ASIMOVLJEV SOJ

ROBOTIZOVANI MED

588 pregleda

Mira Satarić

„Da li verujete u veštačku inteligenciju, Sato-san?”

„Verujem da je samo pitanje vremena kada ćemo veštačko smatrati prirodnim, gospodine. Međutim, ne mogu baš da se pohvalim da sam stručnjak po tom pitanju.”

Proizvodna postrojenja IMJličila su na vojne hangare. Ogromna, zastrašujuća i sa svrhom nedokučivom običnim smrtnicima.

Koići Sato nije bio impresioniran. Nakon mnogo godina službe kao vodeći astrofizičar Tokijske opservatorije, zaključio je da postoji malo toga šta može da ga impresionira. Sa druge strane, beskrajni prostor ispunjen metalnim kutijama, osobama u belim uniformama i tihim zujanjem jeste ga činio nervoznim.

(Prethodeći srpskoj premijeri, priča
jeprvi put objavljena na engleskom jeziku
uinostranom fanzinu Eridan”, broj 19,
pod naslovom Beevolution, koji je
pripremljen za Eurocon2016. u Barseloni).

„Veštačke košnice za industrijski med”, promrmljao je krajnje učtivo.

„Robotizovane košnice je adekvatniji naziv, Sato-san”.

Kacuo Takahaši je samo nastavio šetnju duž niza metalnih kutija.

Koići je gledao za direktorom IMJ-a. Zašto li ga je doveo ovamo? Svakako nije želeo da ga zastraši. Njegovi, iz hobija negovani pčelinjaci,svakako nisu mogli da budu konkurencija konglomeratu kao što je „Industrijski med Japana”. Ubrzao je korak, primetivši da se direktor IMJ-a zaustavio ispred jednog od redova i krajnje strpljivo čeka.

„Da li primećujete nešto, Sato-san?”

U prvi mah, hteo je da odmahne glavom.

„Pa… Tišina je, Takahaši-sama. Da li su to ove košnice prazne?”

Takahaši je klimnuo i uputio se ka vratima.

„Iselile su se.”

„Mislite, iseljene su? Rekli ste da su sve ove košnice sa robotizovanim pčelama…”

Takahaši se pomerio da ga propusti:„Uviđate, onda, u čemu je moj problem, Sato-san.”

Vrata nisu vodila u drugi hangar. Koići je zatreptao kada su bledo, neonsko svetlo zamenili intenzivni zraci sunca,izlomljeni kroz stakleni svod ogromne botaničke bašte. U moru sveopšteg, pulsirajućeg života, Koići je uspeo da razazna jedan, poseban zvuk i uputio se ka njegovom izvoru.

„Deluje… kao prava”, promrmljao je zureći u plavičastu, izduženu loptu, koja se ugnezdila visoko na drvetu. „Proizvode li med?”

„Da”.

„Fascinantno, Takahaši-sama. Moje čestitke Vašim cenjenim programerima. Ovoga puta, moram da priznam, istinski sam impresioniran.”

Osmeh gospodina Takahašija bio je veoma kiseo.

„Bojim se, Sato-san, da ovo što vidite nema nikakve veze sa umešnošću mojih programera”.

Koići nije uspeo da sakrije grimasu.

„I u potpunosti razumem Vaše sumnje, Sato-san. Ali košnicu su načinile pčele i jeste prava.”

„Pčele nisu”.

Takahaši je potvrdio.

„Pčele nisu. Ne sasvim.”

„Ne razumem”.

Kacuo Takahaši se, najednom ophrvan umorom, uputio ka klupi kraj staze.

„Provodim mnogo vremena u ovoj bašti, Sato-san. Čak sam joj i ime nadenuo. Letnji park. Možete li da zamislite moj šok kada sam naišao na jednu od ovih košnica…”

Izvukao je kapsulu. Na glasovnu komandu, slika zaigra nad kapsulom, uveličavajući insekta zarobljenog u njoj.

„Ovo je pčela iz Hangara 1. A ovo je”, izvukao je drugu kapsulu, „pčela iz košnice koju ste upravo videli.”

Koići je posmatrao veoma pažljivo. Na prvi pogled, delovale su sasvim identično – srebrno-plave, prozirnih krila, dlakavih nožica, sa identičnom žaokom – verodostojna kopija neke od pravih pčela, samo u drugoj boji.

„Deluju identično, Takahaši-sama.”

„I jesu identične… Ali, vidite, mi smo proizveli pčelu iz Hangara 1. Kodirana je, matični kompjuter je u stanju da registruje i kontroliše njeno kretanje i ponašanje u svakom trenutku. Pčelu iz ove košnice nisu napravili moji programeri. Recimo da je u pitanju… rojenje.”

„Rojenje?”Koići se lomio između poštovanja prema najvećem poslovnom umu Japana i želje da opsuje na veoma neprikladan, sasvim zapadnjački način. „Nadam se da ste svesni, gospodine, koliko to smešno zvuči! Bez obzira na to kojim i kakvim veštinama raspolažu Vaši cenjeni programeri, veštačke pčele koje kontroliše jedan, centralni kompjuter ne mogu da tek tako podivljaju i postanu samoodržive i nezavisne.”

„Matične ćelije”.

Šapat je bio do te mere tih, da je Koićiju bilo potrebno nekoliko sekundi da shvati šta je to čuo.

„Pre nekoliko meseci”, nastavio je Takahaši, moji bioinžinjeri su došli na ideju da ubace posebni provodnik u centralni, kontrolni sistem pčele, koji je između ostalog, trebalo da sadrži i ljudske matične ćelije. Verovali su da će to dovesti do smanjenja broja kvarova. Rezultati su bili zadovoljavajući, ali ni upola tako spektakularni kako su obećavali. A onda smo našli prvu izdvojenu košnicu. To već jesmo smatrali spektakularnim otkrićem sve dok nismo shvatili da nemamo apsolutno nikakvu kontrolu nad njom. Pčele su se ponašale sasvim prirodno, potpuno isto kao i prave pčele. Sama košnica je funkcionisala savršeno, ali je proizvodila manje meda, a sakupljanje je bilo gotovo nemoguće. Osim toga, trošila je naše resurse. Naravno, doneli smo jednoglasnu odluku da se uništi. Istovremeno, sproveli smo masovnu dezinfekciju biomehaničkih organizama sa ciljem da uklonimo matične ćelije. Mnogo uzalud bačenog novca…”

Koići je tužno pomislio kako je novac, po ko zna koji put, još jednom nadvladao razum. Bacio je pogled ka košnici. Pčele, pa makar bile i veštačke, mogle su da povrate ekološku ravnotežu, ozbiljno narušenu usled njihovih masovnih izumiranja proteklih godina. Zamislio se.

„I onda se ponovilo?”

Kacuo Takahaši je samo umorno klimnuo.

„I onda se ponovilo. Košnica pred Vama nije jedina u parku, Sato-san ”

„Zašto ste mi ispričali sve ovo, Takahaši-sama?”

„Morate mi reći šta sada da radim.”

Koići je uzdahnuo i ponovo se zagledao u daljinu. Kuda li sve ovo vodi?

„Bojim se da ste me precenili, Takahaši-sama. Ne bavim se ni genetikom niti biorobotikom. Ja sam samo penzionisani astrofizičar koji veoma uživa u svom hobiju.”

„Vi ste, Koići, jedini čovek koji je imao dovoljno hrabrosti da mi se suprotstavi kada je verovao da je u pravu.”

Sećao se toga, mada ne baš rado.

„Veoma cenim Vaše mišljenje”, naklonio se, tek koliko je pristojnost zahtevala. „Mada mi nije baš najjasnije kako Vam mogu pomoći. Ali, razmislite, Takahaši-sama. Pokušali ste da uništite košnice, pa ipak su preživele. Razumem da ne donose profit ali… U svakom slučaju, da zaista želite da ih uništite, ne verujem da bismo Vi i ja sada vodili ovaj razgovor.”

Takahaši je ćutao neko vreme.

„Nisu u pitanju samo pčele, Sato-san. Pre nekih desetak dana, našli smo ovo.”

Slika je zadrhtala pred njima, gubeći se u jarkoj sunčevoj svetlosti i Takahaši podiže ruku da zakloni snimak. Sasvim nesvestan svojih postupaka, Koići je zinuo.

„Nisam znao da se bavite i…”

„Bavimo se mnogim insektima. Tako bolje razumemo pčele. Pa ipak… Znatno su napredniji od bilo koje naše laboratorijske verzije, verujte mi. I daleko otporniji.”

„Pčele, mravi… ako se ne varam, dele zajedničkog pretka”, mumlao je Koići. „Čini mi se, Takahaši-sama, da je priroda rešila da se izbori sa nama.  I to našim sopstvenim oružjem. Biotehnološkom evolucijom.”

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar