SRPSKI UMOVI

GARAŠANINOV KUM

2.325 pregleda
Dr Aćim Medović

U Društvu srpske slovesnosti, preteči Srpske akademije nauka i umetnosti, dr Aćim Medović, Poljak s krštenim imenom Joahim Medovič, koji je došao u Srbiju i primio pravoslavlje, nije se vodio kao naučnik iz medicine već kao naučnik iz geografije i etnografije. I Glavni prosvetni savet Srbije vodio ga je kao naučnika za istoriju i geografiju sa etnografijom i arheologijom, uprkos tome što je postavljen za stalnog sekretara Sanitetskog odeljenja Ministarstva unutrašnjih dela i profesora Velike škole za javnu higijenu. Prvi je u nas opisao „sitnu golubačku muvu”.

kanjuh

Akademik Vladimir Kanjuh

Akademik Radoje Čolović

Aćim Medović (kršteno ime Joahim Medovič) rođen 1815. u Podvizdovu, u Galiciji. Kao dan rođenja u jednim dokumentima pominje se 8. april 1815, u drugim 15. maj 1815. Jedni autori, kao Grujić i Stanojević, navode da je bio Rusin, što drugi negiraju i tvrde da je bio Poljak. Gimnaziju je završio u Podolini u Poljskoj. Zatim filozofiju, po jednim dokumentima u Lavovu, po drugim u Beču. Medicinu je završio u Beču. U lekarskoj diplomi stoji da je diplomirao 26. oktobra 1841, a u diplomi doktorata da je 10. aprila 1842. doktorirao i stekao diplomu „doktor medicine i hirurgije i magistar akušerstva”. Pola godine „privatno je upražnjavao u špitalju bečkom 2”.

Zatim je došao u Kneževinu Srbiju i 16. novembra 1842. i „Visokoslavnom Popečitelstvu vnuterni dela” podneo sledeću molbu: „Podpisati je rešio se službu Narodnju u Serbiji primiti kako lekar, i preporučuje se ovim na opraznjeno mesto takvoga u Okružiju Smederevskom ili Požarevačkom za okružnog fizikusa. On svoje iskanje podkrepljava sljedujućim razlozima:

  1. Isti je po glasu njegovi Diploma, Doktor Medicine i roditeljstvene nauke,i učenik je Visoke Škole Bečke, od koje je on svoje učene stepene polučio još prije godine dana.
  2. Za dokaz njegovoga visokoga izobraženja, on je i sotrudnik izvesnoga, u Beču izlazećega, od ondašnji Profesora Medicine izdavanoga lekarskoga spisanija(Medicinische Jahrbücher des K. K. Oestereichsehen Staates), no i k tome još:
  3. On je Slav i znade dva Slavska Jezika, imenno: Slovački i Poljski dobro, zato će mu lasno biti ove zemlje jezik u nekolike nedelje postignuti, kanoti srodni onima. Njegovu će volju osvedočiti da bi, ako mu Visokoslavno Popečitelstvo blagovoli uvažiti navedene razloge, dati jedno od oba pomenuta mesta njemu milije bilo to, nego li gde bi on odma i Špitalj rukovoditi dobio.”

Popečitelstvo 23 decembra 1842. (S. N0 143) „uvereno budući da je neobhodima potreba ljekara okružiju Požarevačkom imati, usuđuje se ovim prepokorno Vašoj Svetlosti Joakima Medovića Doktora Medicine za fizikusa predpomenutog okružija predstaviti radi odobrenija i naimenovanja istog”.

Požarevački fizikus

Molba je prihvaćena, te je 6. decembra 1842. godine (na drugom mestu 6. januara 1843) ukazom knjaza Aleksandra Karađorđevića postavljen za fizikusa Okruga požarevačkog. Ministarstvo unutrašnjih dela o tome je izvestilo Ministarstvo finansija Kneževine Srbije i Načelstvo Okruga požarevačkog:

„V sledstvu predstavlenija Popečitelstva vnutreni dela, blagovolela je Njegova Svetlost premilostivi Knjaz i Gospodar naš Aleksandar Karađorđević Ukazom svojim od 6 t. m. S N0 346 postaviti za fizikusa okružija Požarevačkog Joakima Medovića Medicine Doktora s običnom platom okružnog fizikusa”. Dalje se nalaže Načelstvu, da po priloženoj formi uzme zakletvu od AM i preda mu dekret o postavljenju i „u nadležnu dužnost uvede, davši mu u tom propisana pravila s ozbiljnim nalogom, da se po njima i po njegovoj zakletvi u službenim svojim odnošenijama sovestno i revnostno upravljati ima” (S.N0 od 11 januara 1843).

Aćim Medović nije prvi
Poljak u srpskom sanitetu
devetnaestog veka.

Na dan 16. januara 1843. dobio je objavlenije koje glasi: „Pokazatelj ovog fizikus okružija Požarevačkog g. Joakim Medović polazi na opredelenije svoje u Požarevac, po čemu i preporučuje Popečitelstvo glavnom upraviteljstvu Poštanskom, da ono pomenutome fizikusu potrebne mu mezulanske konje dade do mesta nadležnog, naplativši od istog taksu propisanu” (S.N071 od 16 januara 1843.). Posle 10 dana, 26. januara 1843. godine šalje Visokoslavnomu Knjaževstva Srbskog Popečitelstvu vnutreni djela Načalničestvo Okružija Požarevačkog izveštaj, da je uvelo u dužnost i zaklelo Joakima Medovića „za okružije ovo fizikusa, propisana pravila s ozbiljskim nalogom svojim izdalo, da se on po njima i po njegovoj zakletvi u službenim svojim odnošenijama sovestno upravljati ima”.

 

Inače, Aćim Medović nije prvi Poljak u srpskom sanitetu devetnaestog veka, to je bio dr Leonid Erlih koji je uzeo srpsko ime Đorđe Novaković, a u Srbiju je došao između 1822. i 1826. Posle su u Srbiji radili dr Leonard Lontkijević (došao 1864), dr Kazimir Gonsjorovski (došao 1865), dr Kazimir Staniševski (došao 1868), dr Vladislav Jasnjevski (došao 1870), dr Aleksandar Verminski (došao oko 1870), dr Janko Sjenkijević i dr Mihajlo Leščinski (došli 1876. kao dobrovoljci u srpsko-turskom ratu), dr Roman Sondermajer (došao 1889), dr Eva Haljecka, Jevrejka poljskog porekla, ginekolog i akušer, čiji je otac gradio Savski kej u Beogradu, a ona je posle medicine završila specijalizaciju 1896. u Beču.

Služili su Srbiji

Svi su bez izuzetka služili u Srbiji do kraja života, većina su se smatrali Srbima, neki su primili pravoslavnu veru, oženili se Srpkinjama i bili odani srpski patrioti. Pored njih tu su dr Tadija Maševski (10. 02. 1915. umro u Pirotu od pegavca), dr Ludvig Hiršfeld i njegova supruga dr Hana Hiršfeld koji su u Srbiji bili tokom Prvog svetskog rata, a neko vreme i posle njega.

Ali to nije konačan broj. Arhivskim istraživanjima dr Aleksandar Nedok je našao još 15 lekara poljskog porekla koji su služili u srpskom vojnom sanitetu. To su: potpukovnik dr Romuald/Roman Dalmajer, koji je u Srbiju došao 1879, major dr Osvald Hajnc, došao 1874, major dr Ervin Štreng, došao 1877, major dr Mihailo Lorenc, došao 1879, kapetan 1. klase dr Jovan Prus-Lisicki, došao 1874, kapetan 1 kl. dr Emanuel Lutvak, došao 1884, počasni kapetan 2. klase doktorand (10 sem.) Andrija/Adolf Liška, koji je prebegao u Srbiju 1876. u vreme prvog srpsko-turskog rata, kapetan 2. klase (kontraktualni) dr Jovan Kitović, koji je u Srbiji bio između 1884-1888, kapetan 2. klase (kontraktualni) dr Ludvik vitez Koreva, koji je Srbiji bio između1882-1884, poručnik doktorand (10 sem.) Vaclav Sipnjevski, došao 1876, poručnik dr ili doktorand medicine Sigismund Krakov, došao 1886, poručnik (kontraktualni) dr Tadija Kašubski, došao 1912. i učestvovao u oba balkanska rata 1912-13, pukovnik dr Boleslav Splavski, koji je bio učesnik ratova 1913, 1914-18 i 1941, pukovnik dr Vasa Mihailović-Poljanski, došao1885. uoči srpsko-bugarskog rata, dr Slava Sipnjevska, došla 1912. sa švajcarskom sanitetskom misijom, dr Eva Mitnicka koja je došla 1914. iz Lozane, takođe sa švajcarskom sanitetskom misijom.

„Govori serbski prilično
a čitati i pisati
u srednjem stepenu”.

Aćim Medović je ušao u službu dok je šef Sanitetskog odeljenja bio dr Jovan Stejić. Dr Lindenmajer za njega kaže da se „u mesecu novembru javio jedan bečki lekar AM, da bi želeo da dobije službu u Srbiji, i pošto je Ministarstvo sa svoje strane učinilo predloge i preporučilo ga za fizikusa požarevačkog okruga, koji je ostao prazan, potvrđen je od knjaza AM 29 decembra za fizikusa okružnog”.

Iz konduit lista državnih lekara u Srbiji 1844. godine vidi se da je Aćim Medović 3. aprila 1844. imao 15 meseci službe, navodi se da je govorio slovački, poljski, nemački, latinski i francuski i da „govori serbski prilično, a čitati i pisati u srednjem stepenu”, da se „raspituje i ispituje bolesti među meštanima i u narodu… a što se tiče izvan po okružju to ga Načeličestvo upućuje po raportima sreskim Načalničastvima” i da izveštaje „sočinjava i serbski, no po višoj časti na nemeckom jeziku”. Kaže se i da je „tačan i savestan u davanju raporta po Sudejskoj struci u srednjem stepenu, od vremena nekog počeo je prilježno odlaziti bolesnicima gde ga zovu, apoteku propisnu nema a lekove daje kako se skim pogodi, prilježan je i tačan u kalemljenju kravljih boginja… kako s bolestnicima tako i uopšte s ljudima dobro se ophođava, učtiv je i dobre naravi samo što je ponajviše naklonjen … a ostalih poroka nikakvi nema, zdravlja je dobrog no toliko snažan nije”.

Molbu za sticanje srpskog državljanstva podneo je 20. aprila 1845, a državljanstvo mu je dodeljeno 22. maja 1845, kada je položio i zakletvu. U spisak žitelja srpske varoši Požarevac uveden  8. juna 1845. Stupajući u službu u Srbiji, položio je zakletvu: „Ja, Aćim Medović, koi sam dosad podanik Austrijski bio, stupajući u sažiteljstvo Srbsko, zaklinjem se Bogom živim, da ću kao i drugi rođeni Srbin vladajućemu Knjazu Srbskom svagda veran biti, da ću Ustava zemaljskoga, zakona i uredba sovestno pridržavati se, vlasti zemaljske slušati i njima pokoravati se; da ću danak… i ostala sva bremena zemaljska, koja se nalagala budu, tačno plaćati i nositi i sve dužnosti sažiteljno Srbskome svoistvene voesebno ivoljno izpunjavati. Tako mi Bog pomogao, i tako da mogu odgovor dati na njegovom strašnom Sudu.

22 Maj 845. U Požarevcu

Aćim Medović, Srez Okr. Požarevački, Doktor Medicine i rodiljstvene nauke.”

Primio pravoslavlje

Kasnije će, 25. juna 1868, položiti zakletvu i knjazu Milanu Obrenoviću ali, za razliku od prve, ovu je položio zajedno sa doktorima Milosavljevićem, Ilićem, Benđikom i Rankovićem. Početkom jula 1845. obratio se požarevačkom Načelstvu s molbom za odsustvo od 15 dana radi ženidbe. Načelstvo je tražilo i dobilo saglasnost za njegovo odsustvo od Ministra unutrašnjih dela Kneževine Srbije. Aćim Medović se venčao u Sabornoj crkvi u Beogradu 19. avgusta 1845. sa Ekaterinejom Jovičić, ćerkom Stefana Jovičića, načelnika Sreza Kosmajskog, Okruga Beogradskog. Kum na venčanju bio je Ilija Garašanin. Nakon toga se vratio u Požarevac.

Na zahtev Ministarstva
unutrašnjih dela na terenu
izvršio ispitivanje
golubačke mušice.

Izgleda da je već bio ili je tada primio pravoslavnu veru, jer u svojim tekstovima, a naročito u tekstu „Mane i nedostaci našeg naroda i način kako bi se tima pomoći moglo”, na više mesta kaže „pravoslavnu našu hrišćansku veru…”. Bio je čovek izuzetno lepog ponašanja, kako u svakodnevnoj komunikaciji sa ljudima, tako i sa bolesnicima. Izgleda da je bio vrlo pobožan, ali istovremeno i realističan, veliki protivnik sujeverja i drugih loših osobina našeg naroda koje su iz toga proizilazile. Bio je iskreni srpski patriota, jer se u njegovim tekstovima svuda može videti njegova žarka želja za prosperitetom srpskog naroda i žaljenje što se to ne dešava potrebnom brzinom, da bi se premostilo viševekovno zaostajanje i sustigli napredni narodi Evrope.

Aćim Medović je vrlo stručan i savestan lekar, što se naročito vidi iz njegovog praktičnog, ali i prosvetiteljskog i naučnog rada. Za obavljanje lekarske prakse išao je po raportima Načelstva. Svake druge nedelje pisao je izveštaje o radu, a nakon tri meseca pisao opšti, širi izveštaj. Dnevne i nedeljne izveštaje nije podnosio. Apoteku nije posedovao. Po potrebi je izdavao lekarska uverenja. Na zahtev Ministarstva unutrašnjih dela s kraja 1846, sledeće godine je na terenu izvršio ispitivanje golubačke mušice i Visokoslavnom Sovetu podneo izveštaj.

O svojim ispitivanjima izvestio je i Društvo srpske slovesnosti, u čije je članstvo izabran 28. decembra 1847. Ispitivanja je nastavio 1848. pa je juna te godine pisao Isidoru Stojanoviću, profesoru sveopšte istorije na Liceumu, inače redovnom članu i sekretaru Društva srpske slovesnosti, moleći ga da njegov spis o golubačkoj mušici koji mu je prethodne godine poslao ne štampa nego da mu ga vrati, jer je „novim ispitivanjima preinačio rezultate”. Isidor Stojanović 17. jula 1848. godine odgovara da mu vraća spis „o sitnoj golubačkoj muvi” s molbom da ga „po usavršavanju pošalje Društvu „na njegovo upotrebljenije”. Godine 1848. Aćim Medović je podneo veoma solidan izveštaj o koleri.

Požarevačko zemljopisanije

Od okružnih fizikusa očekivalo se ne samo da brinu o zdravstvenom stanju i higijenskim prilikama u okrugu već i da, kao retki učeni ljudi sa širokim obrazovanjem, opišu svoje okružje sa istorijske, geografske i privredne strane. Aćim Medović bio je jedan od retkih, ako ne i jedini fizikus koji se latio toga posla. Tako je već 15. novembra 1849. pisao Društvu srpske slovesnosti da žili da stupi u Prirodoslovni odsek i najavio da će uskoro poslati svoj rad „Lekarsko- statističko zemljopisanije Okružija požarevačkog” sa detaljnom kartom tok okružija i pritom se požalio da u Požarevcu ne može naći potrebni materijal za crtanje i pisanje, pa je molio da mu se taj materijal iz Beograda pošalje. Društvo ga pismom od 6. maja 1850. obaveštava da je primilo poslatu mu kartu požarevačkog okruga i da očekuje obećani statistički opis Požarevačkog okruga.

On je 1. decembra 1850. pisao Gavrilu Popoviću, sekretaru Društva srpske slovesnosti, da karta Požarevačkog okruga koju je ranije poslao i „Statističko opisanje Okružija požarevačkog koje treba da dovrši, nisu jedno zajedničko, već dva zasebna dela”.

U Društvu srpske slovesnosti
se nije vodio kao naučnik iz
oblasti medicine već kao naučni
iz oblasti geografije i etnografije.

Zanimljivo je da se Aćim Medović, verovatno zbog dela o Požarevačkom okružju, u Društvu srpske slovesnosti nije vodio kao naučnik iz oblasti medicine već kao naučnik iz oblasti geografije i etnografije. I Glavni prosvetni savet Srbije vodio ga je kao naučnika za oblast istorije, geografije sa etnografijom i arheologijom.

Dr Lindenmajer, sekretar Sanitetskog odeljenja u Ministarstvu unutrašnjih dela (u okviru koga se u Kneževini, odnosno Kraljevini Srbiji Sanitet nalazio do završetka Prvog svetskog rata) zapazio je Aćima Medovića, pa ga je posle 10 godina službe na mestu fizikusa Okruga požarevačkog, pozvao u Beograd i 24. maja 1852. postavio za privremenog „stolonačelnika u Popečiteljstvu vnutrenih dela”, a 15. maja 1853. za stalnog sekretara Sanitetskog odeljenja Ministarstva unutrašnjih dela.

Njegov rad u Sanitetskom odeljenju Ministarstva unutrašnjih dela došao je do najvećeg izražaja kada je po povratku na knjaževski presto 1858. knjaz Miloš Obrenović smenio dr Lindenmajera i za načelnika Sanitetskog odeljenjapostavio dr Stevana Milosavljevića, prvog lekara poreklom iz Srbije, koji je kao državni pitomac 1855. završio studije medicine u Parizu. Dr Milosavljeviću je, kao mladom lekaru sa tri godine iskustva u medicinskoj praksi, bio neophodan neko s više iskustva. Aćim Medović je morao biti dragoceni saradnik dr Milosavljevića, jer je tokom prethodnih šest godina zajedničkog rada sa dr Lindenmajerom, stekao dragoceno iskustvou oblasti sanitetske regulative koju je bilo neophodno donositi. Zato se može verovati da je morao biti „desna ruka” dr Milosavljevića.

U Srpskom učenom dtuštvu

Stevan Milosavljević će u narednim godinama značajno unaprediti sanitetsku regulativu kneževine Srbije. Tako su doneta „Pravila za kalemljenje boginja”, „Visočajše rešenje da se ustanovi Laboratorija u Sanitetskom odeljku i zvanje hemika”, „Visočajše rešenje o dužnostima okružnih lekara” i druga. Smatra se da je Aćim Medović učestvovao u pripremi ovih, ali i drugih propisa koje je dr Stevan Milosavljević doneo.

Predstavljao je Srbiju na
međunarodnim stručnim sastancima.

Aćim Medović je 29. jula 1864. godine izabran za redovnog člana Srpskog učenog društva, i to u Odseku za nauke prirodoslovne i matematičke, čiji je sekretar bio od 1869. do 1870. Predstavljao je Srbiju na međunarodnim stručnim sastancima. Bio je delegat Srbije na Međunarodnom veterinarskom kongresu u Cirihu 1867.(u to vreme Srbija nije ni imala marvenih lekara, pa su se okružni fizikusi morali brinuti i o zdravlju stoke, posebno što su od nekih bolesti životinja obolevali i ljudi). Bio je i delegat Srbije na „Skup prirodoslovnih naučenjaka” u banji Mahadiji (Herkulanum) 1872, zajedno sa dr Jovanom Valentom i dr Vladanom Đorđevićem, i na Trećem međunarodnom lekarskom kongresu u Beču 1873. Podneo je detaljan izveštaj sa „Skupa prirodoslovnih naučenjaka”.

Aćim Medović je 1867. držao kurseve iz male hirurgije „O prvoj pomoći kod preloma kostiju i iščašenja” za „izučene berbere”, koji su u ono vreme u Srbiji „samostalno ili kao pomoćnici lekara pružali prvu pomoć i male medicinske usluge”. Lekara u Srbiji u to vreme nije bilo u dovoljnom broju da pokriju potrebe stanovništva, tako da su se još neko vreme tolerisali „izučeni berberi” koji su vadili zube i vršili male hirurške usluge. Zato su se na dopunskim kursevima morali podučavati šta i kako nešto da urade, ali i šta ne smeju da urade.

O angažmanu Aćima Medovića na Velikoj školi bilo je nejasnoća. Redovno se navodilo da je 1865. izabran najpre za honorarnog profesora sudske medicine i higijene, a 1879. za redovnog profesora i da je bio prvi redovni profesor jednog medicinskog predmeta na ovoj školi. Najnovija istraživanja u Arhivu Srbije bacaju nešto drugačije svetlo. Naime, on je ostao činovnik u Sanitetskom odeljenju Ministarstva unutrašnjih dela sve do 1879, kada je postavljen za redovnog profesora sudske medicine na Velikoj školi. Šestog oktobra 1864. obratio se predlogom ministru prosvete da se na Velikoj školi uvede predmet „Sudska medicina za pravnike” i podneo program nastave. A 19. oktobra obraća se ministru prosvete da mu poveri predavanja iz „dijetetike za bogoslove” (AS, MPS, br II r 220/865). Molba je prihvaćena, s tim da se predmet „Dijetetika sa domaćim lekarstvom” uvede od marta naredne godine i to po 2 časa nedeljno.

Knjiga o sudskoj medicini

U leto 1865. privatno je držao predavanja iz sudske medicine činovnicima sudske struke. Na molbu slušalaca trebalo ih je prirediti u vidu knjige. Dogovoreno da se napravi nekoliko primeraka naročito za one koji predavanja nisu mogli pohađati. Kako za štampanje knjige nije imao novca, dat mu je kredit kod štamparije s tim da ga vrati do kraja godine kad knjige bude prodao. Tako je otvoren put za štampanje prve knjige iz sudske medicine na srpskom jeziku „Sudska medicina za pravnike i lekare, deo I (po Bergmanu)”, i to na osnovu stenografskih beležaka sa predavanja. Već sledeće 1866. izdata je druga knjiga „Sudska medicina za sudske, policajne i sanitetske zvaničnike, za advokate i ostale pravnike”.Zanimljivo je da on za to vreme nije predavao sudsku medicinu na Velikoj školi.

U stvari, dr Milan Jovanović Morski, lekar i dotadašnji profesor dijetetike na Bogosloviji, uputio je 18. septembra 1865. ministru prosvete molbu da bude imenovan za docenta dijetetike na Velikoj školi i da mu dozvoli da „docira” i sudsku medicinu. Nakon provere kvalifikacija, odlukom ministra prosvete od 5. oktobra postavljen je za docenta s platom od 10 talira mesečno. Prema arhivskim istraživanjima, Morski je 1866. imao zvanje „predavača sudske medicine i dijetetike”, 1867. i 1868. zvanje „docenta sudske medicine i higijene”, a 1869. i 1870. zvanje „honorarnog nastavnika sudske medicine”. Do 2. novembra 1871.vođen je kao „nastavnik sudske medicine i nauke o zdravlju”. Nama izgleda da je on celo vreme, u stvari, predavao iste predmete koje je administracija svake godine donekle drugačije upisivala.

Po odlasku Morskog, predmet je podeljen na dva dela: na sudsku medicinu koju je kao honorarni profesor predavao Aćim Medović i na dijetetiku koja je dodeljena dr Jovanu Valenti. Aćim Medović je, izgleda, kao honorarni profesor, kao i u Bogosloviji, plaćan „od održanog časa”, a stalno nameštenje imao je u Sanitetskom odeljenju Ministarstva unutrašnjih dela sve do 24. aprila 1879. kada je izabran za redovnog profesora na Velikoj školi. Naime, 12. aprila 1879. on je uputio pismo ministru prosvete i crkvenih dela da ima saznanje da se na Velikoj školi planira otvaranje „potpune katedre za sudsku medicinu i sanitetsku policiju” i zamolio ga da mu dozvoli da te predmete predaje „dok mu to njegovo zdravlje dopušta”. Na pitanje ministra da li bi uz njih mogao predavati i mineralogiju, odgovorio je negativno i predložio da se mineralogija bude poseban predmet.

Prvi predsednik SLD

Rektor Velike škole Stojan Marković je 18. aprila 1879. dao saglasnost za osnivanje Katedre za sudsku medicinu i sanitetsku policiju i priznao kvalifikacije Aćimu Medoviću za taj predmet. Akademski savet je, međutim, imao primedbu na naziv „Sanitetska policija”, smatrajući da on ne obuhvata sva znanja koja sadrži taj predmet i predložio novi – „Javna higijena”. Rezultat svega bio je ukaz knjaza Milana Obrenovića od 21. aprila 1879. kojim je Aćim Medović, sekretar prve klase Sanitetskog odeljenja Ministarstva unutrašnjih dela, postavljen za profesora Sudske medicine i javne higijene na Velikoj školi u Beogradu. Ukaz je saopšten tri dana kasnije. Tako je Aćim Medović prešao u prosvetu, a sa dr Lazarom Dokićem,5. maja 1879. izabran za člana „Stalne lekarske komisije”, osnovane 1852.

Krajem šezdesetih, a naročito početkom sedamdesetih godina devetnaestog veka, Aćim Medović je učestvovao u osnivanju i radu Srpskog lekarskog društva, čiji je prvi predsednik bio. Takođe i u radu Crvenog krsta čiji je bio dugogodišnji potpredsednik.U više izvora stoji da je preveo knjigu „Šta je Crveni krst” od Moanjija. Međutim, knjigu je preveo njegov sin Milan Medović, što uostalom na koricama piše.

Po izbijanju francusko-pruskog rata 1870, vrhovni lekar nemačke (pruske) vojske pisao je bečkom profesoru hirurgije Teodoru Bilrotu, takođe Nemcu, kod koga je dr Vladan Đorđević specijalizovao hirurgiju, da ima dosta lekara ali malo operatora i molio ga je da mu pošalje dva mlada sa svoje klinike. Bilrot je odredio dr Đorđevića i dr Pernicu. Kao državni stipendista, dr Vladan Đorđević je smatrao da ima obavezu da traži saglasnost srpske Vlade da privremeno može napustiti mesto specijalizacije. S druge strane,zaista je želeo da ide u Nemačku. Naime, kao veliki srpski patriota imao je u vidu oslobodilačke ratove srpskog naroda koji su se očekivali u narednim godinama i decenijama, a znajući da Pruska ima najbolje organizovani vojni sanitet i ratnu sanitetsku službu, ovaj rat je shvatio kao dobru priliku da iz njega nešto nauči, pa je odmah telegrafisao srpskoj Vladi i tražio dozvolu da ode u Nemačku „da prouči prusku poljsku vojno-sanitetsku službu i da se izvežba u ratnoj hirurškoj tehnici”.

Vlada je to prihvatila i, najverovatnije na svoju a ne na Vladanovu inicijativu, odlučila da pored njega, pošalje još tri lekara i dva generalštabna oficira, da svako u svojoj struci uči ono što se samo u ratu može naučiti. Određeni su lekari: Aćim Medović, dr Josip Holec i dr Filip Tajsić, načelnik Srpskog vojnog saniteta, i generalštabni oficiri Milenko Lešjanin i Ante Bogićević, koji su s pismenom preporukom pruskog konzula u Beogradu Rozena poslati u Nemačku. Lekari su dobili zadatak da neposredno izuče organizaciju pruske ratne sanitetske službe, a oficiri da izučavaju prusku vojnu doktrinu.

Put srpskih lekara u Prusku

Lekari su putovali iz Beograda preko Pešte, Beča, Minhena, Augsburga, Karlsruea, Hajdelberga, Manhajmai Sarbrikena do Folkmana, blizu koga je bio front. Tu su stigli pred samu bitku kod Gravelote. Odmah su se javili generalštabnom lekaru dr Štarkeu, koji je bio i kraljev lekar. Nakon što su mu objasnili cilj boravka u Nemačkoj i pokazali pismo preporuke pruskog konzula Rozena, dr Štarke im je, prema kazivanju Aćima Medovića, odgovorio:

„Vaša Vlada gospodo, ima puno osnova, što ide na to da svoj vojni sanitet usavrši. Ovo je ne samo velika potreba vojske, nego i humaniteta, kojim se države karakterišu. No žao mi je što se dovde trudiste. Naše iskustvo, koje imamo iz dojakošnjih ratova, pokazalo nam je, da se zlo, koje dolazi od nedostatka u vojnim lekarima na bojnom polju, neumanjuje primanjem stranih lekara, nego da se tim uzrokuje jaka zabuna, s tim što strani lekari nepoznajući dotične uredbene suptilnosti nisu vični vršenju te službe. Pruska vlada postarala se s toga za uređenje, po kome sad ima na bojnom polju izobilja izučenih i u ratno-lekarskoj službi puno izvežbanih lekara, te stoga je postavila pravilo, po kome se strani lekari na bojnom polju upotrebiti ne mogu. Pri takvom stanju stvari, ja vas ne mogu niukoliko obnaždežiti, jer je nemogućno da vam se učini šta tražite, pa što vam ovde kažem morao bih da vam kažem i u Herni (Glavni štab je bio u tom gradu-primedba autora). Što se tiče Grofa Bizmarka, on bi vas primio da mu dolazite kao poslanici od kog dvora sa uslovima za mir ili savez. Kao lekare neće vas pustiti preda se već zato što stvar nije njegova nego Vojnog ministarstva i to u Berlinu.”

Aćim Medović i drugi
lekari nisu prihvatili
poslove bolničara.

Pošto im nije bio dozvoljen pristup na bojno polje, lekari su ga zamolili za savet šta da rade da bi bar delimično obavili misiju radi koje su došli. On im je preporučio da idu u Majnc na Rajni i da se odande obrate Ministarstvu vojnom u Berlinu posredstvom tamošnjeg glavnog štabnog lekara dr Šmida „koji u ovom obziru ima potrebna uputstva”. Oni su poslušali savet i krenuli put Majnca. Dr Šmid ih je odmah primio i zatražio i ubrzo i dobio instrukcije za njih iz Berlina, po kojima „nisu mogli ići na bojno polje”. Aćim Medović i drugi lekari nisu prihvatili poslove bolničara nego su se odlučili da koriste svoja lekarska zvanja koja su stekli na prestižnim austrijskim medicinskim školama (fakultetima), tj. kako Aćim Medović kaže svoje „lične kvalifikacije koje su im širom otvarale vrata kod svih najotmenijih i vojnih i civilnih lekara” sa čime se saglasio i dr Šmid.

Jedino je tom prilikom ispunjena želja dr Vladanu Đorđeviću i on je ostao u Majncu da čeka raspored na dužnost tj. da naredna tri meseca bude pratilac ranjenika na jedom ratnom brodu kojim su razvoženi i smeštani po ratnim bolnicama, osnovanim po gradovima i naseljima duž reke Rajne. Dr Šmid ih je ljubazno obavestio i o „svim detaljima organizacije severo-nemačkog vojnog saniteta” i dao im na „diskretnu upotrebu odveć precizno izrađene instrukcije o vojnom sanitetu u ratu” koje je pruska Vlada 1868. dala isključivo vojnim lekarima Pruske. Instrukcije su ostavljene dr Vladanu Đorđeviću da ih prevede i da ih kasnije dostavi srpskoj Vladi, što je on i uradio.

Iz Majnca su, osim dr Vladana Đorđevića, krenuli ka Bibrihu i Frankfurtu na Majni, a zatim nazad u Majnc, odakle su preko Koblenca, Kelna, Dizeldorfa, Hanovera i Hamburga usput posećivali ratne bolnice koje su bile smeštene po barakama, šatorima, privatnim kućama i crkvama, izučavali njihovu organizaciju, snabdevanje, ukazivanje pomoći, kako lekarske tako i „privatne pomoći”, odnosno pomoći koja će se nazvati „Crvenim krstom”. Tokom celog puta naišli su na puno razumevanje, svaku pomoć i predusretljivost, naročito rukovodećih lekara. O putovanju i svemu što su videli Aćim Medović je napisao izveštaj Ministru unutrašnjih dela na šesnaest, sitnim slovima, gusto pisanih strana i jedan poseban list s popisom svih mesta kroz koja su putovali, uključujući povratak preko Berlina, Drezdena, Praga, Beča do Beograda.

Iz izveštaja se vidi da je Aćim Medović, ipak, bio zadovoljan svojom misijom, iako mu nije bilo dozvoljeno da poseti bojno polje i vidi neposrednu organizaciju pruskog ratnog saniteta, već samo rad u pozadini. To se može videti iz završnog dela izveštaja u kome on kaže: „Iz ovog Izveštaja, koji vam sad podnosim izvolićete se uveriti, da sam na mom putu našao dovoljno prilike da se osvedočim ne samo o onome što mi je i otpre iz dotične literature poznato bilo šta je u organizaciji pruskog vojnog saniteta bitno, nego i da razgledam i proučimkako uređenje tako i sklop, personal, materijal, opremu i rad kako mobilnim ratnim tako i rezervnim ustanovama te organizacije. Samo takozvana Glavna zavojišta, koja sanitetske čete etablišu na bojnom polju van topometa nisam video iz saopštenih uzroka. Među tim to jedno ne menja ništa u stvari, niti može da umanji rezultat proučenja svekolike organizacije, jer su zavojišta samo jedan majušni delić njene celokupnosti, iz koje i proizilaze.”

Zatim, nastavlja: „Na osnovu toga proučenja uzimam čest učtivo podneti vam Kratki nacrt rečene organizacije i šta može kod nas prema našim okolnostima da se primeni od nje na uređenje vojnog saniteta”.

Odlikovan Takovskim krstom

Rešenjem Ministra vojnog od 15. januara 1871. Aćim Medović je imenovan u Komisiju za dopunu vojno-sanitetskih propisa (MUD SF I p 17/871), a što je očigledno bilo u vezi s njegovim boravkom u Pruskoj tokom francusko-pruskog rata 1870. i s podnetim izveštajem. Tokom srpsko-turskih ratova, on je organizovao rezervne ratne bolnice u Beogradu i upravljao je najvećom od njih. Bolnica je bila smeštena u staroj dvospratnoj građevini „na samom hrptu kose beogradske” ograđena visokim zidom, sa popločanom avlijom u kojoj je bila česma, oko koje su sokaci bili nepopločani pa su u slučaju kiše bili teško prohodni za konje, zaprege i ljude. Bolnica je imala 158 kreveta i sve ostalo što je neophodno, uključujući sobu za operacije. Lekari, studenti i ostalo osoblje se menjalo. Zanimljivo da je kao bolničarka služila i gospođa Rozen, supruga pruskog konzula Rozena. Kao operatori radili su dr Štajner, drug Vladana Đorđevića sa specijalizacije hirurgije kod Teodora Bilrota, posle njega dr Lange, a u manjoj meri dr Steva Milosavljević, dr Zemer, dr Valenta i drugi.

Aćim Medović je odlikovan Takovskim krstom V reda 1877, IV reda 1878. i III reda 1888. Ubrzano je stario i imao zdravstvenih problema. Tražio je januara 1882. da bude penzionisan ali je u oktobru zahtev odbijen. Nastavio je da radi kao profesor Velike školem, tek je 1. novembra 1887, na predlog Ministra prosvete i crkvenih poslova, penzionisan po članu 10. zakona iz 1858.

Za počasnog člana Srpske kraljevske akademije izabran 15. novembra 1892. Umro 11. maja 1893. po starom (23. maja po novom kalendaru) posle podne u Beogradu u 79. godini života. Kao uzrok smrti navodena je „paraliza srca”. Sahranjen na Starom beogradskom groblju.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar