MEĐU IZMEĐU

DIJAMANTI IZ PLASTIKE

175 pregleda
Shutterstock

Naučnici su je gađali snažnim laserima pri čemu su nastali nanodijamanti.

Sličan proces se verovatno zbiva pri visokim temperaturama i pritiscima na nekim planetama u Sunčevom sistemu, što bi moglo objasniti zašto su Uran i Neptun tako čudni. I ranije su istraživači uspevali da stvore nanodijamante usmeravajući laserski zrak na mešavinu ugljenika i vodonika, ali su za to bili potrebni izuzetno visoki pritisci.Fizičar Sigfrid Glenzer iz instituta SLAC National Accelerator Laboratoryu Kaliforniji i kolege otkrili su da istim procesom, ali u manje ekstremnim uslovima, mogu pretvoriti uobičajenu plastiku (PET), koja sadrži ugljenik, vodonik i kiseonik, u dijamante.

Ovakva vrsta plastike se obično koristi za izradu boca i drugih posuda.Kada su ispalili snažan snop u plastiku, ona se zagrejala na temperature između 3.200 i 5.800 Celzijusovih stepeni, a udarni talasi su stvorili su pritisak od preko 72 gigapaskala, što je jednako petini pritiska u Zemljinom jezgru. To je odvojilo vodonik i kiseonik od ugljenika i stvorilo sićušne dijamante prečnika nekoliko nanometara i superjonsku vodu, koja lakše sprovodi struju nego ona obična.

„Dobili smo ovaj rezultat pri nižim pritiscima nego u prethodnim eksperimentima s drugim materijalima. Unutrašnjost planetarnih divova, poput PET-a, sadrži kiseonik, ugljenik i vodonik. To znači da su tamo verovatno svuda dijamanti”, rekao je Glenzer, a prenosi New Scientist. Dijamanti koji se formiraju u Neptunovom plaštu i zatim tonu prema jezgru, stvarajući pritom trenje i toplotu, mogli bi objasniti njegove temperature. A unutar Urana džepovi superjonske vode preostali od stvaranja dijamanta mogli bi sprovoditi električnu struju, što bi moglo imati veze s čudnim oblikom njegovog magnetskog polja.

„Sledeći korak je napraviti detaljne modele i videti mogu li oni objasniti pomenute misterije tih planeta. Drugi je prikupljanje nanodijamanata”, kazao je Glenzer. Slični materijali već se koriste u industrijskim procesima i mogli bi biti korisni u mnogim naučnim primenama, no obično se proizvode pomoću eksploziva.

„U drugim eksperimentima, gde je bio potreban viši pritisak, uslovi su bili toliko ekstremni i dinamični da su se dijamanti na kraju raspali. Sada kada smo pronašli način da napravimo dijamante pri nižem pritisku, možda ćemo stvarno imati priliku da ih stavarmo po volji”, navodi Glenzer. Istraživanje pod nazivom Diamond formation kinetics in shock-compressed C─H─O samples recorded by small-angle x-ray scattering and x-ray diffraction objavljeno je u časopisu Science Advances.

(Indeks)

O autoru

administrator

Ostavite komentar