SRPSKI UMOVI

FIZIČAR SVETSKOG GLASA

2.586 pregleda
Kvazikristali (Vikipedija)

U svom kratkom životu, prof. dr Marko Jarić objavio je više od 100 radova, od toga najveći broj u vodećim svetskim časopisima za fiziku, četiri knjige, od kojih se tri s njegovim uredničkim potpisom, Introduction to Quasicrystals, Introduction to the Mathematics of Quasicrystals i Extended Icosahedral Structures (Academic Press, Boston, 1988-1989), smatraju osnovnom referentnom literaturom u oblasti kvazikristala. Po mnogima, bio je najtalentovaniji i najuspešniji fiziča kogje dao srpski narod posle Drugog svetskog rata,

­

Prof. dr Milivoj R. Belić

Ko je bio Marko Jarić?

Po sećanju strica, dr Jova Jarića, profesora Beogradskog univerziteta, prvi dokaz snage Markovog uma desio se početkom 1964, kada nije imao punih 12 godina. U to vreme Jovo je bio asistent u Matematičkom institutu SANU, a Marko ga je često posećivao. Desilo se da je jednom bio zauzet, i da bi ga zabavio dok ga čeka, dao mu je sledeći matematički zadatak: „Konstruiši jednakostranični trougao tako da mu temena leže na tri paralelne prave”

Evo šta se desilo, prema Jovovoj priči: „Po mom mišljenju, to je bio vrlo težak zadatak za njegov uzrast. Čitalac ima priliku da sam pokuša da reši isti zadatak i da se uveri u snagu Markovog razmišljanja. Namera mi je bila da dobijem u vremenu za svoje obaveze. Dao sam mu papir i olovku i zamolio ga da pokuša da reši zadatak. On je zadatak pogledao i rekao da će, dok ja završim sa svojim obavezama, skoknuti do kuće. Sa sobom nije poneo ništa. Nepunih pet minuta posle toga uleteo je kod mene sav uzbuđen i rekao da je rešio zadatak. Napamet! U hodu! Normalno, nisam mu poverovao. Na njegovo insistiranje pristao sam da zajednički pogledamo rešenje. U početku nisam ga pažljivo ni slušao, ali sam ubrzo, zapanjen, shvatio da je njegovo rešenje korektno i elegantno.  Naravno, postoji više rešenja datog zadatka, ali je Marko pronašao najjednostavnije.

Tog trenutka Marku sam poklonio knjigu matematičkih problema sa olimpijada SSSR, u znak sećanja na taj dan, s napomenom da od tada pa nadalje ne postoji više 15 godina razlike među nama (toliko sam bio stariji). On je tu razliku namah izbrisao. I tako je nadalje bilo!”

Odlika da brzo shvati srž problema
i pronađe najjednostavnije rešenje,
krasila ga je do kraja života.

Nekadašnji i sadašnji profesori Fizičkog fakulteta pamte ga kao posebno talentovanog i obrazovanog fizičara, a i kao kolegu koji je još u toku studija počeo da objavljuje originalne naučne radove. Za uspehe na studijama Marko je nagrađen Oktobarskom nagradom grada Beograda 1974. Začudo, ni on nije imao sve desetke. U to vreme, to je bilo nemoguće postići. Prvi „perfekt 10” student pojavio se desetak godina docnije.

Marko Jarić (Vikipedija)

Dobio je ocenu 9 iz atomske fizike kod profesorke Mire Jurić, koja je bila poznata po tome što nije davala 10. Po pravilu, on je sve ispite polagao u junskom ispitnom roku, izuzetno je atomsku fiziku ostavio za oktobarski rok jer je želeo istinski da izuči oblast koju je smatrao osnovom fizike 20. veka. Na ispitu je briljirao, ali je ocena bila 9. Obrazloženje profesorkino: nije dovoljno dobro uradio pismeni deo ispita, od 100 mogućih dobio je 93 poena.

Poslediplomske studije je, kao stipendista Fulbrajtove fondacije, započeo 1974. na Gradskom koledžu Njujorka, tradicionalnoj školi siromašnih jevrejskih studenata iz Njujorka s vrlo kvalitetnim kadrom. Do sada je ova malena škola dala osam nobelovaca. Mogao je da izabere Harvard ili Prinston, ali bilo mu svejedno jer je već bio mladi naučnik. Važno mu je bilo da za mentora dobije vrhunskog fizičara, od koga može nešto da nauči, a takvih je u to vreme na Gradskom koledžu bilo dosta.

Učenik Džozefa Birmana

Već na početku studija prigrabio ga je prof. Džozef Džo Birman, svetski priznati ekspert za primenu teorije grupa u fizici čvrstog stanja. Predavao „Matematičke metode u fizici”, i već na prvom kolokvijumu Marko Jarić je daleko nadvisio ostale. Njegovi rezultati iz Molijenove funkcije, faznih prelaza u A-15 sistemima i „lančanim kriterijumima” za izbor faza u Landauvljevoj teoriji faznih prelaza drugog reda ušli su pravo u udžbenike. I svoje najvredniji rezultati iz fizike kvazikristale, u kratkoj ali briljantnoj naučnoj karijeri, ostvario je zahvaljujući znanju iz fizike simetrija stečenom u Njujorku.

Marko Jarić je vrlo brzo napredovao. Po pravilu dobijao je na ispitima najbolje ocene (A-plus), organizovao je studentski seminar, na kome su studenti držali predavanja iz novih, aktuelnih rezultata u fizici i već ozbiljno se bavio naukom. Tokom 1976. održao je seriju predavanja iz renormalizacione teorije Vilsona i Kadanova, koja se pojavila otprilike u to vreme. Demistifikovao je za studente tu pomalo misterioznu teoriju, mada su u publici uglavnom sedeli profesori univerziteta. Iste godine, kao najbolji student, postao je stipendista Univerziteta grada Njujorka (CUNY Graduate Fellow). U grupi prof. Džozefa Birmana vodio je glavnu reč, koristeći znanje iz teorije specijalnih funkcija koje je stekao u Beogradu na predavanjima prof. dr Velimira Roglića iz kvantne mehanike.

Doktorsku disertaciju odbranio je novembra meseca 1977, imao je tada samo 25 godina. Pre toga je sve ispite doktorskih studija položio s najvišim ocenama, isto kao na redovnim studijama. U komisiji su, pored rukovodioca, sedeli sčuveni naučnici prof. Luj Mišel iz Francuske, prof. Mark Kac sa Rokefeler univerziteta i prof. Melvin Leks iz AT&T–Bell laboratorija.

Od dvadesetak radova iz tog vremena,
većinu je objavio u vodećem časopisu za
fiziku Physical Review-u. I sve ih sam potpisao,
osim nekoliko na kojima se kao koautor
pojavljuje Džozef Birman.

Naučnu karijeru nastavio je na Univerzitetu Berkli, gde je dobio postdoktorsku stipendiju Milerove fondacije, vrlo prestižnu i dobro plaćenu. Od starijih profesora ideje nije dobijao, uvek je imao svoje, a u praktičnom radu pomoć nije ni očekivao. Nije dopuštao da mu se na radove dopisuju koautori koji ništa nisu uradili, iako su to zbog svog položaja očekivali (šefovi laboratorija, rukovodioci projekata, formalni mentori i ostali). Nikada nije odstupio od takvog stava. Od dvadesetak radova iz tog vremena, većinu je objavio u vodećem časopisu za fiziku Physical Review-u. I sve ih sam potpisao, osim nekoliko na kojima se kao koautor pojavljuje Džozef Birman.

Džozef Birman (Vikipedija)

Bio je vrlo zahtevan i strog, nije trpeo nerad i osrednjost. Zato je, verovatno, u svojoj karijeri izveo samo dva doktoranda i jednog magistranta. U vreme njegovog boravka na Berkliju pojavili su se eksperimenti koji su nagoveštavali koegzistenciju feromagnetizma i superprovodnosti. Pala mu je na pamet ideja kako da osmisli teoriju srednjeg polja koja bi takvu mogućnost dopuštala. Zatim je obradio efekte oblika i krajeva. Iz ovih aktivnosti proizišao je niz zapaženih radova. Pored toga, nastavio je rad na simetrijama čvrstih tela i objavio svoje najvrednije rezultate u toj oblasti. Prof. dr Miodrag Kulić, naš poznati fizičar u Nemačkoj, kaže:

Tragom Leva Landaua

„Fazni prelazi su opšti fenomen u prirodi, pri kojem se odvija prelaz jednih (agregatnih) stanja u druga. Ako se odvijaju bez razmene toplote, tada se, poznavajući simetrije koje karakterišu datu supstancu, može predvideti koja su moguća agregatna stanja pri faznom prelazu. Postojala je klasifikacija mogućih stanja, data od strane jednog od najvećih fizičara 20. veka, Leva Davidoviča Landaua, i smatralo se da je po tom pitanju naučna diskusija praktično završena. Ali Markovi radovi na tom polju, zasnovani na njegovim dopunskim teoremama o ireducibilnim reprezentacijama grupa, pokazali su da je moguće napraviti bolju i suptilniju klasifikaciju faznih prelaza, te da je moguće dati preciznije tvrdnje o preferenciji jednih faza nad drugima. Ovi Markovi radovi ušli su pravo u riznicu fundamentalne nauke o prirodi.”

Lev Davidovič Landau (Vikipedija)

Osamdesetih godina veoma intenzivno su se proučavali superprovodnici u kojima postoji i (fero)magnetno uređenje. Superprovodnost i feromagnetizam su dva fenomena koji su u jakoj kompeticiji i teško se međusobno podnose. Mi, koji smo godinama radili u toj oblasti, bili smo podeljeni u dva tabora u vezi mogućih mehanizama interakcije koji omogućavaju koegzistenciju superprovodnosti i modifikovanog (u obliku spirale) feromagnetizma, ne mogavši da ubedimo jedni druge (i ostale) u ispravnost naših teorija. I opet se pojavio briljantni Marko Jarić, novajlija u oblasti, sa originalnom i suptilnom analizom, zasnovanom na prvim principima elektrodinamike, pokazavši, na naše zadovoljstvo, da drugi tabor koristi formulu za slobodnu energiju koja nije u skladu sa ovim principima. Uzgred, nas dvojica smo predložili nove mogućnosti koegzistencije ova dva antagonistička fenomena.

Uostalom, voleo je nove izazove. U
naponu stvaralačke snage, s lakoćo
je mogao preći u makoju oblast fizike.

Posle dvogodišnjeg boravka na Berkliju on je prešao na Slobodni univerzitet Berlina, kao dobitnik Humboltove stipendije, da radi sa prof. Benemanom (Karl-Hajnc) na problemima polimerizacije i fizike molekula DNK. Iako je to bila nova problematika, nije mu bila nepoznata jer je kao student u Beogradu za diplomski rad obradio temu „Termalna denaturacija dezoksiribonukleinske kiseline”. Uostalom, voleo je nove izazove. U naponu stvaralačke snage, s lakoćom je mogao preći u makoju oblast fizike. U Berlinu je proveo dve godine, i za to vreme publikovao još desetak radova, čime je zaokružio četvorogodišlji postdoktorski staž. Došlo je vreme da se traži profesura, a tada su iskrsle nevolje.

Želeo karijeru da nastavi u SAD, na vrelu nauke, i da bude profesor na Univerzitetu Kalifornija, gde je već boravio i poznavao mnoge. Po snazi naučne misli, produktivnosti i predavačkoj veštini, takvo mesto mu je pripadalo. Uz to je imao izvanredne preporuke. Međutim, za školsku 1982-83. godinu dobio je mesto vanrednog profesora na Državnom univerzitetu Montana u Bozmanu. Naime, mladi naučnici koji provedu neko vreme izvan Amerike, po pravilu pri povratku imaju teškoća da pronađu odgovarajuće mesto. I u Bozmanu je nastavio izvanrednu aktivnost, a tešilo ga je, kako je kasnije pričao, što se grad u susedstvu zvao Beograd. Međutim, neuspeh se ponovio dve godine kasnije kada je primljen za vanrednog profesora na Državnom univerzitetu Severne Dakote. Nešto tu nije valjalo.

Do razrešenja zagonetke Marko Jarić je došao posle mnogo godina, kada je postao profesor na poznatom Teksaskom A&M univerzitetu u Koledž Stejšnu. Protiv izolacije u Montani borio se tako što je duže periode 1983. i 1984. proveo u Centru za vrhunske naučne studije u Bir sir Ivetu, u Francuskoj, i u Ajnštajnovom centru za teorijsku fiziku na Vajcmanovom institutu u Izraelu. Na sreću, već na početku boravka u Severnoj Dakoti dobio je poziv da gostuje godinu dana na Univerzitetu Harvard. Takvu priliku nije propustio, tu je uveliko sarađivao sa više poznatih fizičara: Tuthilom, Mohantijem, Nelsonom i Zlatkom Tešanovićem, naše gore listom. Imao je i sreću da su se u to vreme pojavili kvazikristali, supstance koje baš i nisu kristali, ali za čije je razumevanje bilo potrebno izuzetno znanje fizike čvrstog stanja i teorije grupa. Zato je svom snagom grunuo u novu oblast fizike i već 1985. i 1986. samostalno objavio niz fundamentalnih rezultata u vodećim časopisima. Posle toga vrata svih velikih škola fizike u svetu bila su mu otvorena.

U vreme boravka na Harvardu upoznao je Dika Arnovita, poznatog fizičara, koji je u to vreme bio dekan Fizičkog fakulteta na Teksas A&M univerzitetu, a na Harvardu je provodio plaćeno odsustvo od godinu dana (sabatikal), ovo pravo sabatikala profesori na američkim univerzitetima mogu da koriste svake šeste godine u cilju poboljšanja svog naučnog rada, nastavnih sposobnosti i jednostavno – da popune baterije. I ponudio mu je mesto na Teksas A&M univerzitetu, pa je krajem 1986. postao profesor na Fizičkom fakultetu i tu ostao do kraja života.

Ričard Dik Arnovit (Vikipedija)

Tokom pregovora sa A&M univerzitetom Marko Jarić je rešio i zagonetku zašto nikako nije mogao dobiti profesuru na nekom od univerziteta Kalifornije. Po teksaskim zakonima, uspešnom (i neuspešnom) kandidatu na uvid se mora dati sva dokumentacija vezana za njegovu kandidaturu. Među pismima preporuke otkrio je da je jedna, koju je napisao poznati naučnik sa Berklija, veoma negativna. Dik Arnovit mu je poverio da na osnovu takvog mišljenja nikada ne bi dobio posao u Teksasu, da ga on lično nije poznavao. Kada je dotičnog izbrisao sa spiska onih koji mu pišu preporuke, devedesetih godina dobio je posoa predavača na Univerzitetu Kalifornije u Santa Kruzu. Profesoru nije želeo, već je bio čvrsto vezan za Teksas.

Doprinosi u kvazikristalima

Prvi je uveo interakciju sa studentima preko računarske mreže (tada se još nije zvala internet), računarsku obradu rezultata ispita (već dan posle ispita svih 200 studenata moglo je da vidi svoje ocene), utemeljio seminar studenata poslediplomaca. Budući dekan Fizičkog fakulteta, prof. Tom Ader, ovako to opisuje: „Dr Jarić došao je na Teksas A&M univerzitet u jesen 1986. i bio je vrlo poštovan i voljen član Fizičkog fakulteta, sve do svoje smrti. Uz veliku naučnu angažovanost i doprinose fizici, koje ću pomenuti niže, on je bio izuzetan predavač i cenjeni kolega. Smatra se jednim od pionira i vodećih eksperata u oblasti kvazikristala. Tri knjige koje je uredio – Uvod u kvazikristale, Uvod u matematiku kvazikristala i Proširene ikosahedralne strukture (sve u izdanju ,Akademik presa’ iz Bostona, 1988. i 1989. godine) – smatraju se osnovnim referencama u oblasti. Učestvovao je u organizaciji više međunarodnih konferencija na temu kvazikristala.

„Poslednjih godina počeo je da radi u
oblasti biofizike, pokušavajući da
razvije jednostavne modele za razumevanje
ponašanja bioloških struktura”.

Više fundamentalnih rezultata iz fizike kvazikristala, uključujući tu dugodometno ikosaedralno uređenje, odnose između difrakcije i elasticiteta, ograničenja u lokalnim pravilima za izgradnju dugodometnih dvodimenzionalnih pločanja, kao i sada široko primenjene metode za određivanje atomske strukture kvazikristala, potiču od Marka i njegovih saradnika. Kao ekspert u teoriji grupa, on je u svom radu karakteristično koristio moćne matematičke metode. Poslednjih godina počeo je da radi u oblasti biofizike, pokušavajući da razvije jednostavne modele za razumevanje ponašanja bioloških struktura.”

Iako je za stalno mesto boravka izabrao Teksas, Marko Jarić je nastavio blisku saradnju sa nizom naučnih institucija u SAD i svetu. Imao je detaljno razrađen plan rada, tako da je, čim bi se završio semestar, odlazio na već ugovoreno gostovanje u nekoj od poznatih škola. Tako je 1987. i 1988. Učestvovao u programima Instituta za teorijsku fiziku Univerziteta Kalifornije u Santa Barbari, a letnje semestre 1989, 1990. i 1995. proveo na Univerzitetu Kalifornije u Santa Kruzu. Tamo je, čak, u šumi iznad ove ustanove kupio letnjikovac i, po sopstvenom priznanju, u miru stoletnih šuma ostvario svoje najveće rezultate. Slobodnu školsku 1995–96. godinu proveo je na Kornel univerzitetu.

Nikada nije zaboravljao svoje prijatelje i kolege, bio je redovan i rado viđen gost u Beogradu. Održao je niz predavanja na kojima je prikazao svoje rezultate i najnovija dostignuća u nauci i snažno uticao na Beogradsku školu simetrija u fizici, počev od pionira u toj oblasti, dr Ivana Božovića, do sadašnje grupe prof. dr Milana Damnjanovića na Fizičkom fakultetu. I jedan i drugi pominju ga u svojim sećanjima.

Prof. dr Ivan Božović kaže: „Prof. dr Marko Jarić bio je najistaknutiji srpski naučnik u fizici kondenzovanog stanja materije svoga doba. On je bio poznat i priznat širom sveta; njegovi su radovi bili, a i još uvek su, veoma zapaženi i široko citirani. Njegova prerana smrt je jedini razlog što se on neće popeti još više, u sam vrh svoje oblasti nauke, na mesto koje mu je svakako i pripadalo, po talentu, inteligenciji i kreativnosti. I ovako, u prerano prekinutoj naučnoj karijeri, on je iza sebe ostavio veliko delo i dao krupan doprinos nauci, srpskoj i svetskoj.”

U uvodu jednog svog rada posvećenog Marku Jariću, prof. dr Milan Damnjanović je napisao: „Za vreme mojih studija ranih sedamdesetih godina dvadesetog veka na Fizičkom fakultetu u Beogradu, Marko Jarić je bio stariji kolega. Kadgod je nešto bilo teško razumeti u fizici, on je bio osoba koju je trebalo upitati za pomoć. Njegov uticaj na beogradsku školu fizike nastavio se i posle njegovog odlaska u SAD. Posebno, njegov rad i rezultati na primenama simetrija u fizici bitno su povećali interes za tu oblast nauke ovde.”

Poslednja poseta Marka Jarića Beogradu bila je početkom leta 1996, na proputovanju za Izrael. Odlučio je da te letnje mesece opet provede u Vajcmanovom institutu. Tu ga je zateklo saznanje da boluje od tumora na mozgu.

Bitka za srpsku Krajinu

Pored Beograda rado je posećivao svoju Krajinu. U rodnom Tiškovcu Jarići su imali porodičnu kuću i kuću za odmor na Braču. Sada nemaju ni jedno, ni drugo. Godine 1993. godine izabran je za vanrednog profesora na Univerzitetu „Nikola Tesla” u Kninu. Kada je svoje naučne radove počeo da potpisuje sa M. V. Jarić, A&M univerzitet, Koledž Stejšn, SAD i Univerzitet „Nikola Tesla”, Knin, Republika Srpska Krajina, izbio je veliki skandal. Hrvatska vlada, uz pomoć svojih lobista, izvršila snažan pritisak na Američko društvo fizičara, koje izdaje časopise Physical Review Letters i Physical Review, zahtevajući da se izvrše ispravke objavljenih i da se spreči pojava novih radova. Na pritisak je jednostavno odgovorio da je afilijacija koju koristi zvanično ime institucije i da su pitanja da li entitet „Srpska krajina” postoji ili ne postoji politička, te da ih ne treba mešati sa naučnim pitanjima. Svejedno, ispravke su se ubrzo pojavile, a ti radovi, objavljeni 1994. i 1995. godine bili su njegovi poslednji u časopisima koje izdaje Američko društvo fizičara. Iste godine hrvatska država je, uz obilnu američku podršku, brutalno rešila i pitanja postojanja Univerziteta „Nikola Tesla” i srpskog entiteta. Ova zbivanja su ga veoma teško pogodila, prvi put u životu osetio je da je nemoćan, ali je borbu odlučno nastavio.

U društvu druga Tita i Jovanke (drugi sleva)

Mora se napomenuti da Marko Jarić nije bio srpski nacionalista; nije mogao biti ni po porodičnom vaspitanju, ni po obrazovanju u jugoslovenskoj vojnoj školi gde su zajedno rasli i učili pripadnici svih naroda i narodnosti i posebno se negovalo bratstvo i jedinstvo. Još 1990, kada je na 20. godišnjicu mature govorio ispred gimnazije u Mostaru, molio je sve đake i starije kolege – sada već iskusne pilote i komandire eskadrila – da čuvaju to krvlju stečeno bratstvo i jedinstvo i da ne nasedaju na nacionalističke ispade i mržnju. Kada je 1991. i 1992. ludilo uzelo maha, u sredini u kojoj je živeo i koja Jugoslaviji nije bila naklonjena, pokušavao je da u intervijuima i nastupima na skupovima i televiziji objasni američkoj javnosti suštinu zbivanja na ovim prostorima. Usput, Gimnazija „Maršal Tito” u Mostaru nestala je u ratnim zbivanjima 1992. i 1993.

Bio je pokretačka snaga mnogobrojnih
protestnih okupljanja Srba u Americi,
učesnik više rasprava i autor članaka
kojima je pokušao da američku javnost
upozna sa suštinom ovdašnjih zbivanja.

Marko Jarić je izuzetno teško podnosio jugoslovensku krizu i nesreću koja je zadesila srpski narod devedesetih godina prošlog veka, u njegovom naučnom radu došlo je do pada. Nije mogao mirno da sedi i bavi se fizikom, dok u njegovoj otadžbini ginu ljudi i besni rat. Mnogi koji su ga poznavali smatraju da je dobrim delom sagoreo na nesreći koja je zadesila srpski narod u Krajini. Bio je Krajišnik i dušom i telom, pa tnje Krajišnika duboko su ga potresle. Ali se predano borio protiv laži i nepravde. Kako je to prof. dr Miodrag Kulić primetio, bio je 1301. srpski kaplar, jer je u vreme histerične antisrpske kampanje na Zapadu, kada su neki naši naučnici u tim zemljama skidali kvačicu sa poslednjeg slova u svom prezimenu, žustro poveo borbu da se čuje istina o zbivanjima na ovim prostorima. Bio je pokretačka snaga mnogobrojnih protestnih okupljanja Srba u Americi, učesnik više rasprava i autor članaka kojima je pokušao da američku javnost upozna sa suštinom ovdašnjih zbivanja. Na tome je sagoreo. Umro je 25. oktobra 1997. godine u Koledž Stejšnu. Po sopstvenoj želji, sahranjen je u Beogradu.

„Uvod u kvazikristale” (Vikipedija)

Naučni rad prof. dr Marka Jarića pripada teorijskoj fizici, oblasti kondenzovanog stanja materije, ali je često publikovao radove iz matematičke fizike i biofizike. U svom kratkom životu objavio je više od 100 radova, od toga najveći broj u vodećim svetskim časopisima za fiziku, četiri knjige, od kojih se tri s njegovim uredničkim potpisom, Introduction to Quasicrystals, Introduction to the Mathematics of Quasicrystals i Extended Icosahedral Structures (Academic Press, Boston, 1988-1989), smatraju osnovnom referentnom literaturom u oblasti kvazikristala. Najznačajniji rezultati kojima je dostigao sam svetski vrh u fizici ostvareni su u primenama teorije prostornih grupa na strukturne fazne prelaze, istraživanjima koegzistencije magnetizma i superprovodnosti, teoriji ravnotežne polimerizacije i u fizici kvazikristala. Njegovi pionirski radovi u fizici kvazikristala doneli su mu slavu i naučna priznanja, zbog čega je smatran za jednog od najvećih eksperata u toj oblasti u svetu.

Ideal kreativnog naučnika

Taj naučnoistraživački rad najbolje je opisao prof. Džozef Birman: „Marko Jarić bio je teorijski fizičar svetskog glasa, sa specijalizacijom u fizici kondenzovanog stanja materije i biofizici. Pratio sam vrlo blisko njegov naučni rad svih ovih 25 godina, otkada se pojavio na Gradskom koledžu Gradskog univerziteta Njujorka, da pohađa doktorske studije. Doktorsku disertaciju uradio je pod mojim mentorstvom i od tada smo u bliskoj vezi. Njegovi prvi radovi urađeni sa mnom bili su na temu grupno-teorijskih efekata simetrije unutar

programa renormalizacione grupe za fazne prelaze drugog reda. Po mom mišljenju, to je bio značajan rad koji je postavio osnove za studije grupno-teorijskih aspekata rekurzivne renormalizacione procedure i ukazao na značaj prilaza fiksnim tačkama koje su manifestovale nove dinamičke simetrije. Marko je otkrio skupove fiksnih tačaka povezane simetrijama i analizirao ih, i utvrdio ,selekcione kriterijume’ koji u određenim slučajevima ograničavaju dopuštene skupove. Još kao student postdiplomac Marko je produbio i generalizovao moj raniji rad na ,lančanom kriterijumu’ za narušenje simetrija u nizu sukcesivnih faznih prelaza druge vrste. Opet, u ovom radu otkrio je esencijalno novu formulaciju (koja je meni izmakla) i definisao precizne matematičke uslove u kojima se ona može primeniti. Ovaj kriterijum našao je široku primenu u studijama sukcesivnih faznih prelaza (pogledati monografije Jerszy Kocinski, Theory of Symmetry Change at Continuous Phase Transition (Elsevier Press, 1983) i Commensurate & Incommensurate Phase Transitions (Elsevier Press, 1990)).

Kriva Markove kreativnosti nastavila je da raste brzo, kada se okrenuo novim problematikama, teoriji kvazikristala i teoriji kristalizacije. Njegov početni rad na kvazikristalima oslonjen je na opšte teme simetrija, utoliko što je iscrpno razmotrio ikosahedralnu grupu, koja je ležala u osnovi simetrija kvazikristala. Odredio je matematičke invarijante i kompletni skup bazisnih funkcija za ovu grupu – nekim čudom to nikada nije bilo učinjeno, mada se više od sto godina znalo da je ikosahedralna grupa jedna od diskretnih podgrupa trodimenzionalne izotropne grupe. Rezultat ovih istraživanja bio je impozantan rad, urađen zajedno sa L. Mišelom i R. Šarpom, koji je doneo suštinska saznanja od neposrednog značaja i koristi za sve istraživače u kvazikristalima. Moram da primetim da je za vreme istraživanja ikosahedralne grupe simetrija, Marko usput rešio i važan problem moguće pojave ,heksatične’ faze kod ikosahedralnih kvazikristala. Ovaj problem okupirao je prof. Dejvida Nelsona sa Harvarda već neko vreme, i on je bio zapanjen (kako me je obavestio) brzinom kojom je Marko rešio ovaj težak zadatak.

U isto vreme Marko je istraživao i fiziku defekata u kvazikristalima i ispitivao relativnu stabilnost više različitih tipova na spajanje ili nestajanje u masi kvazikristala. Ove aktivnosti dovele su ga do otkrića potpuno nove vrste deformacija rešetaka u kvazikristalima – sada poznatih kao ,fazon’ deformacije. Markov rad omogućio je eksperimentatorima da analiziraju komplikovane slike rasejanja na ovakvim rešetkama i da kvantitativno odrede količinu prisutne fazonske deformacije.

U radu na teoriji topljenja i kristalizacije Marko je duboko razjasnio uslove potrebne za formiranje perfektnog ili neuređenog kristala  kada, na primer, istopljeni metal počne da stvara uređenu kristalnu

fazu. Ovde je Marko bio u stanju da primeni neke opšte teorijske postavke, koje su poticale još od Ramakrišnana i drugih, na konkretni problem topljenja i rasta kristala. Ova nova teorija postala je vrlo važno sredstvo u rukama savremenih kristalografa, u nastojanjima da, menjajući uslove koncentracije, gradijenta temperature i brzinu hlađenja, naprave najveće moguće primerke perfektnih kristala ili kvazikristala.

Poslednjih godina, pre nego što se razboleo, Marko se vratio svojim ranijim interesovanjima u biofizici. Njegov rad bio je skoncentrisan na stabilnost različitih morfoloških i strukturnih tipova poli-molekula, uključujući tu i polimere. U ovom poslu, koji je po mom mišljenju bio briljantno zamišljen, on je koristio važne – možda i iznenađujuće – analogije između takvih bioloških molekula i neorganskih magnetnih i feromagnetnih sistema, koji su već dugo bili poznati u fizici.

Verujem da navedene indikacije u glavnim crtama samo dodiruju Markove originalne naučne doprinose. Njegov rad bio je osoben po neobičnoj sposobnosti da pronikne u samu srž problema, da izoluje esencijalne elemente, i onda da formuliše i iscrpno sprovede, na adekvatan matematički način, kvantitativnu analizurezultujućih matematičkih modela. Iz njegovog rada prirodno je izviralo duboko i često divno razumevanje suštinske fizike na delu, koju je onda Marko prezentirao naučnoj sredini na ekonomičan i jasan način. Tragedija njegove prerane smrti u 46. godini je i u tome što je tek zagazio u zrelo naučno doba, tako da smo ostali uskraćeni za još više briljantnih i seminalnih rezultata kako u fizici kvazikristala – u kojoj je bio svetski priznati lider – tako i u biofizici, sa mogućim primenama na terapeutske funkcije različitih medikamenata.

Takođe hoću da dodirnem Markove visoke predavačke sposobnosti. Dok je još bio na poslediplomskim studijama, organizovao je i bio pokretačka varnica studentskog seminara, na kome su uzimali učešća svi studenti postdiplomci fizike u to vreme. Kako se seminar razvijao, Marko je angažovao i profesore za specijalna predavanja, ali su uglavnom Marko i drugi istaknuti studenti prezentirali tekuće značajne rezultate u fizici, ili sopstvena istraživanja. Tokom svoje akademske karijere na više poznatih škola – konačno u Teksasu – Marko je postao veoma sposoban predavač. Studenti su veoma cenili njegova jasna i dobro pripremljena predavanja, i bili su mu vrlo naklonjeni. Studenti postdiplomci, a i svi ostali koji su imali prilike da prate njegova predavanja, bili su impresionirani dubinom i entuzijazmom njegovih prezentacija. Ukratko, on je bio u stanju da prenese deo svoje ljubavi za fiziku na kasnije generacije. Ja to smatram vrhunskom predavačkom sposobnošću.

Na kraju treba da pomenem Markov dubok i strastan angažman oko tragičnih nevolja koje su zadesile njegovu zemlju u nedavnoj prošlosti. Poslednjih godina uložio je puno energije tragajući za objašnjenjima, nudeći rešenja, i radeći na prevazilaženju konflikata. Još jedna dimenzija tragedije njegove smrti je da su sada Markova inteligencija i kreativne sposobnosti nedostupne onima koji tragaju za permanentnim, mirnim i fer rešenjima. Po mom mišljenju Marko V. Jarić predstavlja najviši ideal i najbolju realizaciju ideala kreativnog naučnika, učitelja i profesora svojim studentima, značajnog i briljantno originalnog fizičara, i humanog ljudskog bića predanog u pronalaženju rešenja za stvarne probleme ovog sveta.”

U cilju očuvanja uspomene na ličnost
i delo, po mnogima, najtalentovanijeg
i najuspešnijeg fizičara koga je dao
srpski narod posle Drugog svetskog rata,
iskristalisala se ideja da se osnuje
Fondacija „Prof. dr Marko V. Jarić”.

U svojoj impresivnoj istraživačkoj delatnosti, Marko Jarić uvek je nalazio vremena za prijatelje i sunarodnike. Burni događaji u poslednjoj deceniji 20. veka zatekli su ga u sredini koja njegovom narodu nije bila nimalo naklonjena. Odvažan i ponosan na svoje srpsko poreklo, sa urođenim odlikama krajiškog buntovništva protiv nepravde, teško je podnosio patnje svoga naroda, a posebno neistine koje su tada fabrikovane u sredini gde je živeo i radio. Sa istim entuzijazmom i odvažnošću kojima se odlikovao u fizici, angažovao se u odbrani istine i interesa svog naroda i na

dostojanstven način uvek pokazivao odlike pravog patriote. Postao je istaknuti član više udruženja Srba u rasejanju, bio je inicijator i jedan od osnivača udruženja Srba u Teksasu (TASC, Texas American Serbian Coalition) i jedan od glavnih pokretača mnogobrojnih protestnih skupova Srba u Americi, u jednom od najtežih perioda borbe za opstanak srpskog naroda u njegovoj istoriji. Kao učesnik brojnih televizijskih intervijua, panel diskusija i autor mnogih članaka, pokušavao je da objasni srpska gledišta američkoj javnosti i da ispravi iskrivljenu sliku koju su o srpskom narodu projektovali američki mediji. Njegova rodbina, najbliži saradnici i prijatelji smatraju da su nepravda i histerija koja se sručila na njegove Krajišnike, a kasnije prenela na celokupni srpski narod, u značajnoj meri doprineli narušenju njegovog zdravlja. Čak ni u vreme naglog pogoršanja zdravstvenog stanja nije odustajao od svoje patriotske misije i borbe za istinu o srpskom narodu.

U cilju očuvanja uspomene na ličnost i delo jednog od najboljih studenata u istoriji Fizičkog fakulteta Beogradskog univerziteta i, po mnogima, najtalentovanijeg i najuspešnijeg fizičara koga je dao srpski narod posle Drugog svetskog rata, iskristalisala se ideja da se osnuje Fondacija „Prof. dr Marko V. Jarić”. Započela je s radom 1998. godine, s ciljem da jednom godišnje dodeljuje istoimenu nagradu za najveća ostvarenja u fizici na ovim prostorima i da stipendira najbolje studente Fizičkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nagrada postala je prestižna i jedinstvena na ovim prostorima, svi dosadašnji dobitnici su velika imena srpske fizike u Srbiji ili rasejanju.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar