PODVIZANJE UMA

FILOZOFSKO MRZOLJUBLJE

3.431 pregleda
Platon i Aristotel (Rafael)

Filozofi su se oduvek priklanjali ljubavi kao vrlini, a odvraćali od mržnje, kao od zla, no gorljivi sporovi koje su vodili svedoče da su i sami lako zapadali u ovo drugo. Onda kada bi poštovanje, zahvalnost, ili divljenje koje su gajili ka svom učitelju, savremeniku, smenili surevnjivošću, zlobom ili, čak, animozitetom. Jer kao da te dve vrste strasti „po prirodi” prelaze jedna u drugu i nisu antipodi, već pre amalgami, za koji je francuski filozof Žak Lakan skovao neologizam mrzoljublje (hainamoration). Ili kao što je pevao još rimski pesnik Valerije Katul: „Mrzim i volim. Ta, čemu sve, pitaćeš možda? Ne znam. Al osećam to i raspinje me” (Odi et amo itd.)

tasic d milan
Prof. dr Milan D. Tasić

Drugačije od nauke, filozofska učenja s utoliko više prava postoje, ukoliko se više razlikuju od svakog drugog. Ili, po rečima Žila Deleza: „Filozofija koja ne rastuži nikog i ne usprotivi se ničemu, nije nikakva filozofija”, a još je Platon bio kazao, govoreći o Parmenidu, da u filozofiji treba „znati ubiti svog oca”. Tako se i Platon suštinski razlikuje od Aristotela, Dekart od Spinoze, Kant od Hegela…

PLATON – ARISTOTEL

Šta je, recimo, to što je posvađalo Platona i Aristotela i učinilo da učenik napusti najslavniju od škola, Akademiju, posle osamnaest godina provedenih u njoj? Nešto od toga beleži Klaudije Elijan, retoričar iz III veka pre n. e.

Platon Aristotel

„Platonu se nije sviđalo to što je Aristotel isuviše brinuo o svojoj spoljašnosti, što je sekao kosu, za razliku njega, dičeći se mnogim prstenjem koje je nosio na sebi. Lice mu je odavalo nadmenost, a glagoljivost, pak, taštinu njegove prirode. Što ne priliči filozofu”, kaže Elijan. Stoga su uz Platona bili njegov sestrić Speusip (kasnije naslednik u školi), Ksenokrat, Amikle, da je jednom kada zbog bolesti Speusip nije bio došao, a Ksenokrat bio u poseti svom rodnom kraju, izvan Atine, Aristotel pred osamdesetogodišnjem učiteljem bio dovoljno neučtiv i brboljiv, da je ovaj nadalje prestao da šeta s učenicima, na mestima gde je to uobičajeno činio. Kada je, pak, vrativši se s puta, Ksenokrat video Aristotela, okruženog učenicima, kako podučava i sam, pitao je šta je s Platonom, da nije možda bolestan? On je zdrav, glasio je odgovor, no pošto ga je Aristotel uvredio, prestao je da šeta ovuda i sad besedi s učenicima u svom vrtu.”

Bila su to dva rešenja problema „jednog
i mnogog” koja se razilaze: jedne (nepromenljive) ideje i mnoštva promenljivih stvari, kao njihovih
„senki” (Platon) i jedne (jedinstvene) supstancije i mnoštva svojstava koja
mogu da joj se pripišu (Aristotel).

Sve i da je reč o anegdoti, vidljiv je ovde sled: izrazite različitosti dva života (viđenja, mišljenja…) uzela su „prirodan obrat” i produžila se do temeljno različitih slika sveta o realnosti svega postojećeg: one, izvan stvari, „na nebu” (Platon) i druge, u stvarima samim, „na Zemlji” (Aristotel). Naime, pitanje je bilo: Imamo sto, mnoštvo stolova. Šta je to što je zajedničko svima njima? Ili, kaže Sokrat: „Šta je to što (sve) stvari koje su lepe čini da su lepe, a (sve) velike stvari da su velike?” Mi bismo danas rekli da su to „pojam stola” i „pojam lepote”, dok Platon za njih nalazi reči: „ideja stola” i „ideja lepote”, kako sledi.

No, Aristotel vidi problem u tome: lepi su, kaže, i Bog, i razum, i vrlina, i pravi trenutak (kairos), … ali je uzalud tražiti ono „jedno i samo jedno” u svima njima i izdvojiti ga. Jer „pravi trenutak” za vojskovođu i bitku nije isto što i „pravi trenutak” za lekara i lek. Stoga to zajedničko (lepotu, veličinu…) valja „izlučivati”, po njemu, radije iz (svake) pojedinačne supstancije, kojoj se mogu da pripišu, inače, različita svojstva (kategorije): Sokrat koji je u isto vreme i čovek, i građanin Atine, i muž Ksantipe itd.

Bila su to dva rešenja problema „jednog i mnogog” koja se razilaze: jedne (nepromenljive) ideje i mnoštva promenljivih stvari, kao njihovih „senki” (Platon) i jedne (jedinstvene) supstancije i mnoštva svojstava koja mogu da joj se pripišu (Aristotel).

DEKART – SPINOZA

Iako je Spinozi dostajalo (tek) Dekartovo delo da s njim i otpočne i dovrši (sav) svoj interes u filozofiji, on se, ipak – „sažeto i surovo” – o najslavnijem Francuzu izrazio na jednom mestu rečima: „Uspevao je svuda da pokaže samo veličinu svoga duha”. Kao uteha, barem, može da posluži to što holandski filozof ovoga puta zaključuje i sam kao kartezijanac, sledeći načelo „jasnog i razgovetnog” mišljenja svog učitelja, a čija je primarna uloga bila da se izbori protiv sholastičke učenosti. Naime, kad je Dekart bio istakao tezu o pinealnoj žlezdi, kao mostu između tela i duše, odakle ova upravlja strastima, Spinoza ne uspeva da odoli: „Ne mogu da se dovoljno načudim, kaže, da baš filozof koji je istakao pravilo da se može da zaključuje samo iz načela jasnih po sebi, i da se ništa ne tvrdi bez jasnog i razgovetnog poimanja, polazi od hipoteze koja je još opskurnija od skrivenih svojstava sholastičara”.

Rene Dekart

Sâm Spinoza se, dakle, poslužio Dekartom
i u duhu njegovog učenja o metodu izveo krajnje
zaključke u nauci o biću, u etici… koji su poljuljali u celosti i kartezijansku
(Dekartovu), i sholastičku sliku sveta.

Tako bivaju proročki stihovi epigrama uz delo „Načela Dekartove filozofije”, a koje je napisao bio njegov učenik: „Ono što Spinoza duguje Dekartu, nije toliko i takvo, kao ono što duguje on sam sebi”. Nešto slično – s Dekartom, a protiv njega samog – zameriće autoru „Rasprave o metodu” i Lajbnic. „Primećuje se, po svemu, da Dekart ima izrazitu nameru da bude vođa sekte”, kaže on. Jer je „sekta kartezijanaca” ovoga puta bila i sama jedan filozofski projekat (u delu „Načela filozofije”), suprotno od „prvog pravila o metodu”: da se ne bude zaveden nikakvim autoritetom. Ili: ako je očevidnost vrhovni postulat na putu do istine, Lajbnic primećuje da je Dekart „uvredio gospodu Fermaa, Hobsa, Gasendija, iako su oni bili ljubazni prema njemu, jer su se njihova filozofija i matematika razlikovale od njegove”. Dodajući, ne bez ironije, da je u odnosu na ljude „sledio Dekart pravila izvesne politike”. Pa je tako uvažavao Arnoa, s kojim je delio interese protiv sholastočara, a naročito protiv jezuita, s kojim je Dekart nameravao da stupi u rat.

Sâm Spinoza se, dakle, poslužio Dekartom i u duhu njegovog učenja o metodu izveo krajnje zaključke u nauci o biću, u etici… koji su poljuljali u celosti i kartezijansku (Dekartovu), i sholastičku sliku sveta. Naime, dok se u sholastici, u metafizici bila očuvala slika sveta o „biću koje se kazuje na više načina” (Aristotel) – a to su njegovih deset kategorija i slično – Dekart je video ovde samo dva takva načina, dve supstancije u osnovi: mišljenje i protežnost, da bi Spinoza sada sve postojeće označio tek jednom reči: Bog ili sinonimima za nju: priroda i sl. Kada su mišljenje i protežnost samo dva njegova atributa, a ostale sazdate stvari – modusi te jedne i samo jedne supstancije. „Bog ili priroda” (Deus sive natura), kaže Spinoza, pa su za njega to: i kamen, i drvo, i čovek.

Baruh de Spinoza

A kad je trebalo da se u etici izrazi o strastima, on će biti i opor i podrugljiv prema Dekartu i svima „onima koji kažu da ovo ili ono delovanje tela dolazi iz duše i njene vlasti nad organima”, jer „zaista ne znaju šta govore, pa samo laskaju svojoj taštini, ne poznajući istinski uzrok”. Funkcije tela ne mogu da se prozru do kraja, kaže Spinoza, niti može strastima da ovlada, pa zadatak etike nije da istrajava na tome, već da ukazuje na uvek nova i nova delovanja, kojima bismo ispunili svoj život, s „one strane” svakog trpljenja (ili strasti).

Veliki filozofi, dakle, na putu do svojih istina, nisu bili samo „časni ljudi koji su se, kao i drugi, smejali s svojim prijateljima” (Paskal), već i sami od krvi i mesa, nisu bili lišeni ni sarkazma, ni niskih strasti u odnosima između sebe i savremenicima. Da po tome i ne čudi to što će napisati, recimo, Spinoza baš o učeniku koji je sačinio pomenuti epigram u njegovu slavu: „Ne zavidite mu toliko. Ne podnosim ga i nemam poverenje u njega. Ipak vas molim, vas i sve naše prijatelje, da mu ne prenosite moja mišljenja” itd.

VOLTER – RUSO

Sad jedan pored drugog u kripti u Panteonu, Volter i Ruso su, za života, u eri prosvetiteljstva, nalazili jedan za drugog reči koje nije izgovarala ni svetina. I ovde: onim što je različito u idejama, ovladale bi, oba puta, strasti, iako sama svađa nije naudila racionalnom sporu između njih, koji se propoznaje. Obojica umiru iste godine (1778) pre Revolucije iz 1789. godine, koju su više od drugih izneli svojim duhom, a to je onaj (važan) događaj od kad su u svesti čoveka na Zapadu zacarile reči: nacija, demokratija, jednakost, sloboda…

Fransoa Mari Arue Volter

Volter je bio buržuj, istoriograf na dvoru Luja XV, član Francuske akademije – aristokrata u duhu. To u pesmi „Monden” kaže: „Volim raskoš. … Zadovoljstva sva… Bogatstvo, ukus, ornamente.” Protiv praznoverja, uzdao se u ljudski razum, u umeća, na putu do savršenijeg društva. Rusou majka umire na porođaju, a odvaja se (sa osam godina) i od oca, kad ovaj mačem ranjava nekog čoveka. Samouk, ne pohađa školu, prolazi svetom, menja načine života i, suprotno od Voltera, uveren je da „razvoj nauka i usavršavanje umetnosti” ne doprinosi moralnom i društvenom napretku. O tome govori u eseju koji je nagradila Akademija iz Dižona (1750), a on ga je proslavio: svojim stavovima „baca rukavice u lice” stoleću, državi, aristokratiji… ističući da su svi ljudi po prirodi i dobri, i jednaki (takvim se rađaju), sve dok ne dođu u posed materijalnih dobara, na čemu su zasnovani i odnosi u društvu. Što je urodilo moralnim nesavršenstvima bez kraja.

Jednom je Volter optužio Rusoa i da je
svoje petoro dece odveo u sirotište,
da u poslednjem pismu Rusoa njemu nalazimo:
„Ne volim vas, gospodine; naneli ste mi
zlo tamo gde sam najosetljiviji… Zbog vas
mi je boravak u mojoj zemlji nepodnošljiv
zbog vas ću da umrem u tuđoj zemlji…
Mrzim vas, najzad, jer ste to vi hteli.”

„Prvi koji je ogradio zemlju i osmelio se da kaže: To je moje… bio je istinski osnivač građanskog društva”. Jer „plodovi pripadaju svima, a zemlja nije ničija“, kaže on. („Rasprava o poreklu nejednakosti”, 1758). Volter nalazi da treba da odgovori i počinje rečima: „Dakle, po ovom vajnom filozofu, svaki bi lopov, razbojnik bio dobročinitelj ljudskog roda”, a završava sa: „… jadnik koji bi da siromasi pokradu sve bogataše, ne bi li se lakše ustanovilo bratstvo među ljudima” („Pitanja o Enciklopediji”, 1770). Tako je otpočeo „dijalog milenijuma” u društvu, razgrtanjem jednog problema iznutra: monarh, apsolutista koji garantuje sreću svojim podanicima ili članovi zajednice koji svoja prava prenose na suverena? Što će dovesti do novih, „demokratskih” društava – ne samo na Zapadu – koja nisu (nikad) postojala kao takva.

Žan Žak Ruso

Da znanje nije unapredilo naš moral, Ruso argumentiše na drugom mestu: „Sokrat je počeo u Atini, stari Katul je produžio u Rimu… Rim se ispunio filozofima i govornicima; zanemarena je vojska, prezrena zemljoradnja… ,Otkad su se javili naučnici među nama, govorili su sami filozofi, dobri ljudi su nestali’. Dotad su Rimljani praktikovali vrlinu; sve biva izgubljeno kad su počeli da je proučavaju.”

Kada po drugi put Ruso učestvuje na konkursu Akademije (1755) s pitanjem: „Koje je poreklo nejednakosti među ljudima…”, on svoj spis šalje i Volteru, koga je, ipak, uvažavao. No, Volter mu odgovara s puno sarkazma i ironije: „Primio sam, gospodine, vašu novu knjigu protiv ljudskog roda i hvala vam na tome… Niko nije nikad upotrebio toliko duha u želji da nas učini životinjama. Kad je čovek pročita, dobija želju da hoda na četiri šape.”

Na dan svih svetih, 1755. godine, najpre zemljotres, a potom cunami i požari razorili su Lisabon. Nestalo je, procenjuje se, oko 80.000 ljudi za šest minuta. Volter, u toj prilici, lamentira nad žrtvama: „Bog se sveti, ta smrt je cena njihovih zlodela. / Koja zla, kakvu grešku načiniše ta deca / Na grudima majke zgnječenim i u krvi?” Tada počinje i da sumnja u proviđenje (zlo koje čini bog, radi dobra koje je veće) i u „najbolji od mogućih svetova” (Lajbnic), a treba ga samo poboljšati. No Ruso i dalje veruje da čovek doprinosi sam svom zlu, iz iskonske težnje za posedovanjem. „Koliko je nesrećnika, kaže, nestalo u kataklizmi, samo stoga što su hteli da uzmu jedan odeću, drugi papire, treći novac?” Ili: „Složićete se da priroda sama nije sabrala dvadeset hiljada kuća od šest do sedam spratova na jednom mestu”.

Jednom je Volter optužio Rusoa i da je svoje petoro dece odveo u sirotište, da u poslednjem pismu Rusoa njemu nalazimo: „Ne volim vas, gospodine; naneli ste mi zlo tamo gde sam najosetljiviji… Zbog vas mi je boravak u mojoj zemlji nepodnošljiv, zbog vas ću da umrem u tuđoj zemlji… Mrzim vas, najzad, jer ste to vi hteli.”

NIČE – ŠOPENHAUER

„Ja sam avanturista duha, kaže Niče, lutam za svojom mišlju i sledim ideju koja mi se dopada”. U isto vreme, Šopenhauer nalazi da je njegovo u filozofiji da saopšti tek jednu jedinu misao, ali da mu dostaje za to čitava knjiga. Tako će i pesimističko gledište ovog filozofa biti samo jedan „momenat koji će se (doduše) snažno i dovoljno rano dopasti” Ničeu, a da mu ovaj, ipak, ne ostaje veran, kao ni autoru do kraja. Jer je Niče bio za „prevrednovanje svih vrednosti”, da je i mudrost za njega bila zla, istina jednaka laži, a moral, savest… – ismejavani.

Inače, na knjigu Šopenhauera „Svet kao volja i predstava”, on je naišao bio u nekoj knjižari, kad mu je neki demon, kaže, dok ju je prelistavao, šapnuo: Kupi je. Ona ga je, svedoči potom, potresla, zapao je u nemir duše, u nesanicu… jer je video sad na jednom mestu „sve što je bilo ko ikada izneo kao odbacivanje, negaciju, očaj… Poput ogledala u kome su se … ukazivali biće, svet i moje sopstveno srce – strašno i veličanstveno.”

Naime, Kant je bio pokazao da se stvar ne može da sazna onakva kakva jeste, već jedino kakva se javlja u iskustvu, što je navelo Šopenhauera da ustvrdi kako je sva realnost varka, iluzija, „Majin veo”. A Maja je boginja obmane u „Vedama”, u hinduizmu, načelo prevrtljivosti (vivarta) u šankara filozofiji i Niče će po tome skovati načelo biti „ne–u–sebi”, to jest, biti ono što nisi, zalaziti u suprotno, u drugo. Štaviše, on zalazi u jednu virtuelnu stvarnost, „s one strane” takve realnosti i suprotnih pojmova u njoj (dobra i zla, pravde i nepravde i slično), jer su svi oni načinjeni u ovom pojavnom svetu i radi čoveka. Tako će moći da kaže da je „Bog mrtav”, a sebe da nazove „raspetim Isusom”, „svetim snti–Hristom” i dr.

Niče se, dakle, bio oduševio Šopenhauerom, kao i Vagner, da ovako evocira svoj prvi susret s kompozitorom: „Dugi razgovor o Šopenhaueru: ah, svataš li, kakva je naslada slušati ga dok neopisivo toplo govori o Šopenhaueru, šta mu duguje, on jedini filozof koji je prozreo suštinu muzike”. A Šopenhauer učio da je u osnovi sveta jedna tamna i zaumna snaga – neum, koja se podiže i valja od iskoni, prolazeći iznova besmislene oblike svoje nesuvislosti. Načelo koje on naziva „svetska volja”, a razumeva se najbolje putem muzike da, štaviše, svet ovaj bude i sam – ovaploćenje muzike. Drugačije od onog, dakle, što su govorili o njemu Hegel: „inkarnacija logosa“, Šeling: “skamenjena inteligencija”… intelekt je ovde samo „oruđe u rukama volje” itd. Tome je išla u prilog i Darvinove teorija evolucije, koja je postulirala bila „prirodnu selekciju”, slučajnost i izbegla da dogleda bilo kakav cilj u prirodi, pa je iluzija, kaže filozof, boriti se za ma kakav moralan lik čovekov u ovoj „zoologiji bez kraja”, u tom „haosu beskonačnosti”. Otuda i njegov izvorni pesimizam u ovom „najgorem od svih mogućih svetova”.

No, dosledan sebi, Niče se ubrzo odvaja i
od svog učitelja Šopenhauera i od svog
prijatelja Vagnera, nalazeći da pravi
učitelj „ne donosi istinu u koju treba poverovati na reč, već ključ da se
dospe do sopstvene istine”.

Niče, pak, smenjuje apstraktno načelo svog prethodnika, konkretnim načelom „volje za moć”, a kad je trebalo da izrazi jedinstvo raspusnog, dionisijskog i smirenog, apolonijskog elementa u svetu – a koji se prepoznaju posvuda u stvarnosti (i muzici) – on govori o „natčoveku”. No njegov „natčovek”, tek jedna fikcija i sam, čije se realno postojanje ne može da domisli, kao ideal samo upotpunjuje sliku ovog izokrenutog sveta, na ruševinama postojećeg, u kojoj se razaznaje, ipak, njegov (pritajen) – poriv ka vlasti. Jer su nju želeli i njoj težili i sofisti, i ciničari, i stoičari… ili, pak: on se iznova žali u svojim pismima na stanje zdravlja i onda kad nema vidljivih razloga za to i dr.

Ostaje da su „Ničeovi tekstovi poput slatkog otrova ili umilnog poja sirena, koji zatire mornare”, ali se u njima „slute i duboki koreni mnogih lomova do kojih je došlo u našem dobu” (Jaspers). On je, recimo, preteča postmodernizma danas, jer je prvi kazao da su „sve velike naracije” na Zapadu (hrišćanstvo, prosvetiteljstvo…) propale. Stoga i njegova dela nailaze na široku difuziju, pa se rečenice poput: „Svi slabi i bespomoćni treba da umru – prvi je stav naše ljubavi prema čoveku. I još im treba pomoći u tome” i čitaju, i ponavljaju, iako se to čini ravnodušno.

No, dosledan sebi, Niče se ubrzo odvaja i od svog učitelja Šopenhauera i od svog prijatelja Vagnera, nalazeći da pravi učitelj „ne donosi istinu u koju treba poverovati na reč, već ključ da se dospe do sopstvene istine”. Kada i odbacuje pesimizam ovog filozofa, asketski moral i osvetu (resantiman) prema životu, nazivajući učitelja opsenarom.

HAJDEGER – HUSERL

Hajdegera su Huserlova „Logička istraživanja” bila privukla toliko, da napušta on tekuće studije teologije i posvećuje se filozofiji. Postaje potom njegov asistent, 1919. na Univerzitetu u Frajburgu i, s osnivačem fenomenologije u filozofiji, tih godina pišu zajedno članak za „Britansku enciklopediju” koji, doduše, biva odbačen. Godine 1929. Hajdeger priređuje i omaž studenata profesoru za njegovu sedamdesetogodišnjicu rođenja i, barem dotle, njihovi odnosi bivaju i akademski, i prisni. Huserlu je, uz to, autor „Bića i vremena” posvetio svoje delo (1927), ali je izvesno i da su oni prestali da se viđaju od izbora Hajdegera za rektora Univerziteta, 21 aprila 1933. Samo tri meseci, dakle, posle dolaska Hitlera na vlast, jer je i Hajdeger bio član Nacističke partije Nemačke (sve do 1945. – imao je čl. kartu broj 312589), dok je Huserl, kao Jevrejin, morao da se povinuje rasnim zakonima Trećeg rajha. Zabranjeno mu je bilo, recimo, da koristi biblioteku na (istom) Univerzitetu, da Hajdeger ne odlazi ni na sahranu svog učitelja,1938. godine, a izostaje i njegova posveta Huserlu, uz peto izdanje dela „Biće i vreme” 1941. godine. No, u intrevjuu listu „Špigl” 1966. (objavljenom posthumno 1976. godine), on iznosi da, kao rektor, nije branio korišćenje biblioteke, i da je izdavač, a ne on sam, izostavio bio posvetu, dok sebi jedino prebacuje izostanak sa sahrane.

Dva učenja se u mnogome razilaze već
i po tome što Huserl nastoji da
filozofiju zasnuje kao transcendentalnu teoriju,
a Hajdeger, pak, kao filozofsku antroplologoju itd.

Na dotle monolitnom učenju, javlja se već 1931. godine naprslina, onda kada se o „devijaciji” svog učenika u delu Biće i vreme, izražava Huserl rečima: „Dolazim do očajnog uverenja da filozofski nemam ništa s Hajdegerovim preterivanjem, niti s njegovom genijalnom nenaučnošću”. Da o tome kaže sam Hajdeger u pomenutom intervjuu: „Huserl je od tridesetih godina počeo da se javno obračunava s Maksom Šelerom i sa mnom”, a da on nije znao zašto to čini. Nema sumnje, pak, da je nekolike ključne pojmove izvorne Huserlove zamisli zamenio Hajdeger vlastitim u svome delu, kao što je i njegov pristup fenomenologiji ontološki, a Huserlov gnoseološki, ili sama učenja koja su prvo hermeneutičko, a drugo transcendentalno. Imamo u vidu ovde pojmove poput: intencionalnosti – Hajdeger govori, radije, o „tu–biću” (Dasein), vremenitosti, kojoj on pridaje značaj, a Huserl ne, dualnosti telo–duša i dr. Međutim, dva učenja se u mnogome razilaze već i po tome što Huserl nastoji da filozofiju zasnuje kao transcendentalnu teoriju, a Hajdeger, pak, kao filozofsku antroplologoju itd.

Razlike koje su i prefinjene i dovoljno duboke, što ipak neće nauditi ovoj školi mišljenja (ne samo filozofskoj) da bude i plodna, i uticajna u 20. veku. Jer je sam Huserl ostavio više od 40.000 stranica teksta u rukopisu, dok su pravci poput egzistencijalizma, hermeneutike, postmodernizma, … ili, pak, imena kao što su Sartr, Gadamer, Merlo–Ponti, Derida…. – sva u znaku fenomenologije. Koji je filozofski problem rešavala fenomenologija?

U suštini onaj kojim su se bavili još sofisti, kad su isticali da je „čovek mera svih stvari”, a što je ubrzo bilo odbačeno u korist postulata da je znanje o svetu moguće ako se „misli on u pojmovima” (Sokrat). Jer mi postižemo lako odredbu heliogona (mnogougla s 1.000 stranica), kaže Huserl, ali ne i predstavu o njemu, što je slučaj i sa svakom stvari, uopšte. Otuda i njegov slogan „Natrag k samim stvarima”, ili Hajdegerovo hvaljenje predsokratovaca kao „pesnika bića”, odnosno Ničeovo obaranje na Sokrata. („Cilj je nauke da uništi svet”, kaže Niče). Okoštalo, pojmovno mišljenje, po njima, sa Zenonom i drugima, donelo je aporije, paradokse (iracionalni brojevi i slično), pa Grci više nisu bili „u posedu bića”, kao sve dotle na način mitosa i logosa. Naime, za Empedokla je zemlja hladna i crna i njoj se duguje melanholičan karakter u čoveku, dok su za Pitagoru brojevi trougaoni, pravouganoni, a vrlini pripada broj 8… Sad je trebalo povratiti izgubljeno jedinstvo sveta i izmiriti idealno i realno, čulno i pojmovno, subjekat i objekat. Što Huserl nastoji da ostvari u pojmu apriorne svesti, koju on naziva eidos -– na početku filozofije kao „stroge nauke” i tako dalje.

Po svemu, Hajdeger se nije do kraja odrekao nacionalsocijalizma. Tako 1960. godine šalje božićnu čestitku Eugenu Fišeru, koji je tokom rata bio na čelu Instituta za rasnu higijenu u Berlinu. Tu je „istraživač” bio Jozef Mengele. A u predavanju o tehnologiji (decembra 1949), kaže: „Sada je zemljoradnja jedna mehanizovana industrija hrane – u suštini, poput postupanja s leševima u gasnim komorama…”. Da to s oklevanjem i prenosimo.

RASEL – VITGENŠTAJN

„Čitav trimestar, kaže Rasel o Vitgenštajnu, nisam uspevao da shvatim je li on genije ili ekscentrik”. A onda i sam učenik pita profesora: „Recite mi, molim vas, da li sam ja idiot ili ne? … Ako sam idiot, biću pilot, ako nisam, postaću filozof.” „Ne, nećete biti pilot”, glasio je odgovor. U jesen, dakle, 1911. na Kembridžu Rasel je u ulozi Mefista ukazao put onome ko ga je tražio, Fausti – Vitgenštajnu, da s njim nastupi uskoro jedan od najređih „incidenata” u tradiciji filozofskog mišljenja uopšte. Naime, o delu „Logičko-filozofska rasprava” Vitgenštajna (1921), Rasel se izrazio rečima: „Osećam da je to velika knjiga”, a Džordž Mur, pak: „Moje je mišljenje da je rad g. Vitgenštajna genijalan”, da je ono ubrzo postalo i kanon tzv logičkog pozitivizma. Razlikovalo se od svake dotadašnje obnove: huserlijanske, ničeovske… Članovi Bečkog kruga (Šlik, Karnap i dr.) su ga, na seminarima, red po red, dve godine proučavali dok se samo stoleće ne može ni da zanmisli bez jezičko-analitičke filozofije na Zapadu. Kao rad-teza, ono će i dostajati autoru da ponese titulu doktora nauka na Univerzitetu u Kembridžu (1929) – iako Vitgenštajn nije imao ni formalno filozofsko obrazovanje. Studirao je bio tehniku u Beču i bavio se aeronautikom u Mančesteru – i nije mario što su ga odbijali od čitanja i Aristotel i Hjum.

Pre toga se Frege latio da matematiku, kao teoriju skupova, svede na logiku, ali u samoj zamisli Rasel otkriva paradoks, pa s Vajthedom sazdaju oni „teoriju tipova” u cilju da izbegnu ovakve poteškoće. Potom je, u duhu logičkog atomizma, nameravao Rasel da stvori jednu obuhvatnu teoriju saznanja (uz čulne podatke, logičku intuiciju) i kad je hteo da Vitgenštajna zainteresuje za to, ovaj ga uverava da se složeni pojmovi ne mogu da svedu na proste, jer i sami imaju potrebe za njima kod svog određenja. I da, uz to, on u logičke objekte – i ne veruje. Tada Rasel piše ledi Otolin Morli: „Svatio sam da više neću nikad moći da stvorim nešto fundamentalno u filozofiji”.

I ljudski karakteri dva filozofa u
mnogome odudaraju. Vitgenštajn:
depresivan i fobičan a uz to i sklon
osobama istoga pola. „Kako mogu da
budem logičar, ako nisam ni ljudsko
biće?”, piše on Raselu.

Ili, između marta i novembra 1912. godine, oni rade na zajedničkom projektu, ali u decemmbru Vitgenštajn odlazi kod Fregea i, po povratku, argumentiše: logičke forme se ne opisuju, već samo pokazuju, ima mnoštvo mogućih svetova, od kojih je samo jedan realan… Rasel, pak, ako prvo i razumeva, ovo drugo svakako ne i oni obustavljaju rad. No, ako iskreno prijateljstvo njihovo na početku nije bilo i plodonosno u osnovama matematike, Rasel se, inače, sedamnaest godina stariji od njega uvek ljudski odnosio prema Vitgenštajnu. I onda kada je pisao predgovor uz njegovo delo, ali i kad se, tokom rata, založio kod italijanskih vlasti da bude pušten iz zarobljeništva. Jer je 1914. Vitgenštajn, kao dobrovoljac, otišao u rat koji je Austrougarska objavila Srbiji.

I ljudski karakteri dva filozofa u mnogome odudaraju. Vitgenštajn: depresivan i fobičan, a uz to i sklon osobama istoga pola. „Kako mogu da budem logičar, ako nisam ni ljudsko biće?”, piše on Raselu. Ili, kaže on: „Obično bih dolazio u ponoć i satima šetao po sobi… Kad izađem, ubiću se, govorio je.” Opsedalo ga je, dakle, samoubistvo – kao što su se i tri njegova brata bila ubila. Često i ekscentričan, da je, jednom, argumentisao pred Poperom – žaračem za vatru.

Porodica Vitgenštajna je bila jedna od najbogatijih u Beču i u celoj monarhiji, pomagala je prilozima umetnike (pesnika Rilkea i dr.). Tako je Vitgenštajn (radije) udovoljavao svojim hirovima, onda kada se rešavao da radi kao učitelj, vrtlar… ili se predavao potpunoj usamljenosti u irskim i norveškim selima – „dok ne reši sve logičke probleme”. Posle rata se, inače, odrekao nasledstva u korist sestara.

Delo „Filozofska istraživanja” Vitgenštajna pojavilo se posle smrti autora (1953) i tu se on (suštinski) razilazi sa svojim ranijim i s Raselovim stavovima. Ovde je, recimo, njegov argument „privatnog jezika”, koji je imao da pokaže da nije moguće saznanje sveta na čulnoj (subjektivnoj) osnovi, niti sad on misli o denotaciji kao ranije, jednako kao ni o deskripciji. Dok će Rasel reći da ne nalazi u knjizi ništa dostojno njegovog interesa i da ne vidi koju pouku čitava škola mišljenja treba da stekne na tim stranicama.

Inače, sam Vitgenštajn će o sebi reći da nije „ništa izmislio sam, već da je to nalazio kod nekog drugog” (Brentan, Frege, sholastičari), a da bi se potom samo „strasno založio da to rasvetli”. Rasel, pak, svedoči o njemu: „Počeo je kao moj učenik, a završio tako što me je istisnuo i sa Oksforda i sa Kembridža”.

Nema sumnje, pak, da je „Logičko-filozofska rasprava”, koja i počinje i završava u biblijskom tonu: „Svet je sve ono što se dešava… O onome o čemu se ne može da govori, treba ćutati”, odista ostvarila proročku misiju u filozofskom svetu. Kao i druga dela ovog autora..

SARTR – KAMI

Polemika Sartra-Žansona i Kamija u časopisu „Le tam modern” iz 1952 godine iz reda je događaja kao što je pismo Emila Zole francuskom predsedniku, pod naslovom „Optužujem”, u listu „Loror”. Jer oba puta imamo polarizovano javno mnjenje, događaje koji su mogli da ponesu uticaj, a i same tekstove, sad zadržane u kolektivnom pamćenju.

Kami, čije je književno delo, prožeto motivima apsurda, teskobe, izbora… – a koje tih godina uveliko promoviše i egzistencijalizam u filozofiji (Sartr, Merlo-Ponti, Aron…) – objavljuje 1951. delo „Pobunjeni čovek”, kada hladni rat i staljinistički teror beleže svoj apogej. Sartru, levičarima… odanim sovjetskom marksizmu, on zamera da su se „odali porobljavanju ljudi” i nihilizmu, jer jednom traže „oslobađanje čoveka od svih stega” (kao egzistencijalisti), a drugi put njihovo podvrgavanje istorijskoj nužnosti izgradnje besklasnog društva (kao marksisti). To je navelo Fransisa Žansona da u časopisu „Le tam modern” objavi dva teksta 1952. godine i Kamijev odgovor na njih, a što je, po rečima Remona Arona, „odmah poprimilo karakter nacionalne rasprave”, da je, recimo, tiraž broja u celosti rasprodat, pa doštampan i ponovo prodat.

Žan Pol Sartr

Polemički-ironično naslovljeni kao: „Albert Kami ili pobunjena duša”, „Da vam kažemo sve…”, „Pismo direktoru Le tam modern”… oni dolaze u momentu kada je (čak) četvrtina elektorata u Francuskoj (polovina radničke klase) bila za društvo „van kapitala”, koje je oličavala KPF, ili zemlja razdirana antikolonijalizmom (Indokina, Afrika…), protestima. S druge strane je Hegel video smisao u istoriji, a Marks još i naložio proletarijatu da ga revolucijom ostvari u komunizmu. Pa ako je radi odbrane jednog (klasnog) poretka, recimo, fašizam odneo više od 20 miliona ljudi, imamo sad da je kod stvaranja novih (besklasnih) društava taj broj više puta veći. I trebalo je opredeliti se. S time se prepliću i (čisto) filozofski problemi esencije (suštine) i egzistencije (postojanja), koji su egzistencijalisti rešavali u smislu da „čovek zadaje sam sebi suštinu”, odnosno nužnosti i slobode koje je, takođe, trebalo rešavati itd.

Alber Kami

Kami, koji je još pre toga pisao pod naslovom „Ni žrtve ni dželati”, staje na stanovište da je lična pobuna najviši moralni čin dostojan čoveka, koji sam treba da dovrši, uz to, u umetnosti, dok svaka kolektivna pobuna nužno vodi u represiju. Otuda i njegov stav da antikolonijalisti nemaju „moralnu legitimnost” (on je rođen u Alžiru), dok je gledište Sartra da je revolucionarno nasilje jedini pokretač istorije. Na po oko 20 stranica teksta, sva tri puta biva to sad varirano, tičući se jednog mega–problema kakav je: uticaj jedinke na tok istorije, pa tako Žanson nalazi da je Kami „pseudofilozof jedne pseudoistorije revolucije”, a njegov „Pobunjeni čovek” je „velika nenapisana knjiga”.

Što se tiče istorije, po Sartru,
„problem nije da se uvidi njen cilj, već
da joj se on da”. A pošto nju nije razumeo,
Kami se osuđuje kao reakcionar ili kao „popularni pisac sitnoburžujskih
tegoba”, pa Sartr nalazi da mu pripadaju
kao takvom – Galapagoska ostrva.

Kami, pak, analizirajući radne logore i drugo u SSSR-u, prispeva do marksizma, koji im nužno prethodi, dok je odgovor Žansona-Sartra da marksizam „prevazilazi naučni pozitivizam i istorijski fatalizam”, dok je sam „staljinizam jedini koji važi kao revolucionaran i da on privlači, posebno kod nas, većinu proletarijata”. Te da se na tom putu moraju i da „uprljaju ruke” (naslov Sartrovog komada) ili da se „jaja moraju da slome da bi se napravio omlet” (Staljin). Kamiju se prebacuje kvijetizam, to da nije stao na stranu potlačenih, te da „rečju revolt označava on saosećanje, poistovećujući ravnodušnost s hrabrošću, nedelovanje s lucidnošću, a saučesništvo s nevinošću”.

Što se tiče istorije, po Sartru, „problem nije da se uvidi njen cilj, već da joj se on da”. A pošto nju nije razumeo, Kami se osuđuje kao reakcionar ili kao „popularni pisac sitnoburžujskih tegoba”, pa Sartr nalazi da mu pripadaju kao takvom – Galapagoska ostrva.

No, problem (apstraktne) slobode, slobode bez granica, i one koja to nije, Kami je i razumevao i ovekovečio u drami „Pad”, kad glavni junak Klamans – budući slobodan – bira da se ne odazove vapaju devojke za pomoć na mostu, „shvativši da ima i sam strah od slobode…”, jer je „na kraju svake slobode kazna, te da je sloboda suviše teška”.

Dva laureata Nobelove nagrade za književnost nisu govorila nadalje. Od novca od nagrade Kami je (inače, promoter apsurda u literaturi) kupio kuću. Poginuo je 1960. u sportskom automobilu svog izdavača „Galimara”. Sartr je odbio da primi nagradu. Dva puta su njegov apartman bombardovali pripadnici OAS-a. Predednik De Gol ga je počastio – kao i naše kolektivno sećanje – rečima: „Francuska ne hapsi svoje Voltere”, onda kad se kao građanin našao na strani antikolonizacije.

(Ilustracije Vikipedija)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar