Veselin Gatalo
Adi je bio, hm… recimo, prosječan dječak.
Dobro, malo gluplji, niži i ružniji od ostalih. Istina, volio je maltretirati slabije od sebe… I mučiti životinje. Ali zaboga, takva su djeca.
Volio je svog debeljuškastog i zalizanog strica. Volio ga je najviše na svijetu i u njemu tražio uzor i odgovore na sva pitanja.
Mrzio je Lea. Leo je išao s njim u razred, bio sjajan gimnastičar, visok, zgodan, najbolji đak u razredu. Oko njega je uvijek bilo mnoštvo djevojaka i drugova koji su ga voljeli i divili mu se.
Te iste djevojke i momci su Adija iza leđa nazivali zalizanim teletom. Nisu se čak ni trudili sakriti da mu se smiju, čak su pri tom pokazivali prstom na njega.
A on je u džepovima stiskao šake i bjesnio u sebi.
Jednom je tako, koristeći svoje bogomdano pravo jačeg, držao za vrat malog Kristijana iz prvog razreda i lupao mu glavom o zid. Zabavljalo ga je to kako mali Kristo koluta očima i čekao da izgubi svijest kako bi mogao malo skakati po njemu.
I baš kad su Kristijanove zjenice nestale i zamijenilo ih bjelilo a jezik mu ispao, Adi osjeti nečiju snažnu ruku na vratu. A čelo mu osjeti udar o školski zid, oči ugledaše milione zvjezdica i dvije krupne suze bola i iznenađenja.
Tad mu ta ista ruka okrenu vrat i glavu suprotno od zida, a mali Kristijan, došavši sebi, odmagli u vidu lastinog repa nekud niz hodnik.
Tad Adi ugleda vlasnika ruke koja ga je stiskala tako da mu je nestajao dah. Leo. Leo ga je držao, a njemu je mokraćna bešika popustila u napadu straha. Obje su mu somotne nogavice bile mokre.
– Slušaj… Godinama te već gledam kako gnjaviš te klince. Ako te još jednom uhvatim, razbiću te k’o beba zvečku…– reče visoka prilika.
Leo ga pusti, gadljivo obrisa ruku o pantalone, te ode niz hodnik.
A Adi je spuznuo leđima niz zid i sjeo na mermerni pod. I u naletima samosažaljenja kvasio košulju suzama sve dok u holu nije nastala gužva koja je najavljivala početak nastave. Đaci su ga zlurado gledali, maleni Karl ga je čak u prolazu, kao slučajno, udario nogom u cjevanicu.
Kad je došao kući, požalio se stricu, oniskom debeljku zalizane kose koji je na kauču čitao neki lovački žurnal.
– Striko…– slinavo će, odmah s vrata.
– Šta je, sinko…?– upita stric ne dižući oči s novina.
– Leonard me je pretukao.
Stric sad ljutito zatvori novine, podiže se i uhvati za tregere. Na masnom čelu mu je pulsirala žila glupača, kakva se sreće kod izvjesnih ljudi kad se iznerviraju ili nastoje razmišljati.
– Onaj… Šalomov mali? Sin onog Čifuta – bogatuna!? Onog industrijalca…!?
– Aha…!
Striko zamišljeno pogleda kroz prozor. Klimnu značajno glavom. Zar da se takve stvari dešavaju početkom dvadesetog vijeka, u slobodnoj zemlji!? I to njegovom nećaku!? Kud ide ovaj svijet!? Ipak se sjeti da mora utješiti svog najdražeg bratića. Mora ga ohrabriti, u njegovim godinama se ne bi smio razočaravati, to ostavlja posljedice.
– Ne brini sine Adolfe… Ti Židovi misle da sve mogu. Ali neka, doći će i tvoje vrijeme!!! – uzviknu teatralno stric i podiže ispruženu ruku nekud visoko, prema brdima u daljini…
