ASIMOVLJEV SOJ

DŽINOVI

299 pregleda


Veselin Gatalo

Da, vidio sam ih! – ponovi Šon.

Daj, ne tupi – odgovori Alvi. – Džinovi ne postoje, osim u pričama. Pogotovo ne takvi, debeli i spori, sa velikom glavom.

Ali, vidio sam svojim očima! Došli su ogromnim brodom, širokim, sa puno vesala i… i ogromnim jedrom! Kunem se svojim čupom zlata, da sam ih vidio…

Ne govori o svom zlatu. Znaš da to ne valja. Na kraju ćeš kazati gdje ga kriješ i ostatak života provesti kao nečiji rob – reče Zigi dok se saginjao da uđe u pećinu. – Ali od dosta drugih sam čuo da su ih vidjeli. Gdje si ih ti vidio?

Dole u fjordu – odgovori Šon. – Ima ih preko dvadeset. Ogromni su i strašno viču. Treba uzbuniti ostale.

Utom četvrta groteskna prilika zamrači ulaz u pećinu i poče govoriti mašući pritom mršavim rukama.

Uzbuna! Džinovi dolaze! Ima ih kao zvijezda na nebu… kao lišća na granama… kao riba u moru, kao… kao…

A zatim nestade s otvora vičući nešto o smaku svijeta.

Alvi sjede na kamen i reče:

Znači, istina je. Phu…! Pa, šta se može. Prelazimo u ilegalu. Neka svako čuva svoje zlato, jer ako im padne šaka… robovat će im.

Zatim se sa obe ruke počeša po dlakavim šiljatim ušima. Svrbjele su ga do boli.

To je Alviju bio siguran znak da za Trolove nailaze neka teška vremena.

O autoru

administrator

Ostavite komentar