ATINSKI TRG

ZNAMO LI DA NE ZNAMO

473 pregleda

Ideja čoveka sadrži neizbežnost njegove apokalipse i ono što je mogao da učini za produženje opstanka, čovek je propustio jer nije saznao ni svoje biće ni biće civilizacije ni suštinu evolucije a ni  sada, kada  je apokalipsa već počela, on ne može da je prepozna već još uvek sanja Atlantidu.

 Nikola Pilipović

 Materijalni svet čine objekti i fenomeni, promene njihovih karakteristika, atributa. Ali objekt postoji, tek i samo ukoliko deluje na drugi objekt, na okruženje, to jest samo kroz fenomen, kroz poremećaj koji proizvodi u okruženju, što je iskazano filozofemom; nema objekta bez subjekta. Drugačije rečeno, materijalni svet postoji samo kroz fenomene. Kroz fenomene ga saznajemo i tumačimo i cela fizika se bavi samo saznanjem zakonitosti u fenomenima, materija svih zakona prirode i svih principa prirode su fenomeni. Tek kroz njih mi saznajemo objekat, njegove atribute, njegove načine postojanja.

Svakodnevno iskustvo i samo naše postojanje nesporno pokazuju da sloboda postoji, da živa bića mogu po svome razlogu i po svojoj volji da deluju na okruženje, da pokreću nove fenomene

 Svi fenomeni podležu zakonitosti – kauzalitetu, što znači da početno stanje sistema u celosti određuje potonje stanje, što se kolokvijalno (ali ne i potpuno ispravno) može kazati: posledica zakonito sledi za uzrokom, što zovemo princip kauzaliteta. Bez zakonitosti bi postojao samo haos – što je još Kant lepo razjasnio – jer bi u svakom fenomenu objekt prelazio u neko potpuno neodređeno stanje. Ali, to ne znači da svaki fenomen nastaje kauzalno, da nastaje kao posledica prethodnog fenomena. Do te ideje ne možemo doći polazeći od zakona prirode, jer to je negacija kauzaliteta u nastanku fenomena, što zovemo slobodom (slobodom delanja) po definiciji, a zakoni prirode počivaju na kauzalitetu.

Međutim, svakodnevno iskustvo i samo naše postojanje nesporno pokazuju da sloboda postoji, da živa bića mogu po svome razlogu i po svojoj volji da deluju na okruženje, da pokreću nove fenomene. Ti fenomeni ni na koji način ne proističu iz onih koji deluju na biće, to čak nije ni moguće, jer dejstvo okruženja biće konstatuje kroz čula, a na okruženje deluje kroz organe. Znači kauzalni niz se prekida u živom biću, oni fenomeni koje dolaze se gase, a iz njega nastaju drugi, te možemo definisati pojam živo biće, ali samo negativno: živo biće je singularitet u kome se prekida kauzalni niz fenomena. Mogućnost slobode je više od iskustva, to je uslov mogućnosti života i živih bića. Jer biće je složena i uređena materijalna struktura povišenog potencijala i kao takva opstaje i čak raste i reprodukuje se, što je suprotno Deugom zakonu termodinamike, koji nalaže da je veća verovatnoća da se složena i uređena struktura degradira i raspadne i da se energetski potencijal izjednači sa potencijalom okruženja.

Kako onda živo biće opstaje? Jedina mogućnost je da u svojoj aktivnosti uzme iz okruženja više materije – energije nego što gubi, što sam nazvao spoljašnji životni ciklus, i da tako stečenu materiju ugradi na mesto one degradirane, što sam nazvao unutrašnji životni ciklus bića. Znači, biće mora da poseduje dva životna ciklusa i dve vrste znanja: mora da zna gde u okruženju se nalazi dobit i kako da je ostvari, i mora da zna kako da stečenu dobit iskoristi, da sa njom regeneriše oštećenu strukturu. Međutim, kroz kauzalni niz nije moguće ostvariti dobit, jer je to niz sa opadajućim potencijalom koji samo troši energiju.

Ilustracija (Piksabej)

Jedina mogućnost je da biće zna u čemu i gde je dobit i da zna kako da dođe do nje, to jest da zna kakvu aktivnost mora da ostvari. A to znači da ono po svome razlogu – da ostvari dobit – i po svojoj volji i po svome znanju mora da pokrene novi fenomen, tačnije čitav niz novih fenomena koji su time nastali iz slobode. Suština tog fenomena i niza tih fenomena je suprotna suštini kauzalno nastalih fenomena, jer razlog a potom i uzrok za pokretanje fenomena je dobit kao posledica tog fenomena, to jest to je fenomen u kome posledica prethodi uzroku.

Naravno da je to u materijalnom svetu apsurd, ali je moguće tako što se u samom biću postavlja uzrok koji proizlazi iz željene dobiti, dok se realizacija tog fenomena ostvaruje u okruženju onako kako to nalažu zakoni prirode. Time se zatvara krug; posledica – razlog – sloboda – uzrok – fenomen – posledica, koji sam po analogiji sa pojmom kauzalni niz, nazvao kauzalni krug.

Kauzalni krug je suštinska odrednica živog bića, jer kroz njega se jednoznačno i obostrano iskazuje neraskidiva veza između osnovnih pojmova koji karakterišu biće, život, sloboda, znanje, evolucija, agresija:

– znanje – jer biće mora znati u čemu je dobit, i mora znati gde se nalazi i kako je ostvariti,

– sloboda – jer za ostvarenje željene dobiti biće mora izvršiti određenu aktivnost, određeni niz fenomena koje pokreće po svojoj volji,

– život –  jer jedina definicija života je: aktivnost kroz koju biće opstaje,

– agresija – jer pokretanjem novog niza (novih nizova) biće unosi poremećaj u okruženje, što je, po definiciji, agresija,

– evolucija – jer znanje, po svojoj definiciji: znanje je iskustveno istinita predstava materijalnog sveta, koja je tautologija jer je samo iskustvo predmet znanja, evoluira što je takođe tautologija, jer ono što je iskustveno istinito ne može postati iskustveno neistinito, naravno pod istim uslovima.

Možemo uočiti da od svih navedenih pojmova samo pojam znanje je moguće definisati nezavisno od kauzalnog kruga, dok svi ostali dobijaju svoj smisao, i svoju definiciju kroz kauzalni krug. To je od posebnog značaja, jer pokazuje da je odnos svih tih pojmova neraskidiv i uzajamno uslovljen, što znači da se saznanja jednog od njih neposredno prenose i na ostale. Štaviše, pošto je njihova definicija i njihov međusobni odnos određen samo kauzalnim krugom, to je onda moguće odrediti bilo kakav pozitivan odnos između njih, na primer linearan.

Ovaj uvod je bio neophodan da bismo shvatili suštinsku razliku između života i kauzaliteta, između živog bića i neživog objekta, jer iako je ta razlika nesporna i očigledna ipak filozofsko i naučno mnenje nije došlo do tog saznanja, već pod pojmom živo biće misli na savršen mehanizam, nekad decidno a češće prikriveno, ili što je najčešće, izbegava da tumači te daleko najvažnije pojmove. Svet života – slobode – evolucije je uguran u kauzalitet, te su svi krucijalni fenomeni i pojmovi protumačeni proizvoljno i samim tim i pogrešno. A tom svetu pripadaju i čovek i biće civilizacije, te su i biologija i filozofija (a za njom i sve društvene nauke) došli u situaciju da ne samo da nemaju predmet svog učenja, već ni ne znaju da ga nemaju.

Ja sam već obrazlagao svoj zaključak, da je rodonačelnik tog tragičnog neznanja najveći novovekovni filozof Ianuel Kant, ali ništa manje nisu odgovorni ni epigoni, kako oni neposredno posle Kanta tako i svi ostali do danas. Jer, dokaz kojim je Kant isključio samu mogućnost slobode je naivni i prozirni kružni dokaz. Naime, on je prvo, sasvim ispravno dokazao da svi fenomeni moraju biti kauzalni, a zatim je slobodu tražio u fenomenima, iako svekoliko iskustvo pokazuje da je sloboda atribut živog bića, da je generiše živo biće a ne fenomen (što je i kao ideja apsurd jer fenomen je samo promena stanja atributa objekta).

Sva bića našeg okruženja zasnivaju na masenoj komunikaciji, na razmeni mase – energije između pojedinih delova, dok je zajednica Homo sapiensa nastala na informacionoj komunikaciji govorom, to jest materijalnu strukturu zajednice – bića civilizacije – države čine informacije kroz koje ona čini celinu i ostvaruje svoj unutrašnji i svoj spoljašnji životni ciklus

Ideja čoveka sadrži neizbežnost njegove apokalipse i ono što je mogao da učini za produženje opstanka, čovek je propustio jer nije saznao ni svoje biće ni biće civilizacije ni suštinu evolucije a ni  sada, kada  je apokalipsa već počela, on ne može da je prepozna već još uvek sanja Atlantidu.

Zajednica koja je nastala potpunom podelom poslova, podelom dobiti i podelom vlasti, nije nastala voljom Homo sapiensa, već se nametnula kao moćniji entitet, jer celina ima veći potencijal od svojih delova. Kao živo biće – jer poseduje sve atribute živog bića; složena je i uređena materijalna struktura koja ima jednu volju i opstaje kroz komunikaciju sa okruženjem – zajednica je suštinski različita od ostalih, nama poznatih, živih bića. Jer se sva bića našeg okruženja zasnivaju na masenoj komunikaciji, na razmeni mase – energije između pojedinih delova, dok je zajednica Homo sapiensa nastala na informacionoj komunikaciji govorom, to jest materijalnu strukturu zajednice – bića civilizacije – države čine informacije kroz koje ona čini celinu i ostvaruje svoj unutrašnji i svoj spoljašnji životni ciklus.

Kroz govor se oslobodila misao i na njoj je nastala zajednica, ali i više od toga, nastao je skup zajedničkih misli koji se sa starenjem i evolucijom bića civilizacije uvećavao i kroz selekciju vremena obuhvatio mnoga mnenja korisna i čak i neophodna u suživotu, u uslovima potpune upućenosti na druge

Ideja potpune zajednice, kao živog bića, podrazumeva jednu volju, te je Homo sapiens volju potčinio volji i interesu zajednice i time je nastalo novo biće koje, jedino od svih živih bića, nema svoju primarnu slobodu i time nema ni evoluciju, te je osuđeno na degeneraciju i propast. Istorija civilizacije je istorija evolucije zajednice – države – bića civilizacije, a velelepno nasledstvo antike još uvek je nedostižni uzor u filozofiji, književnosti, umetnosti, arhitekturi pa čak i u religiji, koju su smislili prema svom obličju i prema svojim osobinama, pre kao zabavu nego kao strašnog svevidećeg i sveprisutnog sudiju koji ima samo jednu ideju; sopstvenu vlast, te je neizbežno zaključiti da čovek degeneriše.

Kroz govor se oslobodila misao i na njoj je nastala zajednica, ali i više od toga, nastao je skup zajedničkih misli koji se sa starenjem i evolucijom bića civilizacije uvećavao i kroz selekciju vremena obuhvatio mnoga mnenja korisna i čak i neophodna u suživotu, u uslovima potpune upućenosti na druge. I još više od toga, taj skup oslobođenih misli, milionima puta veći od sopstvenih, predstavlja svet imaginacije u kome su sve ideje, sve želje, sve senzacije dostupne, svet apsolutne slobode, neuporedivo lepši od sveta čulnih senzacija koje nastaju kao bol a prijatne su samo kao zadovoljavanje potrebe koja je uzrokovala bol i sa njenim zadovoljenjem nestaju.

Za misli koje izražavaju znanje ne možemo reći da su slobodne, pošto kao racionalne one se ne mogu promeniti

Zato je čovek jedino biće koje živi da bi mislilo, dok sva ostala biće misle da bi živela. Sa nastankom bića civilizacije nastaje neizbežno i čovek, kao dve strane iste kovanice, koji sa Homo sapiensom ima zajedničko samo ono što je u domenu kauzaliteta – materijalnu strukturu i fiziologiju – koji je određen svojim biološkim i svojim intelektualnim bićem. Kao biološko biće čovek je potpuno nova forma koja nema primarnu slobodu pa ni sopstvenu evoluciju, forma koja svoj opstanak ostvaruje unutar bića civilizacije kroz hijerarhijski uređene nizove podele poslova, podele dobiti i podele vlasti i kroz beskompromisnu kompeticiju sa svim drugim bićima u biću civilizacije – državi.

Ilustracija (Piksabej)

Čovek je forma koja nema karakteristike vrste, jer se rađa Homo sapiens a tek preuzmanjem znanja civilizacije, govora pre svega, on postaje čovek. Intelektualno biće čoveka čini slobodna misao, naravno i oslobođena, ali slobodna po svome sadržaju, po tome da ne iskazuje znanje već mnenje. Jer za misli koje izražavaju znanje ne možemo reči da su slobodne, pošto kao racionalne one se ne mogu promeniti. Znači daleko najveći deo racionalnih misli koje je iznedrila civilizacija i sve iracionalne misli čine skup slobodnih misli koje ne učestvuju neposredno u ostvarenju dobiti, pa ni u evoluciji, već su isključivo imanentne čoveku kao osnovi bića civilizacije, ali istovremeno i kao živom biću. Ukratko rečeno, intelektualno biće čoveka čini onaj nepregledni i neograničeni skup misli, koji zovemo civilizacija, svet u kome je čovek našao svoj smisao.

Imajući na umu kauzalni krug, kao suštinu života, možemo pokazati šta čini pojam slobode (slobode delanja) čoveka, što je potpuno suprotno onome do čega su došli genijalni umovi, ali ne tumačeći prirodu već polazeći od jednog potpuno antropomorfnog pojma – oslobođenje – koji sa pojmom slobode nema ničega zajedničkog jer je samo ukidanje prinude, koja je takođe čovekov izum:

– sloboda je potpuno prazan pojam, jer je određen samo negativno, samo kao negacija kauzaliteta u nastanku fenomena,

– sloboda je dinamički pojam, jer postoji samo u kauzalnom krugu u aktivnosti,

– sloboda je srazmerna veličini kauzalnog kruga i time je srazmerna znanju, što znači i evoluciji,  agresiji i samom životu,

– sloboda je mera života,

– sloboda je individualna i postoji samo u akciji, u agresiji,

– sloboda, kao prazan pojam, nema nikakav sadržaj te se ne može, primera radi,  misliti o slobodi kretanja ili slobodi govora,

– sloboda nije fenomen te nema vremensku protežnost,

– sloboda je atribut života, te se ne može ukinuti, čak se ne može ni definisati takva ideja,

– čovek je jedino biće koje ne poseduje potpunu slobodu,

– sloboda čoveka je degradirana i zavisi od položaja u nizu podele poslova,

– sloboda je individualna i time određena i onda kada su svi ostali uslovi isti, jer je mera agresije, mera volje i mera razloga,

– sloboda nije ništa uzvišeno, naprotiv ona je mera agresije i sebičnosti,

– evolucija (jer je to evolucija bića civilizacije-države) ne uvećava slobodu čoveka, već je degradira.

 U biću civilizacije najviši nivo slobode pripada globalnoj državi, koja još nije oformljena niti će biti, ali ni ona ne bi posedovala potpunu slobodu, jer je potčinjena imperativu evolucije, evolucije znanja koja je, kao tautologija samodovoljna i samopokretačka sila kojoj podležu sva živa bića.

Moderna vremena (Vikipedija)

Drugi nivo slobode pripada postojećoj formi bića civilizacije – države, jer evolucija znanja ne poznaje granice država, te znanje koje pripada celini populacije određuje i znanje koje poseduje biće civilizacije – država.

Treći nivo slobode pripada vrhu hijerarhijskog niza vlasti države, jer mu se pokoravaju svi entiteti u državi.

Četvrti nivo slobode, graduirano u širokoj lepezi, pripada vrhovima nizova podele poslova, koji su istovremeno i vrhovi podele dobiti i vrhovima podele vlasti.

Peti nivo slobode je sledeći nivo u nizu podele poslova, i sa svakim sledećim nivoom u nizu podele poslova, sloboda se smanjuje skokovito. Na dnu piramide podele poslova, na kome je najveći broj izvršilaca sloboda je na sedmom pa do možda petnaestom mestu, a potrebna znanja su ispod znanja humanoida. Upravo kako je to genijalni Čarli Čaplin prikazao još pre jednog veka u filmu „Moderna vremena”.

Međutim,aa sve bržim razvojem veštačke inteligencije, to će se veoma brzo i veoma brutalno promeniti. Jer će omogućiti da se svaka osoba stavi pod kontrolu i bez njenog pristanka, bez ugradnje čipova i tada će se sloboda svesti na slobodu u nizu podele poslova i na slobodu van društva

 Sa evolucijom države evoluiraju i uvećavaju se i svi entiteti – jer veći entitet ima veći potencijal te u opštoj kompeticiji verovatnoća njegovog opstanka je veća – a to znači da se umnožavaju nivoi podele poslova, to jest sloboda donjeg dela piramide se degradira. Evoluciju države mora da prati njeno zakonodavstvo, te se zakoni umnožavaju srazmerno usložnjavanju njene materijalne strukture, što znači srazmerno degradaciji slobode. Naravno da je to suprotno Hegelovoj ideji evolucije slobode koja nije bez poklonika.

Niz podele dobiti u principu ne bi trebalo da ima značajan uticaj na degradaciju slobode, ali u stvarnosti je veoma uticajan. Stvar je u tome da država, svim svojim potencijalima, podstiče sopstvenu evoluciju a jedna od glavnih poluga je poreska politika a druga ništa manje značajna je socijalna politika. Poreskom politikom država podstiče uvećavanje entiteta, vlasništva uopšte – jer zbir njihovih potencijala čini potencijal države – a socijalnom politikom stavlja dno piramide u sve teže uslove opstanka i time ga tera na što veći učinak i na  što duže radno vreme i radni vek, te mu ne ostaje slobodno vreme u kome bi ostvario slobodu delanja na nivou Homo sapiensa.

Niz podele vlasti imao je značajnu ulogu u prošlosti, ali sa deklarisanom demokratskom i sa zaista pravnom državom, umnožavanje zakona, koje neizbežno prati evoluciju države, sve više ograničava domen slobode, ali taj proces nije značajan, nije uporediv sa degradacijom koju proizvodi niz podele poslova. Međutim, sa sve bržim razvojem veštačke inteligencije, to će se veoma brzo i veoma brutalno promeniti. Jer će omogućiti da se svaka osoba stavi pod kontrolu i bez njenog pristanka, bez ugradnje čipova i tada će se sloboda svesti na slobodu u nizu podele poslova i na slobodu van društva.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar