ASIMOVLJEV SOJ

ADI

Twitter


Veselin Gatalo

Adi je bio, hm… recimo, prosječan dječak.

Dobro, malo gluplji, niži i ružniji od ostalih. Istina, volio je maltretirati slabije od sebe… I mučiti životinje. Ali zaboga, takva su djeca.

Volio je svog debeljuškastog i zalizanog strica. Volio ga je najviše na svijetu i u njemu tražio uzor i odgovore na sva pitanja.

Mrzio je Lea. Leo je išao s njim u razred, bio sjajan gimnastičar, visok, zgodan, najbolji đak u razredu. Oko njega je uvijek bilo mnoštvo djevojaka i drugova koji su ga voljeli i divili mu se.

Te iste djevojke i momci su Adija iza leđa nazivali zalizanim teletom. Nisu se čak ni trudili sakriti da mu se smiju, čak su pri tom pokazivali prstom na njega.

A on je u džepovima stiskao šake i bjesnio u sebi.

Jednom je tako, koristeći svoje bogomdano pravo jačeg, držao za vrat malog Kristijana iz prvog razreda i lupao mu glavom o zid. Zabavljalo ga je to kako mali Kristo koluta očima i čekao da izgubi svijest kako bi mogao malo skakati po njemu.

I baš kad su Kristijanove zjenice nestale i zamijenilo ih bjelilo a jezik mu ispao, Adi osjeti nečiju snažnu ruku na vratu. A čelo mu osjeti udar o školski zid, oči ugledaše milione zvjezdica i dvije krupne suze bola i iznenađenja.

Tad mu ta ista ruka okrenu vrat i glavu suprotno od zida, a mali Kristijan, došavši sebi, odmagli u vidu lastinog repa nekud niz hodnik.

Tad Adi ugleda vlasnika ruke koja ga je stiskala tako da mu je nestajao dah. Leo. Leo ga je držao, a njemu je mokraćna bešika popustila u napadu straha. Obje su mu somotne nogavice bile mokre.

Slušaj… Godinama te već gledam kako gnjaviš te klince. Ako te još jednom uhvatim, razbiću te k’o beba zvečku… reče visoka prilika.

Leo ga pusti, gadljivo obrisa ruku o pantalone, te ode niz hodnik.

A Adi je spuznuo leđima niz zid i sjeo na mermerni pod. I u naletima samosažaljenja kvasio košulju suzama sve dok u holu nije nastala gužva koja je najavljivala početak nastave. Đaci su ga zlurado gledali, maleni Karl ga je čak u prolazu, kao slučajno, udario nogom u cjevanicu.

Kad je došao kući, požalio se stricu, oniskom debeljku zalizane kose koji je na kauču čitao neki lovački žurnal.

Striko…slinavo će, odmah s vrata.

Šta je, sinko…?upita stric ne dižući oči s novina.

Leonard me je pretukao.

Stric sad ljutito zatvori novine, podiže se i uhvati za tregere. Na masnom čelu mu je pulsirala žila glupača, kakva se sreće kod izvjesnih ljudi kad se iznerviraju ili nastoje razmišljati.

Onaj… Šalomov mali? Sin onog Čifuta – bogatuna!? Onog industrijalca…!?

Aha…!

Striko zamišljeno pogleda kroz prozor. Klimnu značajno glavom. Zar da se takve stvari dešavaju početkom dvadesetog vijeka, u slobodnoj zemlji!? I to njegovom nećaku!? Kud ide ovaj svijet!? Ipak se sjeti da mora utješiti svog najdražeg bratića. Mora ga ohrabriti, u njegovim godinama se ne bi smio razočaravati, to ostavlja posljedice.

Ne brini sine Adolfe… Ti Židovi misle da sve mogu. Ali neka, doći će i tvoje vrijeme!!! uzviknu teatralno stric i podiže ispruženu ruku nekud visoko, prema brdima u daljini…

O autoru

Stanko

Ostavite komentar