Sunčev sistem je možda imao dve planete više, prema jednom od najprihvaćenijih modela ranog razvoja (Nice model). Osim Urana i Neptuna, još dva ledena džina. Oponašanje pokazaje da to podrazumeva nasilniju prošlost Uranovih satelita. „Ovi rezultati imaju tri moguće posledice”, naveli su u naučnom radu istraživači predvođeni astrofizičarem Metjuom Klementom sa Univerziteta Džons Hopkins. Prva mogućnost je da su Uranovi sateliti da su se međusobno sudarali više puta. Druga da je pomenutom modelu potrebna revizija. I treća je da je Sunčev sistem rezultat podrazumevao gotovo potpuno odsustvo bliskih susreta Urana sa drugim džinovskim planetama.
Naučnici smatraju da je mladi Sunčev sistem bio haotičnije mesto nego što je danas. Dok su se džinovske planete kretale kroz disk kosmičkog materijala, njihove gravitacione interakcije mogle su da destabilizuju spoljašnji deo Sunčevog sistema. Da bi to objasnili 2005. godine smislili Nice model, koji pretpostavlja da du u početku jedan ili dva dodatna ledena giganta. Svih šest velikih planeta potom su migrirale sa svojih početnih položaja, izazivajući nestabilnost. Četiri koje danas znamo kao spoljašnje na kraju su se smestile u sadašnje orbite, a preostale dve bile su izbačene iz Sunčevog sistema. Nice model uspešno objašnjava više važnih karakteristika Sunčevog sistema, uključujući period poznat kao Kasno veliko bombardovanje, sadašanji poredak i mnoštvo Jupiterovih trojanaca.
Istraživači su sproveli seriju simulacija – jednu sa još jednim ledenim gigantom i drugu sa dva. Rezultati su pokazali da je većina oponašanja dovela do destabilizacije Uranovih meseca, uključujući sudare, izbacivanje iz orbite i znatne promene njihovih putanja. Jupiterovi sateliti prošli su kudikamo bolje, a pokazalo se da je izuzetno teško sačuvati netaknutim mesece obe planete istovremeno. Ukoliko je to tačno, ostaju dve preovlađujuće mogućnosti. Prva da je Sunčev sistem prošao kroz izuzetno malo verovatan evolutivni put koji je poštedeo Jupiter i Uran ozbiljnijih poremećaja. Druga da je današnji sistem Uranovih meseca nastao kao posledica sudara i snažnih gravitacionih poremećaja. To bi značilo da je Uran bio izložen u najmanje dva velika događaja – prvom koji ga je nagnuo na neobičnu osu rotacije i drugom koji je poremetio njegovu mrežu satelita.
Postoji i treća mogućnost – da je korišćeni model nepotpun. Istraživači ističu da to ne bi bilo veliko iznenađenje, imajući u vidu da pokušava da rekonstruiše događaje pre oko četiri milijarde godina: „Veoma je verovatno da nijedan od modela nestabilnosti sada objavljenih ne sadrži precizan niz susreta neophodan da se potpuno reprodukuju svi aspekti Sunčevog sistema. Iako je moguće da sva četiri prvobitna sistema pravilnih satelita u spoljašnjem Sunčevom sistemu nisu bila pogođena planetarnim susretima, naši rezultati snažno ukazuju da to nije bio slučaj”. Istraživanje je objavljeno su u naučnom časopisu Icarus.
(RTS)
