ARGUSOV POGLED

BASARA NIJE PANKER!

329 pregleda
Ilustracija

Problem autentičnosti u slučaju Kontraendorfina toliko je vidljiv da ga je nemoguće zamaskirati. U pitanju je teza o hormonu nesreće, autoru toliko važna teza da je koristi kao naslov. Ova teza je, nažalost, u domenu pseudonauke.

Prof. dr Predrag Slijepčević

Miljenko Jergović u prikazu Kontraendorfina, sada već prilično davnom (12. 2. 2021), dao je Svetislavu Basari dva komplimenta. Prvi je promocija u srpskog Krležu. Drugi je možda još laskaviji. Jergović, naime, smatra da je Basara prvi i jedini panker južnoslovenske književnosti. Panker, kome je ideal Bog.

Iz moje vizure čitanja Kontraendorfina prvi kompliment nije problematičan. Drugi je, međutim, nategnut i samo close reading može otkriti previd. Analiza naučne baze Kontraendorfina navodi me na drugačiji zaključak, naime taj da Basara ipak nije dovoljno autentičan panker. Kao što svaka autentična filozofija (Hajdeger), nauka (Fajnman), ili umjetnost (Pikaso), moraju rekonstruisati (blaga riječ) bazu na kojoj su izgrađene (prošlost), da bi uopšte mogle biti autentične, tako je PUNK, ili Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike po Darku Glavanu, divlje remetio formu rokenrola koja mu je prethodila, i iz ovog divljaštva nikla je kratkotrajna ali autentična umjetnost. Ako je Jergović u pravu, ista autentičnost se očekuje od Basarin Kontraendorfin.

Basara je potcjenio zadatak koji je postavio samom sebi. Hormon nesreće kao pseudonaučna konstrukcija i kontekst romana – taj isti roman donekle provincijalizuje. (Šta reći o kriterijima NIN-ove nagrade u ovom kontekstu?).

Daleko od toga da ne cijenim Basaru. Recenziju Kontraendorfina napisao sam u godini njegovog objavljivanja. Ta recenzija bila je pozitivna. Kad bih davao ocjenu, Kontraendorfin bi dobio četvorku. Jergovićevi komplimenti, međutim, slute čistu peticu. U ovom kratkom osvrtu analiziraću kontekst Kontraendorfina da bi se stvari stavile na pravo mjesto – između četvorke i petice ponekad leži cijeli ambis.

Koji je motiv za neslaganje sa Jergovićem? Najprostije, nedostatak autentičnosti u Basarinoj konstrukciji konteksta. A kontekst je obilježen, ako ne i baziran, na djelu jednog značajnog polihistora, Žorža Kangilema. Kangilem je po obrazovanju bio ljekar, po vokaciji filozof, a po autentičnosti pionir kognitivne biologije čije vrijeme tek dolazi. Dakle, Basara se igra vatrom – da bi se intelektualna figura jednog Kangilema uklopila u umjetničku viziju balkanskog prokletstva, neophodna je autentičnost višeg stepena od one koju nam Kontraendorfin nudi.

O kakvoj autentičnosti je riječ? Evo primjera. Vladimir Nabokov je značajan pisac, između ostalog, zbog polihistorske autentičnosti. U njegovoj autobiografiji, Speak, Memory, na uvodnim stranicama nalazi se neobična mapa sa dva leptira, svaki na suprotnom kraju. Oni koji su proučavali Nabokova znaju da je pored književnosti studirao i zoologiju. Bio je opsjednut leptirovima i uspješno ih je klasifikovao koristeći naučne standarde. U Harvardskom muzeju prirodne istorije tokom Drugog svjetskog rata Nabokov je pod mikroskopom proučavao genitalije leptira iz podfamilije plavci” (Polymatinnae) toliko intenzivno da mu je vid oslabio. Kombinujući anatomiju plavaca” sa njihovim letačkim navikama postavio je hipotezu o porijeklu ove vrste u nekoliko naučnih radova.

Za njegovog života nije utvrđeno da li je hipoteza bila tačna. Ali nedavna analiza korištenjem sofisticiranih tehnika molekularne biologije i genetike dala je Nabokovu za pravo. Ovo je podstaklo komentatore da zaključe: Nabokov je posjedovao zapanjujuću imaginaciju i šamanski talenat za razumijevanje prirode što mu je omogućilo da bude decenijama ispred molekularne biologije. Slične osobine pokazivao je još jedan pisac sa darom naučnika, Johan Volfgang Gete. Getea i Nabokova imitirao je Umberto Eko svojim poznavanjem biosemiotike.

Da li sam prema Basari previše strog ako koristim Nabokova kao standard za autentičnost? Možda. Ali, u svoju odbranu reći ću da u umjetnosti ili ste autentični ili niste. Naučna autentičnost kod Nabokova dobila je potvrdu molekularne biologije i genetike. Sa istom žarom je umjetnička autentičnost prisutna na svakoj stranici njegovog književnog djela.

Problem autentičnosti u slučaju Kontraendorfina toliko je vidljiv da ga je nemoguće zamaskirati. U pitanju je teza o hormonu nesreće, autoru toliko važna teza da je koristi kao naslov. Ova teza je, nažalost, u domenu pseudonauke. Slična je frenologiji, zabludi iz devetnaestog vijeka. Autor je svjestan problema. On u jednom intervjuu kaže (ne mogu se sjetiti gdje je intervju objavljen) da bi ideja o hormonu nesreće mogla da prođe u 19. vijeku kao naučna ideja, a da je u 21. vijeku dobra za roman. Da je Basara studirao književnost kod profesora Nabokova, sigurno bi dobio opasku da teza o hormonu nesreće, koja nije medicinski ili naučno utemeljena, nije dobra nikada. A Kontraendorfin je podnaslovljen disertacija”, tako da je autor dužan držati se nauke.

Evo šta je profesor Nabokov govorio studentima:U umjetničkom djelu postoji svojevrsno srastanje između dvije stvari: preciznosti poezije i strasti nauke”. U slučaju Kontraendorfina nema takvog srastanja. Da ga ima, dobili bismo autentičnu inovaciju – i hormon (fiziologija), i nesreća (psihologija), i društveni kontekst (neuspjela država) spojeni u novi standard jednako validan i u umjetnosti i u nauci. Basara je potcjenio zadatak koji je postavio samom sebi. Hormon nesreće – kao pseudonaučna konstrukcija i kontekst romana – taj isti roman donekle provincijalizuje. (Šta reći o kriterijima NIN-ove nagrade u ovom kontekstu?).

Jedan drugi roman srpske književnosti – Besnilo Borislava Pekića, čiju je autentičnot potvrdila stvarnost nedavne pandemije – primjer je uspjelog srastanja umjetnosti i nauke u autentičnu inovaciju. Samo nekoliko rečenica prologa fiktivnog profesora Libermana, ostavljaju bez daha čak i profesionalne virusologe. A ako ne ostavljaju, onda se radi o površnim virusolozima.

Dragi Miljenko (ako mogu), Kangilem je bio istinski intelektualni panker. Kao ljekar-filozof, on je danas, kao i dok je bio živ, u dubokoj manjini. Ali to je sudbina pankera. Basara je pokušao da kroz fikciju slijedi Kangilema. Dosta dobro se držao u pankerskom sedlu, ali kad je izbio na klizavi teren autentičnosti, tu je izgubio ravnotežu, i iznevjerio Vaše očekivanja.

(Ilustracija Espresso)

(Biocivilizacije)

O autoru

administrator

Ostavite komentar