Veselin Gatalo
Neki pametnjaković je smatrao da će lov biti pošteniji ako životinje postanu inteligentne. A jedan čovjek, pametnjaković veći od ostalih, našao je i način da to ostvari.
A onda je neka budala rekla da inteligenciju treba podariti i sitnoj divljači. A druga, još veća budala, to i ostvarila. A sad zečevi, koje je Grgur nekad svojski lovio, tako vješto zbunjuju ovog rođenog lovca da…
Tako je razmišljao Grgur.
Naime, Grgur je bio vuk. I kao svi vukovi, volio je meso i matematiku. U ono doba kad su pohumanili visoku divljać, uključujući i njega, sve je bilo ok. Sviđala mu se vlastita inteligencija. Nije mu smetalo što su je i jeleni i divojarci dobili. Pa čak i glupi medvjedi. Što su se po šumi razmetali svojim viđenjem života i tupili o religiji. A i nisu mu bili na jelovniku, tako da ga je za njih boljelo uho.
Ali zečevi! Čak su i štakori filozofirali, kao što to već svi glodari rade. Oni su mu i dali ime Grgur, zato što se nekad usred rasprave znao zagrcnuti od ljutnje ili nedostatka izraza, kao svi matematičari.
Patio je od dijareje i kronično loše probave. To i nije bilo čudno, s obzirom na njegov jelovnik; tj. trave i kukce. Naime, riječ je bila o sledećem:
Zec koga je nedavno ulovio i namjeravao pojesti, objasnio mu je da mu nedostaju neke osnovne aminokiseline koje se nalaze samo u životinjskim proteinima. Naravno, Grgur ga je pustio pošto mu je mali složio priču punu šumske socijale, težine zečijeg života, dijece koju mu žena stalno rađa… A ušati je zatim važno pozdravio i odskakutao u šumu, kao da su kakav rod, a ne plijen i predator.
(Pixabay)
Stari vučina je poslije toga opet bio ljut na sebe. Zaklinjao se da če pojesti prvog sljedćeg filozofa koji mu dopadne šapa, makar taj poznavao teoriju bitka i nebitka koja nikom u šumi nije bila posve jasna.
I baš kad je, po ko zna koji put, razmišljao o tome i dimenzijama kosmosa; preda nj iskoči jedan od ušatih mislilaca.
Grgurovi vučji instikti munjevito proradiše. Velike šape se u skoku sručiše na leđa malog glodavca.
Ovaj nekoliko puta zagreba šapicama pokušavajuči se izvuči iz Grgurovih kandži. A onda se umiri. Samo su drhtanje i širom otvorene smeđe oči govorili da je malo stvorenje još živo.
– Šta je momčino!? – kroz režanje upita Grgur. – Ulovio te je frajer koji ne zna za šalu i ne ferma tvoju glodarsku filozofiju. Pomoli se svom velikom Bogu Zecu, sve se svodi na ono bitno; ti si zec, i ja ču te pojesti!
Mali je šutio. Mirisao na strah. I drhtao. Grgur opet prekinu tišinu:
– Šta je sad!? Nije moguče da nemaš nimalo inteligencije! Čitava šuma je postala debatni klub, a ti ne znaš ni govoriti. Kako li su te samo ove promjene mimoišle? Gdje su tvoji bili kad…
Shvati da je daljnja priča potpuno besmislena.
A on, zec, samo je i dalje treperio. Nije ni pokušavao plakati, a kamoli filozofirati. Grgur mu je osjetio udare malog srca i toplinu malog tijela. Kao nekad tople drhtaje svoje male braće i sestara u leglu ispod hrastovog korijena.
– Briši, klempo glupavi!!! – gotovo kriknu Grgur dižući šape s plijena.
Grgura iznenadi ovo što je rekao. I to što je skinuo šape sa smeđeg krzna lovine koja se munjevito osovi na noge i bez pozdrava jurnu u grmlje.
Zatim spusti špicastu vučju njušku punu oštrih zuba, otkinu pramen blijede proljetne trave i poče žvakati. Pogleda u nebo i zapita se da li negdje gore ima nekoko poznaje dimenzije univerzuma, zna formulu za računanje kvadrature kruga i umije uzgojiti meso koje ne hoda, ne gleda, ne misli, ne pati i nema ništa protiv toga da bude pojedeno. I obeća sebi da če pojesti prvog, ama baš prvog sledećeg zeca koji mu padne šapa.
