PODVIZANJE UMA

ŠTA JE TO ČOVEKOVO

679 pregleda
Evolutivni skok (Vikipedija)

Nema sumnje, dakle, da jedan taman i difuzan sloj prakulture počiva u nama, kao deo biološkog nasleđa zadobijenog evolucijom vrsta.

tasic d milan

Prof. dr Milan D. Tasić

Šta je to čovekovo, svojstveno njemu, pre svega i do najviše mere, po čemu se razlikuje od drugih bića? Ostavimo li po strani da je sazdan po „slici Boga”, radi večnog života u raju, i zađemo li u nauku, naći ćemo ne drugo do da je on praunuk minerala, koji će iščeznuti zauvek, kad učine to i Sunce, i Zemlja.

Tâ pouzdano je nestalo već više grana-vrsta (erectus, habilis…) na grani evolucije do koje se uspeo, da sad otelovljuje sam i rod (homo), i vrstu (sapiens).

Nema sumnje, dakle, da jedan taman
i difuzan sloj prakulture počiva
u nama, kao deo biološkog nasleđa
zadobijenog evolucijom vrsta.

Jednom se htelo (18. vek, Line) da se u samoj fiziologiji (mozak, lobanja) prepoznaju znaci čovekove unikalnosti, ali je sve što bi se našlo na tom mestu iznova poricano – do iznosa, recimo, od 99 odsto gena koje deli sa šimpanzom, a da dve vrste, ipak, razdvaja nedogledan jaz, upravo u onome što želimo da razlikujemo.

No, genetika i paleontologija svedoče, koliko su to samo tačne nauke, prva od njih, da ako 10.000 godina i razdvaja vrstu sapiens od njoj prethodeće, samo 7.000 godina nas deli od pojave zemljoradnje, a 5.000 godina od stočarstva i građevinarstva. U tom se intervalu vremena, dakle, sluti „evolutivni skok” za kojim tragamo, a to je onaj najređi fenomen – ljudske kulture.

Jer ako i po razuđenosti kulturnih tvorevina, a naročito po složenosti njihovoj i bogatstvu, čovek do najviše mere nadilazi sva ostala bića, mi tragove i govora, i učenja, i oruđa… sve do onog etičkog i estetskog u njemu, prepoznajemo – (doduše) najrazličitije – posvuda po dužini životinjskog carstva, idući od vrste do vrste. A štogod bismo uzeli od toga da je „specifična razlika” čovekova, gotovo obilje primera to ubrzo poriče.

Govor čovekov je, na primer, nešto drugo, ali složenost pesama ptica i kitova – poznaju one i intervale – upućuje ne drugo do na njihovu sintaksu, ili to što zeleni majmuni upozoravaju različito na opasnosti s neba i one sa zemlje – semantiku.

Kada je reč o učenju, ponovo: papagaji mogu da nauče do pedeset reči, ima ptica koje razlikuju brojeve do osam, a orangutani to čine sa stotinama znakova. Odnosno, radi li se o oruđima, takve primere donose šimpanze koji koriste grančice da bi izvukli termite, ili zebe s Galapagosa – bodlje kaktusa dok tragaju za insektima.

Da čak i rudimente socijalnog života (života u grupi, jatu…) prepoznajemo na sve strane: šimpanze bi tako načinile plan i dodelile sebi tačne uloge dok odlaze da napadnu neku grupu, dok bi se majmun bonobo uspeo s ranjenom pticom na drvo i podigao joj krila da poleti. Zanimljiv je i obred upokojenja kod slonova: neki od njih pokrivaju leš zemljom i granama i bdiju celu noć na tom mestu pre no što se udalje.

U istom smislu tragova ili klica, mi govorimo i o dobrom i lepom kod životinja. Prvo ilustruju veliki majmuni koji poznaju pomoć osujećenima u grupi, pregovore i pomirenje, a ovo drugo, recimo, ženke onih ptica koje više vole mužjake živih boja, koji odaju sklad – što upućuje, inače, na stanje zdravlja, kao izraz onog najdubljeg poriva za samoodržanjem.

Nema sumnje, dakle, da jedan taman i difuzan sloj prakulture počiva u nama, kao deo biološkog nasleđa zadobijenog evolucijom vrsta. No, da je sticanjem svesti o sebi samom, razvojem mišljenja, apstrakcije i imaginacije, čovek zašao u sam mehanizam sveta, što mu je pomoglo potom da ovlada znatnim delom stvarnosti koja ga okružuje. (Samo naša vrsta je uspela da za 200 godina promeni klimu na planeti).

Usledila je razuđenost oblika i ingenioznost duhovnih tvorevina (umetnost, religija, nauka), a valja li prebirati po njima i ugledati ono što zadivljuje više od svega čovekovog bio bi, moguće, nađen matematički jezik kojim vasiona progovara o sebi kroz modele domišljene o njoj.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar