napravio je nekoliko neazboravnih krugova iznad tribina i spustio se bez problema. Konstruktori i razdragani posmatrači pritrčali su novom junaku i u trenu ga podigli na svoja ramena, zajedno sa teškim uređajem na njegovim leđima. Uzvici iskrenog oduševljenja, desetine kapa bačenih uvis…

Mikrofonu je ubrzo prišao onaj isti gospodin koji im je pre par meseci uz patriotsku priču pustio „zaplenjeni film”. Obratio im se s poštovanjem i naglasio da veliki zajednički uspeh neće ostati nenagrađen. Proveli su mnogo vremena odvojeni od svojih porodica da bi se u celosti posvetili realizaciji tajnog projekta i to će biti zabeleženo tamo gde treba. Ipak im je otkrio, na kraju, da su svi oni bili žrtve „benigne” prevare i da je kratki film, što su ga gledali pre par meseci, verovali ili ne, napravljen u vodećem svetskom studiju za specijalne filmske efekte, američkom dabome.

Ideja o mlaznom rancu pala je na um, sasvim slučajno, jednom nižem oficiru. Njegov pretpostavljeni nije gubio vreme, odmah se pohvalio „svojom” idejom. Mnogo se dopala i vojnom vrhu te je pokrenuta akcija. Znali su da će naučnici poverovati u ono što su videli tek kada im se pročita zvaničan izveštaj stručne komisije da se ne radi ni o kakvom filmskom triku. Verovali su, s razlogom, da će ih saznanje da su to Sovjeti uradili dodatno motivisati. Jasno je da komunjare nemaju ovakav, ali ni sličan, uređaj na raspolaganju.

Pouka ove priče vredi i dan-danas: Mnogo lakše dolazimo do rešenja ako smo ubeđeni da ono zaista postoji. Uvek čvrsto verujte da ispravno rešenje objavljenog rebusa zaista postoji i da ga je urednik rubrike video i proverio. On svojim potpisom garantuje za kvalitet svih objavljenih priloga. Istina, tu i tamo potkradu se greške, ali grešiti je ljudski. Znam, dugujem vam objašnjenje zašto sam ovu priču nazvao „Priča o rančevima”, a razlog je vrlo jednostavan. Naime, imenice ranč i ranac u prvom padežu množine imaju identičan oblik – rančevi. Za više ranaca koristi se još i izraz ranci, ali tada se gubi igra reči koja mi se učinila interesantnom.

Kupili smo velike kokice i mnogo semenki, moji drugari iz osmog tri i ja, pa ušli u prepunu dvoranu bioskopa „Partizan” da najzad odgledamo i tu predugo najavljivanu „najnoviju” avanturu Džejmsa Bonda, tajnog agenta 007. Film Thunderball, kod nas tada prevođen kao „Operacija grom”, snimljen je 1965. godine, a iz nekih, nama tada apsolutno neshvatljivih razloga, kasnio je s prikazivanjem nekih desetak godina. Baš kao i onaj ideološki krajnje neprihvatljivi Ben Hur!

Svetlo se gasilo i počeo je još jedan neravnopravan okršaj. U prelepom francuskom zamku Džejms je posle kraće borbe likvidirao vlasnika, pukovnika Žaka Buvijea, agenta broj 6, supertajne organizacije „SPEKTRA” (u originalu Spectre – eng. sablast, utvara) i, pošto je pravilno procenio da je pravi trenutak za bežaniju, pardon, za taktičko odstupanje, izašao na terasu pa na svoja široka leđa navukao povelik ranac. Stavio je kacigu na glavu i u krupnom planu, koji je lagano prelazio u detalj, uputio nam značajan pogled, podigavši desnu obrvu, onako kako to samo on zna, te uz grmljavinu mlaznog motora uzleteo preko visokog zida u nepoznatom pravcu.

Pored njegovog srebrnog „aston martina DB5” čekala ga je prelepa saradnica. Pomogla mu je da skine tešku skalameriju s leđa i odloži je u prtljažnik. Samo što su seli u automobil ugledali su poteru, tu odmah iza njih. Ali, još se nije rodio taj koji bi mogao nauditi neustrašivom Džejmsu kada se ovaj dokopa svog prelepog, specijalno opremljenog mezimca. Dalje nema šta da se priča.

Nismo bili previše iznenađeni novom spravom za letenje jer smo se, gledajući filmove o nepobedivom agentu Njenog veličanstva, već odavno navikli na neverovatne izume i kojekakve filmske trikove. Odavno smo shvatili da su svemirski brodovi u filmu „Samo dvaput se živi” dobro urađene makete i ništa više. Pa čak i onaj ogromni vulkan… Sigurno su opet u pitanju neki trikovi, možda tanke čelične sajle ili jake prozirne plastične niti, jer svima je valjda jasno da čovek ne može leteti na ovaj način. Misle oni da smo mi vesla sisali.

* * *

Bio je ponedeljak i po povratku iz gimnazije (kako vreme brzo leti) svratio sam do trafike po novi primerak novosadske „Stripoteke”. U izlogu sam ugledao novi „Sirius” pa sam kupio i njega. U tom broju objavljena je priča koju sam vam malopre ukratko prepričao. Pročitavši je ostao sam zapanjen.

Sećanja na „Operaciju grom” bila su relativno sveža. Pa gledao sam film koji je… Nisam znao šta da mislim. Kakav je to plagijator? Kako ga nije sramota da potpiše tuđu priču? Moram odmah pisati Ijanu Flemingu i obavestiti ga o ovoj krađi. Nečuveno!

Svi smo nekada bili mladi i naivni. Neki od nas ostanu večno mladi, a neki večno naivni.

* * *

Još se pamte reči Huana Antonia Samarana sa zatvaranja XIV Zimskih olimpijskih igara: „Dovidzenja drago Zarajevo!”, i njegova više nego kurtoazna izjava da će biti veoma teško bolje organizovati olimpijadu od sarajevske. Šest meseci potom otvorene su letnje olimpijske igre u Los Anđelesu. Nikada neću zaboraviti kako sam se jadno osećao dok sam gledao bolesnog Muhameda Alija, junaka mog detinjstva, kako teturajući nosi olimpijski plamen, izvlačeći iz sebe poslednje atome snage. Svi su bili na nogama. Bodrili su ga, klicali mu…

Odlično pamtim i onu iznenadnu grmljavinu i trenutak kada se na nebu pojavio čovek s nekakvim teretom na leđima. Stadion je u trenu zanemeo, a potom je nastalo gromoglasno oduševljenje. „Srebrni letač” s povelikim rancem, kružio je visoko iznad stadiona. Nije bilo sajli – nije bilo trikova. A nije bilo ni padobrana! Znači, ti superheroji zaista postoje! Nisu nečija izmišljotina!

Pokušavao sam da putem interneta dođem do podataka o letaču. U pretraživače sam ukucavao: los angeles, olympic summer games 1984, opening ceremony i raznorazne druge elemente. Ništa! Čovek kao da je u zemlju propao. Očekivao sam bar jednu njegovu fotografiju. Našao sam i Muhameda Alija s bakljom, i košarkaški „Tim snova”, i najbolje hokejaše…

Počeo sam da tipkam i sve ono što bi mi sasvim slučajno padalo na pamet: planeman, bulletman, rocketman… I gle čuda, pošto sam otkucao reč rocketman obavešten sam da postoji lokacija koja sadrži sve tražene elemente.

Otišao sam na http://future.newsday.com/9/fbak0917.htm i odmah ugledao nekoliko fotografija čoveka-rakete. Saznao sam da je reč o Vilijamu Sjutoru (William Suitor), američkom vojnom test-pilotu. On je leteo i u onom filmu o superagentu. Zaista je leteo! Postoji više lokacija o ovom neverovatnom čoveku.

Nekada se ostvaruju čak i najluđe ideje. Čvrsto verujte da rešenje postoji i ono će postati znatno izvesnije.

Tekst je preuzet iz knjige „Rebusi i kako ih se rešiti”, Miodraga Ivaniševića, koju možete naći u svakoj bolje snabdevenoj knjižari, ili naručiti pouzećem: telefon: 066/240 499 ili e-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar