SRPSKI UMOVI

GRADITELJ IZ ZABORAVA

2.669 pregleda
Spomenik Emilijanu Josimoviću (Vikipedija)

A skoro jedno stoljeće prije Milutina Milankovića jedan drugi građevinski inženjer u Srbiji, Emilijan Josimović, bejaše gradograditelj varoši beogradske koja će mu tek 1967. godine, dodijeliti jednu od najmanjih uličica grada sa svega dva kućna broja, u blizini boemske Skadarlije.

Prof. dr Mirko Vujošević

U slavu Emilijana Josimovića

Predanje kaže da je u kamen sa desne strane ulaznih vrata u Apolonov hram proročišta u Delfima jedan od sedam slavnih mudraca drevne Grčke, Kleobul iz Linda, uklesao riječi: „/pan/ metron ariston”. Mi danas ne znamo i možemo samo da nagađamo koliko snažno je ovaj mudri čovjek čekićem udarao po dletu i kako ga je vješto usmjeravao na neobrađeni kamen da bi njegov zapis ostao kaligrafski uklesan i tako svojom ljepotom krunisao poruku.

Ne znamo ni da li i koliko je kamen u koji je klesao riječi bio prethodno obrađen, ni da li je posle izrade sijao svojom glatkom površinom, zračio upisanim slovima i odsjajem se odazivao mediteranskom suncu. Ali pored svih tih nepoznanica javlja se još jedna: Šta je tiranin malog rodoskog gradića želio da nam poruči?

Riječ metron, mjera ili
mjerenje ima, kao i mnoge
druge riječi, više značenja.

Prevedimo, najprije, svaku pojedinačnu riječ: metron znači mjera ili mjerenje, a ariston odlično ili najbolje, pan – ako je uopšte te riječi bilo, znači, sve ili svuda. Prema tome, „/svuda/ mjera (je) najbolja“, ili „/svuda/ mjerenje (je) najbolje”. Mogu se naći i drugi prevodi: mjera je najvažnija, mjera je najbolja, svuda vladaju mjere, mjerenje vlada, mjerenje vrhuni, mjerenje je odlično…

Na prvi pogled izgleda da se radi samo o nijansama jednog te istog. Možda je to tako, ali se smisao poruke vjekovima različito ili, bolje rečeno višestruko tumači. Razlog tome je što riječ metron, mjera ili mjerenje ima, kao i mnoge druge riječi, više značenja i shodno tome više shvatanja zašto bi ona (mjera) ili ono (mjerenje) bilo najbolje.

„Sve što se saznaje ima broj”

Jedno tumačenje dolazi od ljudi koji mjeru posmatraju i shvataju sa aspekta društveno-humanističkih nauka. U centru njihovog interesovanja je čovjek, čovjekovo ponašanje, životna iskustva, vrijednosni stavovi… Oni će se pozvati na ovu drevnu grčku mudrost kada žele da naglase da je najbolje biti umjeren u svemu, imati umjerenost, mjeru, u svom ponašanju. Slično ćemo čuti i od mnogih običnih i mudrih ljudi koji su uspješno ostvarili svoj dugi životni vijek sledeći životno geslo da ni u čemu ne treba pretjerivati. U takvim slučajevima poruka se odnosi na životni stav i na osnovu cjelokupnog ljudskog iskustva nesumnjivo se smatra mudrom.

Drugo tumačenje izreci daju inženjeri koji se u svom poslu oslanjaju, prije svega, na precizno mjerenje, brojeve i matematiku. Tekst koji slijedi posvećen je upravo tom tumačenju. Metron, u ovom objašnjenju, označava mjeru kao rezultat postupka mjerenja.

To je broj koji pokazuje koliko se usvojenih mjernih jedinica pripisuje veličini mjerenog objekta. Kleobul iz Linda, pretpostavlja se, bio je pod uticajem pitagorejaca koji su tvrdili; „broj je bit svega” i „sve što se saznaje ima broj, jer se bez njega ne može ništa shvatiti ni saznati”. A do broja se dolazi najpre mjerenjem, kasnije računanjima. Prema tome, suština je u mjerenju i broju.

Slično mnogim grčkim izrekama i za ovu nalazimo sličan citat na latinskom: „Omnia in mensura et numero et pondere disposuisti”. Uopšte ne sumnjamo da su Rimljani ovdje mislili na mjerenje i brojeve jer bez toga ne bi vladali vrhunskom tehnologijom toga doba – graditeljstvom. Istu izreku nalazimo u Starom zavjetu u knjizi Premudrosti Solomonove, glava 11, stih 21, i na grčkom, i na latinskom, a vrlo odskora i na srpskom jeziku : „Ti si sve uredio po mjeri, broju i ravnoteži”. Englezi varijaciju na istu temu: „Numero pondere et mensura Deus omnia condidit” (Bog je sve stvorio brojem, usklađenošću i mjerom), pripisuju svom gorostasu, Isaku Njutnu.

A prethodnik Isaka Njutna, Galileo Galilej, kao jedan od prvih i najznačajnijih naučnika i eksperimentatora Novog vijeka, zapisao je da „Treba mjeriti sve što je mjerljivo i učiniti mjerljivim ono što nije”. Upravo taj stav, Galilejevi eksperimenti, mjerenja i brojevi stvorili su osnovu za renesansni procvat nauke i širenje ljudskog saznanja. Ali prije Galileja bilo je neophodno usvojiti cifre i decimalni zapis brojeva, kao i matematičke principe, koje su u Evropu donijeli Arapi. Jedan od prvih promotera decimalnog zapisa bio je sin pekara Bonačija iz Firence, znameniti Fibonači, čiji se brojni niz veže za zlatni presjek, toliko prisutan u prirodi.

O broju i mjeri moglo bi se pisati još puno, pri čemu se moraju obavezno pomenuti još Sumerci, Indusi, drevni Grci, Arapi, srednjovekovni filozofi…

Mjerenje prije procjena
A gdje smo mi tu, ima li nas u toj priči? – buni se pitanjima Srbin u mojoj ličnosti.

Ogromna parola koju sam kao mlad inženjer ugledao iznad ulaznih vrata jednog uglednog tehničkog instituta u Beogradu bila je „Više vredi jedno merenje nego stotinu mišljenja!” – Nikola Tesla. Meni je to izgledalo čudno i iznenađujuće.

Pomislio sam da Tesla nije mogao da tako nešto izgovori ili napiše. Mjerenje može da obavlja skoro svako ko poseduje instrumente i završi odgovarajuća obuku. Obučiti čovjeka prosječnih sposobnosti da mjeri nije teško, sem vrhunskih mjerenja koja zahtevaju izuzetnu nteligenciju i spretnost. Ali je zato teško obučiti čovjeka da misli logički ispravno, skoro nemoguće i inovativno, izuzimajući pojedince kojima je priroda štedro podarila talenat, kao što je to bio slučaj sa Nikolom Teslom.

Mada je bio nenadmašni eksperimentator, Tesla je, prema njegovim autobiografskim zapisima, do svojih epohalnih otkrića dolazio najprije razmišljanjem i maštom. Motor se u obrtnom magnetnom polju zavrtio u njegovim mislima dok je je šetao peštanskim parkom i recitovao dio iz Geteovog „Fausta” u kome se opisuje kretanje Sunca koje se svake večeri na zapadu gasi da bi se sjutra ponovo rodilo na istoku. Znao sam, pored ostalog, i za anegdotu da je na pitanje kolika je električna kapacitivnost Zemljine kugle, Tesla dao relativno tačnu procjenu posle razmišljanja koje je trajalo par minuta.

Mnogo godina kasnije, tek u šestoj deceniji dvadesetog stoleća, proračunom je tu procjenu potvrdio i za proračun kapacitivnosti Zemljine kugle dobio Nobelu nagradu jedan njemački fizičar. Prva moja pomisao, dakle, bila je da Tesla nije mogao da izjavi ono što je pisalo; očekivao bih sasvim suprotno: više vredi jedno mišljenje nego stotinu mjerenja. Ali, oni koji su citiranu parolu stavili na zid iznad ulaznih vrata instituta bili su inženjeri i tehničari. Njima je Tesla idol i sigurno nijesu ni pomislili da krivotvore njegove riječi i zloupotrijebe njegovo ime, a kamo li da to učine.

Ostao sam zbunjen, kako protumačiti riječi našeg velikana. Ponovo koristim rječnike i analiziram riječ po riječ. Imenica mišljenje, opet kao i mnoge druge, ima više značenja koja zavise od konteksta u kojem je upotrebljena. Izvedena je od glagola misliti koji prema „Rečniku Matice srpske”ima značenje: „svojim umom stvarati misao, ideju; donositi sudove, zaključke, rasuđivati, zaključivati”. Zatim, sinonimno: „razmišljati, imati na umu”.

Sledstveno tome, mišljenje je proizvod misaonog (duhovnog) stvaranja, razmišljanja, logičkog zaključivanja, analize, ali može da ima značenje: pogled, stav ili shvatanje o nečemu, ocena, procena, savet. Stvarno, nekoliko godina kasnije naišao sam na engleski original Tesline izjave u kojoj se koristi reč judgment, koja takođe znači mišljenje, ali osnovni smisao je ocjena, procjena, sud. Stvarno, bolje je jedno mjerenje nego stotinu procjena. Nesporazum je nastao iz nespretnog izleta nekog tehničara u lingvistiku i prevodilaštvo.

Djelo Mihajla Pupina, takođe, proizilazi iz mišljenja, proračuna, mjerenja i brojeva. Slično je sa najvećim srpskim naučnikom koji je stvarao u Srbiji, Milutinom Milankovićem. On je na osnovu mjerenja i proračuna energije koju sunčevi zraci donose do Zemlje razvio svoju čuvenu teoriju o klimatskim promenama.

Prvi udžbenik matematike

A skoro jedno stoljeće prije Milutina Milankovića jedan drugi građevinski inženjer u Srbiji, Emilijan Josimović, bejaše gradograditelj varoši beogradske koja će mu tek 1967. godine, dodijeliti jednu od najmanjih uličica grada sa svega dva kućna broja, u blizini boemske Skadarlije.

Prvi znameniti srpski
graditelj modernog doba i
narodni prosvetitelj,
napisao je i jednu pjesmicu.

Ipak, u pješačkoj zoni, u najstrožem centru njegovog grada, uklesano je u glatki granitni kamen da je upravo on, Emilijan Josimović, 1867. godine projektovao ulicu Kneza Mihajla. On je napisao prvi udžbenik matematike na srpskom jeziku i bio prvi kontraktualni profesor matematike na Liceju u Beogradu.

Prvi znameniti srpski graditelj modernog doba i narodni prosvetitelj, napisao je i jednu pjesmicu, koju sam, nažalost zaboravio, a čija su prva dva stiha: „Broj i mera, to je moja vera”. Ti stihovi su bezbroj puta citirani u nastavi na tehničkim i prirodnomatematičkim fakultetima u Srbiji, ali su rijetko vezani baš za njegovo skoro zaboravljeno ime, a mnogo češće za imena njegovih sledbenika, čuvenih profesora Univerziteta u Beogradu.

Dakle, ne želim da negiram da je mudro biti umjeren u svemu, ali smatram da je tumačenje Kleobulovih riječi bliže mudrosti zapisane u Solomonovoj knjizi, pogotovo što predanje kaže da je u Apolonovom hramu u Delfima jedan drugi drevni mudrac, Solon Atinjanin, ostavio zapis: „miden agan”. Doslovni prevod ove Solonove mudrosti je „ništa pretjerano” i upravo se tumači da treba u svemu biti umjeren.

U Delfima nema više kamenova sa uklesanim riječima grčkih mudraca. Možda ih je zub vremena samleo u prah. Nestali su materijalni dokazi njihovih zapisa, ali su ostale riječi. One žive sa nama i upravljaju našim ponašanjem i razmišljanjem, bili mi toga svjesni ili ne. „Sve teče”, zapisao je Heraklit Efežanin, sve se mijenja, sve prolazi. Da li to znači da će jednoga dana neki drugi zub vremena samleti i duhovnu ostavštinu drevnih mudraca iz Delfa i pretvoriti je u maglu i prah? I da broj i mjera neće biti važni, ne samo svuda, nego i uopšte?

Ovo pitanje traži još jednu dužu raspravu, ali je bolje je da poslušam Solona Atinjanima i ne pretjerujem…

P. S.

Posle nekoliko sati provedenih u arhivu i biblioteci SANU u bezuspješnom traganju za pjesmom „Broj i mera”, Emilijana Josimovića, hodajući beogradskim ulicama, prilično razočaran, podsjetio sam se poslednje rečenice svoje beleške sa istim naslovom koju sam posvetio sjećanju na prvog srpskog arhitektu. Pomislio sam da se sudba ironično poigrala sa mnom i mojim radom da bi potvrdila iskazanu slutnju da je zub vremena sposoban da nemilosrdno uništi vrijedna djela i velom zaborava prekrije čak i sjećanja na njih.

Kada sam prije par mjeseci pisao svoj rad, oslonio sam se na sjećanja i neznatno sam koristio podatke sa interneta. Čitajući verziju koju sam smatrao konačnom, pomislio sam da od mene ne bilo pošteno i da rad ne bi bio kompletan, ako uz njega ne bi bila i čitava pomenuta pjesma. Zato sam krenuo u potragu za njom.

Na internetu nije bilo ni traga, ni glasa, ni pjesme, ni stiha. Sve što sam, zatim, pronašao u Narodnoj biblioteci Srbije, a bilo je u vezi sa imenom Emilijana Josimovića, pregledao sam, a pjesmu našao nijesam. Međutim, desilo se nešto neočekivano: saznao sam puno toga što o Emilijanu Josimoviću nijesam znao. To mi je pričinilo veliko zadovoljstvo jer sam otkrio da je prije više od sto godina u ovom narodu stvarao čovjek izuzetnih radnih, intelektualnih i nadasve moralnih kvaliteta. Takvi ljudi i njihovi rezultati zaslužuju divljenje, a divljenje je svakako jedno od najprijatnijih osjećanja.

Nažalost, mi danas malo znamo o Emilijanu Josimoviću. Ne znamo ni kako je izgledao. Nemamo njegovu fotografiju iako se on među prvima u Srbiji, uporedo sa Anastasom Jovanovićem, bavio fotografijom i to umjetničkom fotografijom pejsaža. Sjećanja njegovih potomaka svjedoče da su do Velikog rata u kući na zidu visile razne porodične fotografije, među njima je, vjerovatno bila i Emilijanova, ali je sve to razvejano ratnim vihorom.

Prije otprilike pedeset godina, Divna Đurić-Zamolo, pripremajući biografiju Emilijana Josimovića, u Sokobanji je pronašla i fotografisala zapušten grob i nakrivljeni kameni spomenik sa piramidom na vrhu. Spomenik „… podiže mu iz velike blagodarnosti supruga Živka”. Ne bih se iznenadio da je i ovaj kamen u međuvremenu smrvio zub vremena, kao što je pjesmicu, koja mi je bila podsticaj pisanju svih ovih redova, prikrila, možda vječna, tama zaborava.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar