PROKRUSTOV USUD

POREKLO MASE KOD AJNŠTAJNA

2.670 pregleda
Čuvena formula (Vikipedija)

Milan D. Nešić, „Galaksijin” autor, osvrnuo se na skorašnje predavanje prof. dr Radoša Bakića sa Učiteljskog fakulteta (FORMULA E=mc2 – ISTORIJA I KONTRAVERZE). Usledila je prepiska, kako to dolikuje među učenim ljudima, koju prenosimo zahvaljujući prvom pokretaču. Naše čitaoce bi, svakako, obradovalo da u novoj rubrici čitaju mišljenja i viđenja onih koji umeju sami da potkraćuju i istežu svoje misli u sporenju s nekim ili nečim u nauci. Možda je to zgodna prilika da se nadomesti gromoglasna tišina na domaćin skupovima i u časopisima, gde se najvećma niko ne usuđuje da se ikome suprotstavi. Izvolite, Prokrustova postelja je vaša!

DA LI JE MASA IZ FORMULE E=mc2 SVA ELEKTROMAGNETNOG POREKLA?

Povodom predavanja profesora dr Radoša Bakića

http://www.mi.sanu.ac.rs/novi_sajt/seminars/programs/seminar19.apr2018.php

FORMULA E=mc2 – ISTORIJA I KONTRAVERZE

Rezime: Formulu o ekvivalenciji mase i energije mnogi smatraju najvažnijom formulom koja je do sada otkrivena u fizici, dok je sama ideja o konverziji mase u energiju i obratno, mnogo starija. Autorstvo ove formule se ubičajeno pripusuje Albertu Ajnštajnu, ali je malo poznato da oko toga postoje sporenja. Na predavanju će biti reči o nastanku ove formule i kontraverzama koje je prate. Predavanje je nastavak predavanja o nastanku specijalne teorije relativnosti koje je predavač ranije održao na ovom seminaru.

26. april 2016.

Poštovani g-dine Bakiću,

Vaše predavanje me je ne samo o mnogo čemu informisalo nego i ohrabrilo zato što vodite računa i o društvenim okolnostima u kojima nauka nastaje, na primer, mogući uticaj, iako minulog francusko-pruskog rata, na ponašanje Hilberta. A posebno informacija o Umovu, prethodniku Pojntinga, pa bi trebalo, dakle, makar Umov-Pojntingov vektor a ne samo Pojntingov kako smo učili negda na Elektrotehničkom fakultetu.

Eto to ohrabruje: što se iz Vašeg predavanja vidi koliko istorijsko-društvene okolnosti mogu da budu nepravedne prema stvaraocu iako najvećma bez ikakve zle namere, nego prosto svako tera svoje, što bi se reklo. Napisah, evo i mog primera, i kako-tako, najpre kao čuveni samizdat, objavih čak dvanaest knjiga, a i dalje bez podrške institucija mada, kao što rekoh, danas bez ičije zle namere.

Zato mislim da istorijsko-istraživački rad poput Vašeg treba pripomoći, ja makar time što ću Vam u prilogu poslati originalni Ajnštajnov članak. Formula koju ste ispisali na tabli je na trećoj, poslednjoj stranici i ona je, kako i sam Ajnštajn objašnjava, dobijena razvijanjem prethodne formule u red, propustio je da kaže da je to binomni red, gde se –1 potrlo sa +1 prvim članom razvoja dok su ostali članovi zanemareni.

Inače, za seminar profesora Mijajlovića, naravno, ne interesujem se slučajno. Moja dvanaesta knjiga, a trebalo bi da je ima u biblioteci Matematičkog instituta, je „Univerzum kao relativna nula”, s podnaslovom „Kako to da svet postoji?” – gde sam već u sažetku napisao da je „Veliki prasak” iluzija, mada objektivna. Baš ono što i Vi juče pomenuste, kosmos kao hologram itd…

Srdačan pozdrav

Milan D. Nešić

Milan Nešić

P. S. A jedan moj članak, na osnovu pomenute knjige, može se videti i na onlajn časopisu „Galaksija nova”: http://galaksijanova.rs/ni-pocetka-ni-kraja/   (26. april 2016.)

26. april 2018.

Poštovani g. Nešiću,

pre svega hteo bih da vam zahvalim što ste došli na moje predavanje (za koje se nadam da vam je bilo interesantno), i za materijal koji ste mi poslali. Tačno je da jednačina koju sam napisao sledi na način koji ste naveli, ali je moje pitanje bilo (da vas podsetim) kako iz te jednačine sledi formula mc2 i to odmah, kako kaže Ajnštajn. Svakako ću pogledati vaš članak.

Srdačno vas pozdravljam

prof. R. Bakić

Radoš Bakić

27. april 2018.

Da, to zaboravih da kažem, a i mene je bunilo posebno zbog neobičnog L za energiju i velikog V za brzinu svetosti, što savremenicima verovatno nije bilo neobično, pa im nije smetalo to što je izostavio da onom sledi neposredno doda: upoređivanjem sa klasičnim izrazom za kinetičku energiju, gde se vidi da su to isti izrazi samo umesto m, tj. defekta mase Δm stoji L/V2. Dakle je Δm=ΔE/c2 u savremenoj i preciznoj notaciji.

Svakako bih voleo da čujem eventualne Vaše komentare na moj članak…

27. april 2018.

To objašnjenje koje ste dali je jedino moguće ali nije prihvatljivo u osnovi, jer kao što znate, klasična kinetička energija je samo niskobrzinska aproksimacija relativističke kinetičke energije, što znači da takvo izvođenje ne daje tačnu nego samo približnu, željenu jednakost.

Moj utisak o vašem članku je da ste uspeli na interesantan i vešt način da prikažete u jednom članku razvoj glavnih ideja moderene fizike uključujuću i filozofske implikacije.

29. april 2018.

E, da, profesore,

Ovim ste dirnuli koliko staru, toliko i upravo aktuelnu temu.

U svom „Eseju o Bogu” godine 1976. pošao sam od mase mirovanja m0 i njutnovske sile, ali s relativistički promenljivom masom pod znakom diferencijala, pa za rad sile Fdl=vd(mv) ubrzanjem do brzine v dobio upravo to: ΔE=c2(m–m0)=c2Δm, što je priraštaj isključivo zbog kinetičke energije. Ali to nije sva masa. Zato sam ovako nastavio: „Pa ako je priraštaj proporcionalan priraštaju, onda se uz logičnu pretpostavku da bez mase nema energije, ta proporcionalnost prosto prevodi i na proporcionalnost mase i energije uopšte”. Zbog samog naslova knjige koji nisam hteo da menjam, nisam dodao ono što sam godine 1991. dodao u izdanju četvorotoma „Kroz socijalizam do Boga”, kada je tvrdi dijamant počeo da popušta. Dakle, uz logičnu pretpostavku „ne jedinu uostalom”. Jer je strogo matematički, dabome, posle  daljeg integraljenja sad po masi morala da dođe integraciona konstanta, po kojoj bi moglo da bude energije i kad nema mase.

Godine 1976, međutim, šta bi to moglo da bude negoli Bog, zar ti, bratac, Boga propovedaš krijući se iza tobožnje nauke? Svejedno, Ministarstvo kulture je odbilo da dâ rešenje da knjiga spada u oblast kulture, dakle ona je šund i knjižare su odbile da je uzmu u prodaju.

I eto, znajući danas da je Ajnštajn svoju jednačinu izveo iz koordinatnog sistema koji se kreće za elektromagnetno zračenje tela koje miruje, a podstaknut Vašom opaskom i astronomskim posmatračkim činjenicama (Fritz Zwicky, Vera Rubin), mogu da zaključim: ne, ta integraciona konstanta ne bi bila energija bez mase nego energija mase koja ne zrači elektromagnetski, danas aktuelna crna materija. E, ali tu je kvaka. Ne samo da ne postoji nijedna masena iole stabilna tzv. elementarna čestica koja ne bi imala i svoju antičesticu, dakle anihilira se, tj. elektromagnetski zrače, pa čak i neutron ima svoj antineutron iako su električki neutralni, ili gotovo bezmaseni neutrino i antineutrino, ali, rekoh, ne samo to. Nego ima, kažu, i tamne energije. Gle sad! Kao da masa i energija nisu dva agregatna stanja iste stvari – kako ono rekoste. Pa će to razdvajanje pomoći da se popravi teorija „Velikog praska” eto inflatornim širenjem u početnim trenucima, da se popravi teorija koja počiva upravo na spajanju energije i mase. Kakva zavrzlama!

Ne, ja bih rešenje radije video u postuliranju dijamasenog pomeraja vakuuma analogno Maksvelovom dielektričnom pomeraju, pa kao što kod Maksvela to dovodi do površinski integralnog zapisa Kulonovog zakona, tako i dijamaseni pomeraj dovodi do simetrično integralnog zapisa Njutnovog zakona gravitacije: s jedne strane, površinski integral gravitacionog polja ma gde oko mase, vakum‑pomeraj kao kompenzacija za obuhvaćenu masu, a s druge, sama ta masa, kojom se tako i formira prostor‑vremena metrika – u odsustvu svake mase inače potpuno neodređena. A kod svake novostvorene mase ta metrika brzinom gravitacionih talasa sve šira, ukupno dakle i višestruko većom brzinom od brzine svetlosti jer svaka novostvorena masa dodaje svoje cmax itd.

Ovo objašnjava inflatorno širenje neposredno posle „Velikog praska” time što nije bilo samo jednog, kao što se i dan‑danas – eto utvrdiše i Nobelovu nagradu dobiše (S. Perlmutter, B. Schmidt i A. Riess) – vasiona širi brže nego po Hablovoj konstanti, ma i iz Fridmanove jednačine izračunatoj. Ovo bi objasnilo i zašto ne zapažamo antimateriju – jer je naknadnim stvaranjem masa delimice odgurnuta izvan cmax‑horizonta prethodno stvorene mase, čime je izbegnuto potpuno anihilirnje.

Ovo odgovara i opštoj, sveopštoj inerciji Univerzuma, onoj da je Bog ili Materija, da su oduvek i zauvek. Ovo, a ne zamisao tzv. spontano poremećene simetrije: svet je stvoren simetrično i od materije i od antimaterije, i to odjednom i jednokratno pa je potom tu simetriju izgubio. I na osnovu te pretpostavke, šta li, Higs postulira posebno fizičko polje koje posebnim bozonima stvara masu drugim česticama, i to, gle čuda, samo materije, a ne antimaterije? Ne bih rekao.

Logičnije je ono Ničeovo: „Univerzum se u celini niti šije niti para”. Što opet ne znači da neka nova čestica za koju Higs dobi i Nobelovu nagradu nije zaista otkrivena. Čudo je to s matematikom. Ima se utisak da kad ona na osnovu svoje logike predvidi neku česticu – slučaj Jukave koji je predvideo mezon i te kako s masom daleko pre kvark‑klasifikacije elementarnih čestica i Higsovog bozona – ako je fizičari i ne nađu, napraviće je. Ili će bar objasniti zašto ne mogu ni da je nađu, ni da je naprave. Kvarkovi se ne mogu razdvojiti, na primer, dakle ne mogu se eksperimentalno konstatovati jer njihova međusobno privlačna sila raste sa odstojanjem, zamislite, što dalje to veća sila – i matematika štima.

Neka Bog poživi matematičare, bez njih ništa. Jer, kako ono reče Hilbert, „fizika je preteška za fizičare”.

Eto, poštovani g. Bakiću, podstakli ste me da sve ovo napišem, već po tome se vidi da me je Vaša ocena mog članka ohrabrila. Hvala.

Milan D. Nešić

O autoru

Stanko Stojiljković

3 komentara

  • Ajnštajnova jednačina govori nešto suštinski tačno.
    E=MC² je jasna korelaciona veza izmađu , energije,mase i brzine.
    Jednostavno rečeno ova jednačina govora da je energija stanje čestice u kretanju na primer fotona on nema masu on ima energiju. Važna je količina energije. Lokalizovana čestica u „mirovanju“ elektron ima masu m{0} jer svoje elektromagnetnu atributivnost vezuje za Higsov bozon.

  • Dali je „Veliki razbijač“ u Cernu Prokrustova postelja moderne nauke?

    Sve(mir), Sve(t), Sve(st), Sve.., Sve.. je među dejstvo i među uslovljenost. Razbijanjem neutrona, protona ili čega se sve sete, kao prvo se razbija među uslovljenost, među usaglašenost, među dejstvo onoga što je bilo, što je postojalo pre nego što je rastavljeno. Razbijeno. Tako zvane Primarne čestice, ma kako razvrstane, sistematizovane, opisane energetskim ili bilo kojim drugim atributima nikad nisu i ne mogu biti ono što su kao sazdanost među dejstva unutar protona, neutrona ili bilo koje druge složenosti. Moglo bi se postaviti i pitanje dali je elektron, uočen posle razbijanja neutrona, stvarno elektron ili njegovo „zadnje stanje“ pre razbijanja neutrona. Možda bi u nekom drugom trenutku događanja razbijanja neutrona njegovo „zadnje stanje“ bilo, recimo, foton ili pozitron?

    Šaka puna zupčanika, šrafčića, oprugica, „značajnih kazaljki okrenutih u uočenom smeru“, uvek istovetno poređanih brojeva na brojčaniku, nisu sat.

  • Univerzum je jednostavno rezultat promene.Kada beskrajno mala tačka teži nuli onda imamo neodređeno veliku bezdimenzionu -skalarnu promenu.U tom slučaju se javlja prostor,vreme,energija i materija i formiraju neodređeno veliki univerzum.Međusobna povezanost je takva da se radi o jednoj te istoj stvari samo drugačije prezentovana.Svaka od ovih stvari predstavlja po jedan nogar stola .I ako su svi identični oni opet nisu isti (četri identična nogara rade isti posao ali iz drugog ugla)ali zajedno formiraju sto odnosno univerzum.Energija ,materija,prostor i vreme nisu upitni i nemaju limita i predstavljaju večno stanje postojanja ili što bi po Ajnštajnu bilo relativna nula.Stvari su vrlo jednostavno postavljene.Prostor se dimenziono menja-promena(tamna energija).Vreme je rezultat te promene.Drugo ime promene je energija,a gde je energija tu je i materija.Materija u ovom slučaju predstavlja specifičan elektromagnetni foton usmeren u tačku i njegovo kretanje može biti nula a da ne izgubi svoje svojstvo.Odnos između materije i prostora je takva da jedno drugo pokreću i jedno bez drugog ne mogu da postoje,kao magnetni polovi magneta.Masa bi se u najkraćem analogno mogla predstaviti kao dva suprodstavljena raketna motora od kojih svaki gura u stom pravcu suprotnom smeru jednakom silom.U tom slučaju aparat je u ravnoteži miruje.Kada bi smo pokušali da pokrenemo ovakav aparat u jednom od ova dva smera videli bi smo da suprotan raketni motor ima veći uticaj na povećanje otpora kretanju nego raketni motor na ubrzanje koji je u smeru kretanja-sa povećanjem brzine.Mi to zovemo inercija ili efekat mase.Materijalna tačka to radi u svim smerovima.Da bi iz nekog homogenog stanja napravili nešto onda morate razdvojiti po potencijalu ili u ovom slučaju na nečestično stanje-prostor(usmeren sferno u svim pravcima suprotno od centra tačke) i na čestično stanje usmerenog kretanja u trodimenzionalnu tačku.Da bi materija nastavila da postoji ,prostor mora da se menja i obratno.Ovakva promena je večna i ne može dovesti do velikog hlađenja ili bilo koje druge gluposti .Jednostavno univerzum je takvo stanje koje oduvek egzistira bez početka i kraja.

Ostavite komentar