Sada je rekorder univerzuma zvezda Stephenson 2-18, toliko udaljena i skrivena u kosmičkoj prašini da astronomi nisu imali čist pogled do 2007. godine. Daleko je 19.000 svetlosnih godina od nas, ima procenjeni radijus od 2.150 Sunčevih, a u nju bi moglo da stane 10 milijardi zvezda ko što je naša matična. Da je u centru Sunčevog sistema pružala dalje od orbite Saturna. Međutim, ona predstavlja ogroman naučni paradox.
Ako u „Guglov” pretraživač ukucate pitanje „koja je najveća zvezda u univerzumu”, velika je šansa da ćete dobiti naučno zastareo. Astronomi se decenijama tim povodom spore. Dugo je titulu šampiona ponosno je nosila zvezda UY Scuti, crveni superdžin u sazvežđu Štit (Scutum), na udaljenosti od oko 9.500 svetlosnih godina. Prema merenjima iz 2012. godine, ima radijus od neverovatnih 1.708 Sunčevih radijusa. Kada biste seli u automobil i vozili oko ove zvezde brzinom od 112 kilometara na sat, vožnja bi trajala neverovatnih 6.500 godina. Dok svetlosti treba samo 14 sekundi da obiđe krug oko našeg Sunca, za jedan krug oko UY Scuti bilo bi joj potrebno skoro 7 sati. Međutim, tron je uzdrman. Zahvaljujući preciznijim podacima sa svemirskog teleskopa Gaia i studiji iz 2023. godine, ispostavilo se da je ona skoro upola manja nego što se mislilo — radijus sada iznosi oko 909 Sunčevih.
Sada je rekorder zvezda Stephenson 2-18, toliko udaljena i skrivena u kosmičkoj prašini da astronomi nisu imali čist pogled do 2007. godine. Daleko je 19.000 svetlosnih godina od nas, ima procenjeni radijus od 2.150 Sunčevih, a u nju bi moglo da stane 10 milijardi naših zvezda. Da je u centru Sunčevog sistema pružala dalje od orbite Saturna. Međutim, ona predstavlja ogroman naučni paradoks. Prema teoriji zvezdane evolucije, gornja granica veličine bi trebalo da bude oko 1.500 Sunčevih radijusa. Sve preko toga čini zvezdu toliko nestabilnom da gravitacija jednostavno više ne može da je drži na okupu; takvi monstrumi bi trebalo da se bukvalno raspadnu sami od sebe. Ona ili prkosi zakonima fizike koje poznajemo ili su naša merenja ponovo podložna velikoj reviziji.
Zašto jednostavno ne uzmemo kosmički lenjir?. Merenje tela udaljenih 180 kvadriliona kilometara nosi dve nerešive teškoće:
Problem ivice: Zvezde nemaju čvrstu površinu. Ono što vidimo jeste fotosfera — sloj gde svetlost konačno uspeva da pobegne u svemir. Iznad toga je retka atmosfera koja se postepeno gubi. Odrediti gde se tačno završava zvezda, a počinje prazan prostor, pitanje je naučnog dogovora, a ne jasne linije.
Problem udaljenosti: Kod Stephenson 2-18 postoji margina greške u udaljenosti od čak 50%. To je ključno jer veličinu zvezde računamo na osnovu sjaja, a on direktno zavisi od udaljenosti. Ako pogrešno procenimo koliko je daleko, automatski ćemo pogrešno izračunati stvarnu veličinu.
Ko su ostali pretendenti na presto? Iako se lista menja sa svakim novim teleskopom, trenutno najznačajniji kandidati na osnovu najpouzdanijih merenja:
| Naziv zvezde | Procenjen radijus (u odnosu na Sunce) |
Ključna karakteristika |
| Stephenson 2-18 | ~2.150 | Trenutni rekorder, teoretski ne bi trebalo da postojii. |
| WOH G64 | 1.540 – 2.500 | Nalazi se u susesdj Galaksij (Veliki Magelanov oblak) |
| Westerlund 1-26 | 1.530 – 2.550 | Ekstremna nesigurost u merenju; potencijalni tajni šampion. |
| VY Canis Majoris | ~1.420 | Zvezda koja umire i gubi 30 masa Zemlje godišnje. |
| Mu Cephei | 970 – 1.650 |
Čuvena Heršelova „Garnet zvezda”, vidljiva golim okom
Pomenute zvezde nisu samo statistički rariteti ili intergalaktički eksponati: one su nasilne i spektakularne kovnice elemenata bez kojih život ne bi postojao. U njihovim vrelim jezgrima se stvaraju ugljenik, kiseonik i gvožđe — osnovni gradivni blokovi naših tela. Svi navedeni giganti žive na pozajmljenom vremenu. Zbog svoje ekstremne veličine troše gorivo neverovatnom brzinom i predodređeni su za spektakularan kraj. Na primer, kada VY Canis Majoris konačno eksplodira kao supernova, taj događaj bi mogao biti toliko intenzivan da se vidli sa Zemlje usred dana, uprkos udaljenosti od 3.900 svetlosnih godina.
Pre samo sto godina čovečanstvo nije znalo čak ni da druge galaksije postoje. Danas smo u stanju da analiziramo sastav i prečnik zvezda udaljenih 160.000 svetlosnih godina u drugim galaksijama. To što se titula najveće seli sa jednog imena na drugo nije dokaz neuspeha astronomije, već dokaz neverovatnog napretka. Sledeći put kada pogledate u noćno nebo setite se da negde tamo postoje svetovi koji prkose našoj fizici i strpljivo čekaju da budu otkriveni.
(AI ilustracija)
(Astronomski magazin)
