NAUČNA SNOVIĐENJA

VIRUS, JUNAK NAŠEG DOBA

265 pregleda
Pixabay

Iz toga je sasvim evidentno da svaki takozvani SARS-CoV-2 virus, ili njegova varijanta, koje nekvalifikovani ili potplaćeni istraživači vide pod elektronskim mikroskopom, pa se na sva usta hvale da su „otkrili Ameriku”, postoje samo u kompjuteru.


Milovan Šavija

Kada je grupa australijskih doktora na čelu sa Leonom Kalijem, Majkom Katonom i Džulijanom Drusom (Dr. Leon Caly, Dr. Mike Catton, Dr. Julian Druce) krajem januara 2020. iz brisa uzetog iz nosa i grla jednog kineskog turiste, koji je tek stigao u Melburn sa simptomima prehlade, standardnim laboratorijskim testom izolovala i sekvencionirala virus po imenu SARS-CoV-2, bila je to svakako vest dostojna da se nađe u naslovima svih svetskih medija glavnog toka. Pogotovu što je virus sa tim tajanstvenim imenom već nekoliko meseci izazivao pozornost svetske javnosti otkako se pojavio u kineskoj provinciji Vuhan.

Australijski doktori su bili prvi koji su taj virus izolovali van Kine. To otkriće su podelili sa svojim kolegama širom sveta i tako preko noći postali slavni. To što su izolovali, kao i način na koji su do toga došli detaljno su kasnije opisali u članku koji je objavljen u australijskom naučnom časopisu Medical Journal of Australia, i za to su sledeće godine dobili i specijalnu nagradu, kako i dolikuje autorima tako velikog i značajnog otkrića za čovečanstvo. Ono što će se događati u godinama nakon tog velikog doprinosa nauke čovečanstvu ne samo u Australiji, nego i na čitavoj planeti, već je postalo istorija, koja će se sigurno dugo pamtiti i ostati pohranjena u ne baš lepim uspomenama savremenika tog doba.

Razvejavanje opsene

Zbog svega toga, a i zbog onoga što bi mogla sa sobom doneti sledeća poglavlja te istorije, ne bi bilo na odmet opisati šta su to pomenuta trojica australijskih doktora videla na ekranu elektronskog mikroskopa, a što će kasnije opisati u onom članku. Kao što priliči pravoj nauci i naučnom pogledu na svet, ukoliko želimo da se uverimo u verodostojnost i naučnu relevantnost onoga što su videli, trebalo bi pre svega pogledati kako na taj njihov poduhvat gladaju njihove kolege, a pogotovu one koje ono što su oni videli tumače na potpuno drugačiji način.

Jedan od njih je doktor Tomas Kovan (Thomas S. Cowan, MD), koji je pomno pratio sve ono što se u svetu događalo protekle dve ipo godine, tokom takozvane pandemije, i koji je takoreći u hodu o time napisao i knjigu pod naslovom „Breaking The Spell – The Scientific Evidence For Ending The COVID Delusion”, što bi se moglo prevesti kao: Razvejavanje opsene – Naučni dokaz kraja COVID iluzije. Knjiga je izašla iz štampe avgusta prošle godine, a ono što je važno, on je jedno poglavlje te knjige posvetio upravo onome što su australijski doktori videli na ekranu njihovog elektronskog mikroskopa. Naslov tog poglavlja je: Modern Isolation” of SARS-CoV-2 ili Savremeno „IzolovanjeSARS-CoV-2. Nije nevažno naglasiti da ta knjiga predstavlja sažetak knjige:The Contagion Myth: Why Viruses (including „Coronavirus“) Are Not the Cause of Disease, koju je ranije objavio u koautorstvu sa Sali Felon Morel.

Prema doktoru Kovanu autori su na početku svog izveštaja opisali pacijenta i kako su iz njegovog nosa i grla uzeli uzorke sluzi i ubrizgali ih u kulturu bubrežnih ćelija majmuna. Oni nisu ni pokušali da identifikuju genom traženog virusa iz pomenutog uzorka. Jedino što su uradili bio je onaj test RT-PCR (reverse transcription polymerase chain reaction), koji će kasnije ući u legendu. U članku autori nisu opisali na koji način su napravili tu kulturu, već su samo naveli da su obezbedili minimum hranljivih sastojaka i dodali dva antibiotika (gentamicin and amphotericin).

Moglo se predvideti da će niska ishranjenost i trovanje antibioticima uzrokovati raspadanje ćelija uz oslobađanje potencijalnih delova „virusa” u ispitivanu kulturu, što se i dogodilo. Očigledno je da autori nisu uzeli u obzir da bi u toj kulturi osim delova virusa trebali da budu prisutni i brojni drugi uzorci genetskog materijala, kao što su egzogeni virusi kojima je pacijent mogao biti zaražen (ukoliko bilo kakvi virusi uopšte postoje), zatim genetske čestice iz neprečišćenog brisa uzetog iz pacijntovog nosa i grla, serum od fetusa teleta, koji je također dodat, i ćelije bubrega majmuna. Kali i njegove kolege se nisu uopšte potrudili da odrede odakle bi eventualni genetski materijal prisutan u kulturi mogao da potiče.

Autori su zatim opisali elektronski mikrograf, to jest kako je pod elektronskim mikroskopom izgledala ta kulture ćelija: „Elektronski mikrograf te smeše delova ćelija pokazao je citoplazmičke mehure uokvirene membranama u kojima su se navodno nalazile čestice korona vitusa. Nakon nekoliko neuspelih pokušaja da se u potpunosti izdvoje delići virusa sa karakterističnim resama od spajk proteina na površini, pronašli smo da dodavanje tripsina u medij ćelijske kulture znatno popravlja morfologiju tih delova virusa.”Drugim rečima, na česticama, koje su australijski istraživači nazvali delovima korona virusa, pojavili su se karakteristični vrhovi „spajk” proteina tek kada su u kulturu dodali tripsin. Treba naglasiti da je tripsin enzim koji služi za varenje proteina.

Pretpostavljajući da su virusi obloženi proteinima, onda proizilazi da bi tripsin trebalo da ukloni tu oblogu sa onih čestica za koje se pretpostavljalo da predstavljaju viruse iz kojih štrče „spajk” proteini. Tako bi se na elektronskom mikrografu trebali pojaviti oni šiljci tih proteina, kao dokaz postojanja virusa za kojim su tragali. Bez obzira šta su oni videli na tom mikrografu, očigledno je da se iz tih laboratorijski indukovanih rezultata neće ni u kom slučaju moći dobiti slika kako bi ti fragmenti mogli da stvarno izgledaju kada se nalaze u telu pacijenta.

Postoji samo jedan logičan, racionalan i naučni zaključak koji se može izvući iz tog članka, a to je: Njegovi autori nisu imali pojma šta je uzrokovalo raspadanje ćelija u tom eksperimentu. Takođe nisu imali pojma odakle potiče genetski materijal koji su testirali. I na kraju oni nisu našli bilo kakvu česticu sa karakterističnom morfologijom korona virusa dok nisu sami proizveli njegovo pojavljivanje. Sveukupno, ne postiji nikakav dokaz u tom članku da je bilo kakva čestica poznata kao SARS-CoV-2 pronađena, i da bilo kakav virus ima ikakve veze sa bolešću onog Kineza koji se zatekao u Melburnu.

U svim do sada objavljenim tekstovima koji se bave „izolacijom” i karakterizacijom virusa SARS-CoV-2 prvi korak u eksperimentu bio je da se napravi virusna kultura. Sve analize genoma „virusa” urađene su na osnovu rezultata eksperimentisanja na kulturi, a ne na uzorku uzetom direktno iz organizma obolele osobe. Konvencionalni virolozi prezentiraju rezultate CPE (cytopathic effect) – citopatskog efekta, kao dokaz da virus postoji i da uzrokuje bolest. Drugim rečima, oni bilo kakvu patogenu pojavu u kulturi tumače kao neoboriv dokaz da su u njoj nalazi upravo onaj virus koji oni traže.

Lankini eksperimenti

Stoga nije na odmet baciti pogled na skorašnje eksperimente koje je obavio Stefan Lanka, u pokušaju da se uz pomoć naučnih studija objasni na koji naćin deluje taj citopatski efekat, o kojem pričaju konvencionalni virusolozi. Stefan Lanka se, inače, proslavio otkrićem prvog živog gigantskog virusa koji je simbiotski živeo u jednom okeanskom organizmu. On je odlučio da fenomen citopatskog efekta podvrgne rigoroznom testu. Pitanje na koje je pokušao da odgovori je prosto: Da li je citopatski efekat uzrokovan prisustvom patogenig virusa, ili je on rezultat procesa kultivacije?

Lankin eksperiment je urađen u nezavisnoj laboratoriji specijaliziranoj u izradi ćelijskih kultura. Suština eksperimenta se sastoji u tome da je normalna ćelijska kultura tretirana na četiri različita načina nakon čega se pratilo ponašanje tokom perioda od pet dana sa posebnim naglaskom na to da li je bilo ikakvih citopatskihCPE promena.

U prvom slučaju normalne ćelije su kultivisane u normalnom hranivom medijumu s vrlo malom količinom antibiotika. Nakon pet dana nisu primećene nikakve citopatske promene, ćelije su nastavile da se normalno razvijaju.

U drugom slučaju sve je bilo isto, samo je u cilju obogaćivanja hranjivosti dodato 10% seruma iz fetusa teleta. Također, nakon pet dana nisu primećene nikakve citopatske promene, ćelije su opet nastavile da se normalno razvijaju.

U trećem slučaju Lankina grupa je primenila proceduru korištenu od onih istraživača koji drži do svoje reputacije kada žele da se bave potencijalno patogenim virusima. U tom postupku hranjivost medija smanjena je na minimum, uključujući i procenat seruma iz fetusa teleta koji je smanjen sa 10% na 1%. To znači da se značajno smanjila količina hranjivih sastojaka koja je na raspolaganju ćelijama, tako da su one bile izložene stresu. Istovremeno je povećana količina antibiotika za tri puta.

Nakon pet dana u tako naštimanoj ćelijskoj kulturi pojavio se onaj citopatskiCPE efekat. Oni istraživači koji ne drže do svoje reputacije bi na osnovu toga zaključili da se konačno pojavio onaj dugo traženi i očekivani „virus”, te da je samim time njegovo prisustvo dokazano. Međutim, uzimajući u obzir da nikakav patogeni virus nije dodavan u kulturu, jedino objašnjenje tog citopatskog efekta bi bilo da je on uzrokovan načinom na koji je ćelijska kultura pripremana i tretirana.

U četvrtom eksperimentu korišćena je istovetna procedura kao i trećem slučaju, s tom razlikom da je dodat rastvor čiste RNK – ribonukleinske kiseline kvasca. To je proizvelo isti rezultat nakon pet dana, kao u prethodnom slučaju, što je dokazalo da je način na koji je kultura tretirana izazvao citopatski efekt, a ne prisustvo virusa.

Razlog zbog kojeg je dodata RNK kvasca leži u načinu na koji se u takvim eksperimentima formira genom virusa, koristeći kompjuterizovani proces zvani podešavanje ili slaganje (alignment). Taj proces započinje s fragmentima RNK uz pomoć kojih se konstruiše teoretski genom, koji u stvari ne postoji u ispitivanom uzorku. Taj genom niti je ikada postojao u bilo kojoj osobi, niti u bilo kojoj ćelijskoj kulturi. On postoji samo u kompjuteru, konstruisan u procesu podešavanja, slaganja i raspoređivanja onih komadića u potpuni genom.

Iz toga je sasvim evidentno da svaki takozvani SARS-CoV-2 virus, ili njegova varijanta, koje nekvalifikovani ili potplaćeni istraživači vide pod elektronskim mikroskopom, pa se na sva usta hvale da su „otkrili Ameriku”, postoje samo u kompjuteru. Dokle god takvi istraživači imaju dovoljno RNK fragmenata, koje će stavljati u pripremljenu kulturu, kompjuter može proizvoditi genoma koliko im treba.Znajući kako funkcioniše taj kompjuterski proces podešavanja i slaganja, može se u potpunosti razumeti ono što je Lankin četvrti eksperiment pokazao. A to je da se u rezultatu eksperimenta može dobiti bilo koji RNK virusnog genoma, bez obzira što u ćelijsku kulturu nije dodat, niti je u njoj bio prisutan ikakav virus.

Iz svega toga bi trebalo da bude potpuno jasno da postojanje SARS-CoV-2 virusa nikada nije bilo naučno dokazano. Iz toga sledi da, pošto je dokazano da virus ne postoji, onda ne postoji ni bilo koja njegova varijanta, niti bilo kakav protein, kao što je onaj famozni „spajk”, niti njegove bilo kakve patogene karakteristike. Ukoliko se još obrati pažnja na onaj ozloglašeni COVID test, može se doći do još nekoliko zapanjijućih zapažanja i zaključaka. Ako je utvrđeno da virus ne postoji i da su istraživači koji su izmislili taj test otvoreno priznali da s njim nije ni bilo zamišljeno da se detektuju nikakvi virusi, onda se postvlja pitanje: za šta uopšte služi taj test? Odgovor je jednostavan: da bi se dokazalo postojanje virusa koji ne postoji, jer je postojanje nepostojećeg virusa jedino moguće dokazati uz pomoć testa koji nije projektovan za otkrivanje virusa. Jer se uz njegovu pomoć, kao u slučaju ćelijske kulture, kompjuterskom kalibracijom može stvoriti itekako korisna virusna utvara.

Osveta kompjutera

Pošto su, kao što se može videti, u konstrukciji fiktivnog sveta virusa itekako upleteni i kompjuteri, onda bi se u tom trouglu između ljudi, virusa i kompjutera mogla naslutiti i neka suptilna konkurentska veza. Tako bi se ovi današnji moderni sojevi imaginarnih virusa mogli smatrati nekom vrstom osvete kompjutera ljudima za sve one kompjuterske viruse kojima ljudi već decenijama zagorčavaju njihov rad, pa i život.

Ti moderni imaginarni virusi, čije genome je, kako je pokazao doktor Lanka, kompjuter generisao pomoću algoritama podešavanja i slaganja, poput nekih utvara priviđali su se naivnim naučnicima, izazivajući kasnije patnje i umiranja miliona ljudi, koji su stradavali od straha, haosa, svih mogućih vrsta društvenih poremećaja i, naravno, vakcina. Iz čega proizilazi da su u onom pomenutom trouglu ljudi uvek izvlačili deblji kraj, a virusi, iako nepostojeći, postajali junaci.

Na kraju, nije na odmet primetiti da su se u ona stara vremena Edvarda Dženera i malih boginja virusi izmišljali da bi se objasnili mogući uzroci misterioznih bolesti, dok se u današnja vremena prvo pojave virusi, doduše u obliku utvara, pa se onda izmišljaju bolesti da bi se opravdalo postojanje utvara. A ono što je zajedničko za stara i nova vremena su, ko bi drugi bio, nego vakcine, koje se besomučno više od dva veka ubrizgavaju u ljudska tela, da bi ih valjda zaštitile od virusa koje, osim doktora Stefana Lanke, još niko nije video. Taj Lankin verovatno nikome nije interesantan, jer živi u simbiozi i miroljubivoj koegzistenciji sa svojim domaćinima, pa za njega nisu neophodne vakcine, a osim toga, on je stvaran i nije ga potrebno izmišljati. Zato za njega ne mare mnogo ni ljudi, ni kompjuteri.

I na samom kraju, nakon što je naučno utvrđeno da virusa nema, ostaje nam da se dobro čuvamo vakcina.

O autoru

administrator

Ostavite komentar