ASIMOVLJEV SOJ

CENTRALA

Pixabay


Veselin Gatalo

Hasan je ovaj put imao sve. I ovaj put mu se činilo da će uspjeti. Nije više čuo detonacije pametnih raketa što su uništavale najljepši grad na svijetu, raketa što ih je slao glupi predsjednik zemlje moćnije od Hasanove. S napomenom da Hasanova zemlja bijaše od onih sa ne baš najpametnijim predsjednikom na čelu.

U sigurnosti atomskog skloništa, sa satelitskim mobilnim telefonom ukradenim pukovniku Kovalskom i laptopom ukradenim iz komande u Al Aaronu, uspostavio je vezu s drugom dimenzijom, paralelnim svijetom, s vladom univerzuma…

Držao je slušalice i gledao u ekran prijenosnog računara.

Halo, halo! – vikao je Hasan u veliki mikrofon.

Da, izvolite… – reče ženski glas, direktno u Hasanove uši.

Bio je to najljepši glas koji je Hasan ikad čuo.

H… Halo… S kim razgovaram? – promuca Hasan.

Ovdje centrala druge dimenzije, Olimp, Nebesa… Kako god hoćete. Koga ste trebali?

Boga! Dajte mi Boga!

Kojega?

Bilo kojega, zaboga!

U redu. Samo trenutak.

Zatim se začu glazba. Opet najljepša koju je Hasan ikad čuo. Na zaslonu računara boje kakve nikad nije vidio. A zatim progovori glas:

Halo!

Halo! Je li to Bog…!? – upita Hasan u nevjerici.

M… da.

Dobro… Znate li da se ovdje ratuje, da se sve ruši, da ljudi ginu na stotine!? Da magatone eksploziva…

Znam. Znam sve – reče mirno Bog.

I…!? Hoćete li doći!?

Pa, ne bih baš. Znate, prije dva milenijuma sam bio kod vas. Zapravo, tu blizu, u Palestini. Stari me je jedva izvukao. Ali ne brinite. Uskoro ćemo se vidjeti.

Glas se više nije čuo. Muzika još manje. Ali su se zato debeli armiranobetonski zidovi atomskog skloništa počeli tresti i pucati.

Hasan je najzad shvatio. Vidjet će svoga Boga. Pa, ne baš svoga, ali… na isto mu se svodi.

O autoru

Stanko

Ostavite komentar